Aljoša Pužar, poznat kao voditelj Doručka s autorom Sa(n)jma knige u Istri, ovoga se puta predstavlja kao pjesnik nakon što je objavio zbirku pjesama "Pitanje nadležnosti", što je bio povod za razgovor s njim.

Finta, ufur i figa u džepu

Dugogodišnji voditelj brojnih sajamskih programa, prije svega Doručka s autorom, ovoga se puta predstavljate i kao pjesnik. U Domu hrvatskih branitelja, tijekom pjesničke sajamske večeri Aljoša Pužar predstavljač predstavit će Aljošu Pužara pjesnika.

- Da, u utorak, 3. prosinca u Crvenom salonu Doma hrvatskih branitelja u programu "Poezija je pitanje srca" razgovarat ću sam sa sobom, u podijeljenim ulogama, čitati poeziju, izvoditi bijesne gliste i tako to. Pokušat ću tom razgovoru pristupiti jednako ozbiljno i pripremljeno kao i svim ostalim sajamskim razgovorima. Možda navesti sugovornika da iznese neke skrivene ili tajne strane svog zanata i da se odredi prema vlastitom pjesništvu. Već sam najavio da kanim biti strog ali pravedan. Osim što je prigodni predstavljač, Pužar je uglavnom profesor i doktor, pa Pužaru pjesniku vjerojatno neće biti posve lako. Pritisnut ćemo ga malo da vidimo je li mu ta poezija samo finta i ufur i figa u džepu ili sve to skupa ima nekog smisla. Reakcije na knjigu su podijeljene, neki su i ljuti... tko zna, možda bi moglo doći i do neke male barufe. Nadajmo se da Pužar profesor neće u naletu kritičke ekpresije gađati Pužara pjesnika trulim jajem. To bi bilo previše. Ali ako se tako nešto dogodi, Pužar pjesnik ima pravo na reakciju u nužnoj samoobrani.

(Snimio Duško Marušić Ćići)

Vaše su pjesme definirane etnografskim, gdje bilježite zbiljsku autentičnost kao promatrač. Kako se rodila ideja o nastanku jedne takve zbirke?

- Trećina zbirke preuzete su riječi drugih ljudi koje sam izdvojio iz svog obilatog prisluškivanja po doktorskim čekaonicama, vlakovima, klubovima... To je ready-made poezija u koju nisam intervenirao, samo sam je selektirao i krao, prisvajao. To je kleptopoezija. Druge dvije cjeline knjige su malo drugačije, i sa svakim korakom prema zadnjoj stranici zbirka postaje sve više "moja", u raznim omjerima i kombinacijama. Ja sam i akademski etnograf, svjestan sam da suvremena etnografija to jest znanstvena prerada življene društvene zbilje može imati i svoju kreativnu i produktivnu dimenziju. Etnografija smije biti i poezija, pri čemu se pjesnik-etnograf igra režimima istine i pritom proizvodi neku kakvu-takvu umjetnost. Poeziju sam pisao oduvijek, samo njome nisam bio zadovoljan. Sam sam sebi prigovarao dosadnu uglancanost i artificijelnost. Ta poezija je bila nalik mojim smiješnim frizurama. Tek kad se otvoreno oplodila mojom fascinacijom življenim situacijama, dobila je krv i meso.

U nekim vašim pjesmama vidljivo je "pjesničko promatranje sa sudjelovanjem", dok ste u nekim isključivo promatrač.

- Da, u prvom dijelu samo slušam i zapisujem, u drugom sudjelujem i komentiram, u trećem okrećem pogled na samog sebe. Ljudi različito čitaju te dijelove. Neki tvrde da prvi dio nije poezija, a da treći nije etnografija. No ja sam spreman na picanje tih kritičkih jaja. Priznajem samo sud svoje partije. A koja je to, neću vam reći, jasno.

Podvale

Prisutni su i elementi lokalnog govora, kao i razgovornog stila. To je, pretpostavljam, odabrano poradi autentičnosti etnografskih pjesama koje su i svojevrsni dokument vremena?

