Ilustracija (Slavko Midzor/PIXSELL)
U situaciji ograničenja dobar je izlaz usmjeriti se na ono što možemo, a ne ustrajati na onome što ne možemo. Ako se samo žalimo i ljutimo jer nešto ne možemo, propustit ćemo priliku pronaći ono što možemo
Profesor iz biologije u srednjoj školi jednom nas je pitao: Znate li koja je najprilagodljivija životinja na svijetu? Nabrajali smo razne, ali zaboravili sebe. Čovjek, rekao je, može se prilagoditi najraznolikijim uvjetima.
Neke prilagodbe jednostavne su i čovjeka vesele. Neke su zahtjevne i trenutačno se mogu svesti na dva najveća izazova: neizvjesnost i ograničenje kretanja.
Izvjesno je, dan po dan
Našem je poimanju stvari vrlo teško podnijeti neizvjesnost. Vrlo smo znatiželjna bića i imamo veliku potrebu objasniti ono što nam nije jasno. Prirodno osjećamo napetost i nemir kada smo u nepoznatoj situaciji, posebno ako ne možemo naslutiti što nas očekuje. Nepredvidivost situacije potiče nas na oprez jer potencijalno može donijeti neku opasnost. Naša adaptivna prednost pred drugim životinjama je ta da imamo mnogo veću mogućnost učenja. Puno otvoreniji za stjecanja iskustava što nam olakšava da se mijenjamo, a novim se uvjetima prilagođavamo kognitivno, emocionalno i ponašanjem. Pokušavamo razumjeti što se događa, povezati to sa sobom i odlučujemo što ćemo činiti i što nećemo činiti.
Da je neizvjesnost teška pokazuju nam brojni primjeri. Ima ljudi koji su nesretni u partnerskim odnosima ili na poslu i stalno razmišljaju o tome da bi bilo dobro da to prekinu, ali to ne čine. Radije biraju ostati u lošoj vezi, čak u onoj koja je nasilna, i na poslu na kojem su velika ulaganja, a skromni dobici. Kada uspoređuju lošu situaciju, ali poznatu i predvidivu, daju joj prednost pred onome koja potencijalno bolja, ali posve neizvjesna. Očito je da nam inače, a posebno u kriznim situacijama treba nešto izvjesno jer nam to daje dojam sigurnosti da mi nečime upravljamo i da naslućujemo ishod. U situaciji s trenutačnom pandemijom, neizvjesnosti su brojne, od mogućih simptoma do dugoročnih posljedica.
Stoga treba smanjiti usmjerenost na neizvjesno i usmjeriti se na izvjesno. Prvo se može učiniti limitiranjem potraga za simptomima bolesti kod sebe i osoba u svojoj okolini. Prevelika potraga samo unosi nemir i povećava šansu da se potakne jači rad srca, ubrza disanje, a sve zbog osjetljivosti i straha da se virus nije uhvatio. Osim toga, neizvjesnost se može smanjiti i praćenjem vijesti iz pouzdanog izvora i to jednom dnevno po mogućnosti prije podne.
A drugo, povećanje izvjesnosti postiže se obavljanjem svega onoga što možemo. Ljudima obično odgovara neka struktura u danu. Neke se dobre navike sigurno mogu i dalje zadržati (zajednički obroci, održavanje higijene, spavanje, čitanje, razgovaranje, gledanje filmova,…), neke možda modificirati (obrazovanje, tjelovježba, obavljanje poslova, zajedničke večere s prijateljima na daljinu…), a za neke nove stvari ovo je prilika da se isprobaju (novi recepti, čitanje lektire, učenje stranog jezika,…). Prijedloga posvuda ima bezbroj. Jedno je izvjesno: mi odlučujemo kako ćemo provesti dan. Dan po dan.
Što ja sve mogu
Kada je riječ o ograničenjima, na njih smo osjetljivi ne samo jer nam je potreba za kretanjem prirodna, nego i zato što smo civilizacijski dosegli razinu u kojoj cijenimo svoju slobodu. U situaciji kada imamo ograničenje, problem je u tome što se usmjeravamo na ono što nam je ograničeno, na ono što sada ne možemo. Svatko tko je ikada imao barem privremeno imobiliziranu dominantnu ruku, zna da je unatoč izvjesnosti da će je opet moći koristiti, bio često nesretan zbog ograničenja. Zna koliko je teško u početku bilo oprati zube onom nedominantnom. U situaciji ograničenja dobar je izlaz usmjeriti se na ono što možemo, a ne ustrajati na onome što ne možemo. Dobro je sagledati u čemu je točno problem, rascjepkati ga u manje i naći rješenja za barem neke od njih.
Ako se samo žalimo i ljutimo jer nešto ne možemo, propustit ćemo priliku pronaći ono što možemo. Opet je na nama kako ćemo gledati na situaciju, koliko je ona teška, i kako ćemo gledati na sebe u toj situaciji, koliko imamo načina za nošenje s njom. Naše su mogućnosti mnogo veće nego što ih obično koristimo. I kada nam je teško, valja se prisjetiti da to nije prvi puta da se susrećemo s preprekama, izazovima ili teškoćama. Da bismo procijenili težinu novog izazova, možemo ga smjestiti na ljestvicu svojih dosadašnjih problema i prisjetiti se što nam je sve pomoglo u suočavanju s njima. Ne trebamo se uspoređivati s drugima, jer nismo u njihovoj koži, kao ni oni u našoj.
Nove situacije, teškoće i prepreke često motiviraju ljude da ih svladavaju i nađu rješenja. Za zdrav razvoj djece neophodno je da iskuse frustracije i probleme jer su oni razvojno poticajni. Ako su lišena truda oko rješavanja bilo kakvih izazova i sve je napravljeno umjesto njih, neće se imati razloga truditi i lako će odustati. Suvremeno je doba vrlo karakterizirano imperativom sreće – ako nismo sretni i to stalno, nešto nije u redu, i to s nama. Imajmo na umu da biti stalno sretan nije realistično očekivanje i da je u redu biti i loše volje i osjećati se tužno i razočarano i ljutito. Ne moramo stalno nastojati biti dobre volje. Takvo očekivanje samo nas još više opterećuje. Iako možda nekom zvuči nemoguće, možemo si odrediti kada ćemo i koliko dugo imati kutak za loš trenutak. Neće uspjeti ako si kažemo: Ne brini! Ali može uspjeti ako si kažemo: Vrijeme za zabrinutost rezerviram od 10 do 10.30. Ne dozvolite da loše raspoloženje prevagne. Dobro raspoloženje imunizira!