Od početka 1960-tih bili smo susjedi u Ribarskoj ulici. Nasuprot škvera gdje su, kroz vrijeme, i moji stari i brat, te on zarađivali za kruh. Vrijeme tada, i poslije, u kojem se kovala realnost, sve nas Uljanik hrani. Anton Percan je stariji, u tom razdoblju već gajio strast za nogomet. I znao je priču o Sergiju Vidosu. Velikom talentu, koji je među ostalim igrao s Aldom Drosinom, Karlom Černjulom, Eliom Premateom, ali je zbog zdravstvenih problema morao mlad prekinuti karijeru. Vidos je radni vijek imao, da, u Uljaniku. Konstrukcijsko-tehnički ured na Otoku, ili kako bi naši stari kazivali, Škojo livi. Percan, koji će kasnije diplomirati arhitekturu i prvo je radio u Zagrebu i Rijeci, da bi se vratio i 1982. zaposlio, da, u Uljaniku, igrao je još od vremena tada turobne Ribarske ulice. Junior Istre i Uljanika te Ližnjana. Dok je studirao u Zagrebu bio je član Ina Naftaplina, a po povratku Valbandona, Medulina i (rodnog) Raklja. Sve vrijeme bio je Uljanikov projektant brodskih nastambi. Valjda 60 od svojih 70 godina pratio je i kao kibic nogometnu Pulu. I kako to on kaže, to je značilo pratiti život i društvo grada, njegove mijene kroz protok vremena.

Zahvaljujući tom aktivnom promatranju, sudjelovanju, objašnjava svim zainteresiranim građanima na svojim predavanjima-prezentacijama, kao stručnjak, ali i zaljubljenik Pule i Istre, društvena, arhitektonska, graditeljska i povijesna događanja. Mnogi se iznenade kad doznaju neke stvari o Puli. Gradu turbulentne, krajnje složene povijesti, ali i urbanoj zbilji kojoj se (pre)često traži povod da se portretira problematičnom, a manje naglašavaju vrijednosti koji je čine pozitivnom. Percan je svojim poimanjem te zbilje problematizirao okruženje kao i svatko u svojoj suvremenosti. No, istodobno je djelovanjem doprinosio i poticao pozitivnosti. U »našoj« Ribarskoj (danas Maksimilijanovoj), primjerice, koautor je projekta dojmljivog arheološkog parka uz crkvu Sv. Marije Formoze, nasuprot škveru. Za projekt obnove crkve u Ližnjanu dobitnik je Apostolskog blagoslova Pape Ivana Pavla II (Wojtyla). No, za ovu priču je naglasak na strasti za nogometom, koju je prvo njegova supruga Elda Krajcar Percan, akademska glazbenica, pijanistica, glazbena pedagoginja i skladateljica, morala asimilirati, a kasnije i djeca, Marko i Ana, danas oboje televizijski novinari.

Dakle, Sergio Vidos. Sada smo doznali da je preminuo najstariji bivši nogometaš Pule. Koji je osim što je bio još jedan od naših Uljanikovaca, bio i »onaj« Vidos, za kojeg sam čuo u počecima novinarske karijere. Pamtim potpis jer sam pekao zanat, i talijanski pravopis, dijelom i u La Voce del Popolo, gdje je pisao i uređivao. Posebna redakcija u kojoj su temeljna načela novinarstva bila i ostala upravo to, temelj. Više sjajnih urednika, poznavatelja profesije, spremnih dijeliti znanje i finese zanata. Ponašanja bivših vremena. Žao mi je što nisam imao prilike upoznati šjor Vidosa, kao druge stare aše nogometne i »obične« povijesti Pule. Njihova svjedočanstva uvijek su izvorni dokument vremena, kako bi to lijepo naglasila kolegica Vanesa Begić. Jer uvijek se nešto novo, drugačije može doznati te objektivnije doživljavati kako protok vremena utječe na naše i gradske zbilje.

Anton Percan, kojeg Grad Pula delegira kao člana uprave Istra 1961, njeguje tu brižnost prema onom što je bilo, onima koji su bili, da bismo u sadašnjem trenutku mogli lakše razumjeti okruženje i respektirati njegovo vrijeme. Takav pristup puno znači i onima koji s odmakom više desetljeća evociraju sjećanja na »svoje dane« i dožive respekt kad pomisle da su zaboravljeni. Znači i onima koji su dio njihovih životnih priča, poglavito kada ih napuste. I naravno, znači svima onima koji su u tom protoku vremena bili svjedoci i suputnici. Vjerojatno je da ima onih koji misle samo na sada i sutra, ne mareći, ili čak negativno prihvaćaju što je bilo jučer. Davno su mudraci čovječanstva promicali uvjerenje kako je lakše razumjeti što će trebati sutra, ako se sagleda što je bilo jučer, a bit će ugodnije takvim respektom živjeti sadašnjost. Na primjer, što je čovjek, stariji teže prihvaća mijene. Češće se vraća unatrag i kroz ugodne uspomene tumači si kako nešto što se mijenja nije trebalo mijenjati. Protok vremena uvijek čini svoje i jednostavno, stvari se moraju mijenjati. Jer mlađe generacije imaju svoje putove, doživljaje i vizije. Njegovati respekte onom što je bilo je poželjan alat da se prihvati novije i prilagodi mu se.