- Pa ne. Tako ljudi govore. I tako kako govore tako sam i prenio. Druga je stvar što sam u druga dva dijela knjige koristio slojevit jezik. I regionalni i ovakav i onakav. Isto tako koristio sam panjužnoslavensku štokavštinu koju u naše doba lektori cenzuriraju čak unutar navodno slobodne književne produkcije. No taj jezik nisam koristio kao neku banalnu političku provokaciju nego kao gestu, kao putokaz prema potisnutoj tradiciji, prema Krležama, Ujevićima i ostalima, prema bogatom jeziku hrvatskog moderniteta, što ga pokušavaju ogoliti i okameniti u naletu etno-paranoje. Kao kroatist (čak i to, po diplomi), dobro sam se zabavljao raznim podvalama. Evo, za čitatelje Glasa Istre ekskluzivno objašnjenje, da su čarobne krijesnice zapravo lampice a ne bubice i to je preuzeto od jednog važnog pjesnika... Eh, sve sam zapleo, u biti mi nije bitno tko će što pogoditi, ali knjiga je puna malih zamki i pritajenih poruka. Možda se nekom da to odgonetati... Ima i snova. Stvarnih snova koje sam sanjao i zapisao u formi pjesama. U jednom od tih snova razgovaram s Jankom Polićem Kamovom. Njega jedinog spominjem imenom. I sad nedavno na predstavljanju zbirke u Zagrebu, jurio sam iz hotela da ne zakasnim na vlastitu promociju i gledao pred sebe. Kraj jedne prilično sive zgrade odjednom sam digao pogled i ugledao spomen-ploču: na njoj piše da je u toj zagrebačkoj zgradi mladi Kamov pisao svoju "Isušenu Kaljužu"... Znate, mnogi pisci mistificiraju svoje knjige, pa što ne bih i ja. Ali suzdržat ću se... uglavnom, eto, prilično neobična koincidencija.

Ova poezija snažno korespondira s aktualnim trenutkom.

- Hvala vam ako tako mislite. Ja isto tako mislim. Ne zato što bih ja bio čovjek ovog trenutka, ili što su ljudi koje citiram ljudi ovog trenutka. Ovo je pomalo i zbirka izgubljenosti u trenutku, plača o trenutku... i tako... Kvragu i aktualni trenutak. Rekla bi moja draga: dogruhalo. Dozlogrdilo. Ali to je jedini trenutak koji imamo... treba živjeti, ploviti, pisati... i sve to.

(Arhiva Glasa Istre)

Vrlo ste pažljivi promatrač okoline, što sjajno dočaravate i u Vašim Facebook promišljanjima, koja su vrlo suptilna.

- Hvala, nisam sklon grubostima. I kao istraživač digitalne osjećajnosti znam da mreža ima moć pojačavanja površnih no intenzivnih sentimenata. Mnoga pametna misao i pametna glava padnu žrtvom tih lažnih zanesenosti i dopaminskih polarizacija, bura u čaši vode i eho-komora u kojima istomišljenici jedni drugima pjevuše na uho i proizvode priručne neprijatelje... S obzirom da se na Facebooku ili Instagramu obraćam tisućama ljudi koje ne poznajem, najmanje što mogu učiniti je da ostanem pristojan. Kinderštube ili čak krijanca... kako ćete. Da se uvijek isplati, ne baš... ali opet... ima raznih oblika naplata. Ugodno je biti sabran u vlastitoj koži, iz nje izlaziti vitalistički, pod stijegom ekstaze, a ne u znaku uništenja i poniženja sebe i drugih.

Je li Vam je lakše pisati stručne knjige, o povijesti književnosti i pograničnim studijama ili poeziju?

- Poeziju. I to tek sada kad sam redovni profesor i kad mi nad glavom ne visi Damoklejev ili Damoklov mač akademskih zbrajanja i oduzimanja objavljenih znanstvenih publikacija. Već skoro dva desetljeća operiram uglavnom na engleskom, čak i kod kuće govorim engleski, predajem na engleskom... Zato predstavlja posebnu slast zaigrati se na vlastitom materinjem jeziku, na hrvatskoj verziji štokavskog jezika, na riječkim i istarskim razgovornim stilovima, na istrovenetskim detaljima, na slovenskom, na čitavoj toj mješavini koja se bućka u glavi i u kojoj guštam...

Vjerojatno je vrijeme za roman

Planirate objaviti i prozu?

- Da, ali ako budem previše o tome govorio moglo bi se izjaloviti ili se umoriti u glavi. Inače i ranije sam objavljivao prozu... i putopise i priče i svašta nešto... vjerojatno je vrijeme za roman. No o tom potom, zasad radim na sljedećoj pjesničkoj zbirci. Polako se kuha... sve sastojke već imam. Još mi treba jedna malo granciva kost od pršuta i to je to... može ići u tisak. Čekam tu kost.

Povezane vijesti

• Pula čita na javnim mjestima
• Svijet je utonuo u goli materijalizam i prostaštvo
• Doručak s autorom od ove godine vodi Aljoša Pužar