U početku su možda malo olako sve shvaćali, mislili su da će me proći, ali sad su već svi prihvatili činjenicu da neću odustati. Navijaju za Everest. Znaju da je to nešto što ću ja napraviti, pitanje je samo kada, kaže nepokolebljiva Sanda Merkler

U šatoru je debeli minus. Otprilike pet stupnjeva ispod ništice. O vanjskim uvjetima da ne govorimo - temperatura pada i do minus 30. Prvih pola sata u vreći za spavanje je najgore. Od hladnoće te obuzme drhtavica. Osim zvuka cvokota zubi, ne čuje se ništa. Nakon nekog vremena se čovjek ipak zagrije. Doduše, spavanje niti ne dolazi u obzir bez dvije kape na glavi i kapuljače, a ruke su, naravno, uvučene u rukavice. Usput moliš boga da te usred noći ne stisne mjehur. Tako, otprilike, izgleda noć na najvišim svjetskim strminama. Mnogima će nalikovati na noćnu moru. Međutim, ne i Sandi Merkler. Ovoj 40-godišnjoj Puljanki planina je jedino mjesto gdje, kaže, uspijeva biti u trenutku, uhvatiti sadašnjost.

Odlučna u svom naumu

Zaraznog životnog elana, energična i entuzijastična, Sanda je krenula na neobičnu putešestviju. Naumila je pokoriti najviše vrhove svih sedam kontinenata. Među planinarima je taj poduhvat poznat kao "Izazov sedam vrhova". Sanda se već uspela na tri: afrički Kilimandžaro (5.895 metara), europski Elbrus (5.642) i južnoamerički Aconcagua (6.962). Ostala su, dakle, još četiri, a među njima je i čuveni Mount Everest. Hrvatska zasad ima samo jednog osvajača svih najviših vrhova - Stipu Božića, našeg najpoznatijeg alpinistu. A za vatom mu sada puše Sanda.

Vikendi u planinama

 "Kad po noći moraš izaći iz šatora, dođe ti da plačeš. Jako je nezgodno. Kreneš iz vreće, izađeš van, smrzavaš se, izvadiš vlažne maramice i onda shvatiš da su ti se zaledile u šatoru ", prepričava Sanda anegdotu s punim mjehurom.

No, dodaje, vrlo brzo naučiš trikove. Greške ne ponavljaš dvaput, a potrepštine, veli, počneš stavljati sa sobom u vreću za spavanje. Najteži je definitivno bio, kaže, zadnji dan uspona na Aconcaguu. Alarm je zvonio u jedan ujutro, na pohod se kretalo već dva sata kasnije. Ta je tura, pojašnjava, trajala 17 sati. Hodalo se u komadu, na visini iznad šest tisuća metara. Ne treba posebno spominjati temperaturne prilike. To je tih minus 20. Uz to, tamo pušu i strahovito jaki vjetrovi.

Prilikom penjanja nema priče  

"Moraš imati jaku glavu. Na planini se stavim u neki vojnički mod i ne dozvoljavam emocijama da izađu van. Fokusirana sam na idući korak. To je, zapravo, sve o čemu razmišljaš. Misli su ti prazne, kao da si u nekom stadiju meditacije", ističe.

Iako već i to iziskuje puno vremena i odricanja, planinarenje nije sve čime se bavi Sanda. Štoviše, vlasnica je ordinacije dentalne medicine. Privatnu praksu otvorila je još prije deset godina, sa svojih 30. I to je, priznaje, bio poduhvat na granici između ludosti i hrabrosti. No oduvijek se, kaže, htjela baviti stomatologijom. Za sebe kaže da uporna po prirodni i, jednostavno, nesklona odustajanju. Kad si nešto zacrta, onda daje sve od sebe da to i ostvari. Tako je i s planinama.

"Iskreno, do unazad tri godine moji su boravci u planini bili povremeni, sporadični. Ne zato što nisam osjećala ljubav prema planini, nego jer mi je vrijeme tada bilo rezervirano za edukacije, ulaganje u svoje znanje. Morala sam se prvo dokazati na profesionalnom planu".

