(Arhiva Novi list)
Premda je od svih morskih puževa koji se koriste kao ješka najpoznatiji volak, ostali puževi su u toj kategoriji puževa-ješki također vrlo lovni.
Jadan od najčešće korištenih, a i najdostupniji je ugrc (Monodonta turbinata, Born, 1780).
Taj je puž kao ješka vrlo sličnih karakteristika kao i njegov stariji rođak volak, s tim da je znatno sitniji.
Nije ga teško pronaći. Živi u zoni plime i oseke pa ga i djeca često i rado sakupljaju prevrćući kamenje.
Ugrc se koristi prvenstveno pri udičarenju sitnije ribe, ali i pri panulavanju ušata koje na nekakav magičan način ne mogu odoljeti njegovom oštrom mirisu. Premda jedan dio sportskih ribolovaca tvrdi kako je ugrc kao ješka loš, mnogi ribolovci koji udičare isključivo njime, postižu jako dobre rezultate. Da bi mu se pojačala atraktivnost, može ga se namočiti u salamuri od slanih srdela nekoliko dana ranije.
Isto stanište u zoni plime i oseke, s ugrcom dijeli i priljepak (Patella coerulea, Linnaeus, 1758) za čije je skupljanje ipak potrebno nešto više spretnosti. To je puž plitko stožaste ljušture koji većinu života provodi čvrsto zalijepljen svojim širokim stopalom za kamenu podlogu. Odvajamo ga nožem, pazeći pritom da brojčano stanje prstiju koje u toj radnji koristimo ostane nepromijenjeno. Ješka se svjež, u komadu, osim kada lovimo sitniju ribu i tada ga poput volka režemo na prutiće.
Treći u ovom lovnom nizu je petrovo uho (Haliotis tuberculata lamellosa Lamarck, 1822.), kojeg možemo pronaći na nešto većoj dubini prevrćući krupnije kamenje.
Iako se prilično čvrsto drži za podlogu, upornim povlačenjem ili snažnijim zakretanjem se može brzo i lako odvojiti. Premda na plitko postavljenim najlonskim parangalima može biti vrlo lovan, zbog načina na koji se sakuplja ovaj puž zauzima posljednje mjesto na ljestvici ješki-puževa.