Proteklih dana u mojim »putopisima« okruženjem spoznao sam neke od tih situacija. Tamo na Bunarini mijenja se »kuća družbe«. Ugostiteljski objekt u kojeg sam kročio kao i mnogi klinci čiji su roditelji voljeli doći tamo da bi se našli. U ono vrijeme taj punkt bio je početak priče. Desno od terase bili su prvi »hangari« gdje su naši stari sređivali svoje barke. U nastavku dalje bili su veći prostori, u kojoj su bile jedrilice. Miris farbe, zvukovi »ribanja« s brusnim papirom, gdje god zujanje brusilica. Iznad svega su bili glasovi dobrog raspoloženja, zafrkancija, posebno dobrog odjeka kada bi stari (ne samo) škverani imali marendu. Stari je obožavao taj đir, gotovo svake subote. Osobno sam obožavao ići u »punkt« jer sam dobivao pašaretu i »snjeguljicu«, kako je stari održavao moje strpljenje da budem tamo. Nisam tada bio upoznat da je osim toga bio i prvak u jedrenju, klasa Stela, s Radolovićem. No, vidio sam kako je uživao poslije »šmirglanja« barki na gemišt u »punkt« i natjecateljski s drugima kartati briškulu i trešetu. Kad je derala bura, svi smo se »unutra« grijali. Bei tempi passati. Kroz idućih pedesetak godina mijenjala se Bunarina. Eto sada odlazi u memoriju prostor kojeg smo živjeli u onom vremenu. Je li to pozitivno ili negativno? Niti jedno niti drugo. To je prirodno. Jedna era odradila je svoje, svaki ćemo je pamtiti na svoj način, a neminovno je da ide druga u kojoj će mlađe generacije, opet na svoj način živjeti drugačije okruženje starog duha Bunarine. Ona ostaje punkt puležanštine.

Vozeći prema Šijani htjedoh starim putom, ulicom u kojoj su brojni suputnici naših kvartovskih odrastanja. Bila je Valturska u tom dječjem nam dobu bijeli put. Njime smo išli sa starog sajmišta automobila, gdje bi se okupila ekipa, prema poljanama koje su danas zauzeli šoping centri, neboderi i asfalti. Jurili smo tim padinama, poluvrijeme dole i gore, golovi dva kamena, a VAR je bio »zakon jačeg«. Dolazilo bi i nešto publike, cura. Nakon toga bi žedni kao u pustinji sjeli na travu, ispraznili flaše vode jer onda nije bio plastike, pa umorni polako krenuli »na put« prema svojoj ulici. Valturska je uskoro bila asfaltirana. Kao i poljane. Ulicom se više nije šetalo jer je bilo sve više automobila. Na poljanama je nicao drugi život. I kad sam neki dan stao na početku ulice, u kojoj se sada mijenja onaj asfalt nakon »sto godina«, spoznajem kako je proteklo to vrijeme. Treba novo, drugačije, bolje jer život više nije kao prije pedeset godina.

U idućoj ulici doista djeluje kao da je asfalt još iz 1960-tih kada je moja generacija krenula u školu. U 43. istarskoj diviziji hodali smo svaki dan do Neven Kirca. Jednom mjesečno vodile su nas nastavnice do kraja, odnosno do Kaiserwala, poljane u Šijanskoj šumi. Na putu malo kuća i gotovo smo sve stanare znali jer su nas nerijetko none i noni častili hladnom vodom u toplim danima. Eh, kako je bilo lijepo u sportskom danu na otvorenom, svi razredi opušteno, igrajući, ali i škicajući školske simpatije. Kao što smo radili svakog dana, na velikom odmoru i podno borova na rukometnom i košarkaškom igralištu iza škole. Koji luksuz je bio taj park, zidići za društva, igrališta, čisti zrak u smislu da smo u pravilu bili pola sata bez stege nastavnika.

Gledam prošli tjedan kako se »stisnula« vizura igrališta s ceste, te kako se otvorila vizura iz šume iznad. Posjeklo se neke naše borove. Gradi se novi dio škole, bit će prostora za sve učenike i jednosmjensku nastavu. Ostat će »iza« i prostori zelenila, park, borovi, za nove generacije dovoljno za njihove posebne adolescentske memorije. Ono što me pecnulo je priča o dvorani. Mi smo 1970-tih sanjali dvoranu, a fizički odgoj odrađivali u neuvjetnom prostoru. U međuvremenu je pored škole izgrađena dvorana. Dok čitam projekt, kažu odradila je ta »nova« svoje i nakon više desetljeća nužna je nov(ij)a. Eto, toliko je prošlo od onih dana bezbrižnosti u školi koja nas je učila životu i napredovati. I prepoznavati kako vrijeme ide i čini svoje zadaće, potičući nas da se stvaraju nove vrijednosti i da je u tom protoku važno se prilagođavati. Veliki je respekt svih onih s kojima sam dijelio osam godina u školi u Šijani, prema tom vremenu i što nam je ona dala. Mora se ići dalje, mijenjaju se stvari i vizure, ali odnosi ljudi u suštini ostaju isti. Mlađe generacije uživati će novu Bunarinu, ravniju Valtursku, veću i funkcionalnu »Šijanu« i dvoranu. Jednog dana će njima to biti memorija emocije prema »starom i nekadašnjem«, prema Puli i njenoj urbanoj zbilji. Svatko ima svoju takvu priču i doživljaje. To se ne mijenja i zato treba respektirati, jer tako poštujemo sebe. Protokom vremena uvijek će pozitivni odjeci biti snažniji od onih drugih, jer su realniji i čovjeku potrebniji.

Povezane vijesti

• Struka na čelo kolone
• Dan poslije
• Pravi akteri grada