Nepal - prva ljubav

Ljubav prema planini se rodila, priča, u Nepalu, odnosno na trekkingu do baznog kampa Mount Everesta, na visini od 5.350 metara otkud se kreće u pohod na najveći svjetski vrh. Danima je, prisjeća se, hodala Himalajom, promatrala prekrasne planinske obronke i naposljetku shvatila da je to mjesto na kojem boraviti želi što češće. Ipak, iscrpljujućih pothvata nema bez gotovo jednako iscrpljujućih priprema.

- Tjedno odradim četiri treninga, kombiniram trčanje i vježbe snage u teretani. Vikendi su za duže ture, za 25 do 30 kilometara hodanja. Dosta je intenzivno. Doma većinom samo spavam, ne gubim vrijeme po kavama i gledajući serije, nego sve vrijeme fokusiram na posao i sport. Ostatak vremena, naravno, dobiju prijatelji i obitelj, priznaje.

Sanda je i vlasnica privatne ordinacije dentalne medicine 

Sanda nastoji svaki vikend provoditi u planini, najviše u Sloveniji i Austriji. Ali i Učka je, odgovara nam na pitanje što danas misli o istarskoj gori, i dalje super teren za vježbanje. Spriječiti je mogu samo poslovne obaveze i vremenska prognoza. Prvi test izdržljivosti bio je sedmodnevni uspon na Kilimandžaro. Spava se, dakle, u šatoru, nema komocije i stalno ti je, veli, hladno. Potom je na red došao duplo duži podvih na rusku Aconcaguu, gdje je temperatura padala do minus trideset. Danima, prepričava, hodaš bez ikakvog izvora topline. U tim uvjetima nema tuširanja, snalaziš se s vlažnim maramicama. Ruksak je težio 17 kilograma. Unutra su tek voda, šator, vreće za spavanje, kuhala, malo hrane. Od izvora vode na planini u ponudi su glečerska jezera i snijeg koji se topi. Prije konzumacije se tekućina, naravno, najprije mora prokuhati.

Hrana je loša, monotona i jednostavna. Obroci su oskudni, uglavnom je riječ o ugljikohidratima poput riže i pašte, kruha s maslacem. Sanda kaže da na tim visinama čovjek ionako izgubi apetit, većinom se prisiljava žvakati. Na svu sreću postoje energetski gelovi i bomboni. Tamo nema ni divljih životinja, ni šuma. Krajolik je ili nalik Marsu ili je prekriven ledenjacima. Također, pri penjanju nema priče. Druženje i zezancija rezervirani su za odmor u kampu. Tamo se razmjenjuju dogodovštine. Alpinisti su većinom, kaže, otvoreni ljudi, širokih pogleda na život.

"Najteže je disati jer na tim visinama nema kisika. Zrak je jako hladan i teško je satima disati u tim uvjetima. Svaki korak je duplo teži nego uobičajeni. Ali na planini nema mjesta za kukanje i plakanje. Svaki put se boriš sam sa sobom. Planina je tu, ona postoji, ali ti se boriš sama sa sobom", napominje i obrazlaže da ljepota takvih avantura nije samo u kretanju kroz predivne vizure na svježem zraku, nego i mogućnost oslobađanja o svakodnevnog multitaskanja i bombardiranja informacijama. Toga, veli, na planini nema.

Najteži su rastanci

"Misli su ti potpuno čiste, nakon svakog se uspona vratiš resetirana, s punim baterijama i puna pozitivne energije. Učinak je meditativan. Trenutno uopće ne mogu zamisliti život bez toga", s guštom opisuje Sanda.

Uz sve s čim se suočava na visokim vrhovima, najteže joj padaju rastanci s roditeljima. Unatoč strahu za kćerkin život, velika su joj podrška. No prije svake nove avanture mora im obećati da će se držati starog planinarskog pravila: "Odlazak na vrh je opcionalan, a dolazak kući obavezan!". S obzirom na to da na ekstremnim visinama nema signala i po deset dana, ne može im se javiti, ali zato im je pojasnila da je pozitivna vijest ako ne čuju vijesti o njoj. To znači da se nije dogodilo ništa loše. U naumu je, govori, podržavaju svi. I prijatelji i obitelj.

Sanda Merkler

"U početku su možda malo olako sve shvaćali, mislili su da će me proći, ali sad su već svi prihvatili činjenicu da neću odustati. Navijaju za Everest. Znaju da je to nešto što ću ja napraviti, pitanje je samo kada. Voljela bih poručiti svim ženama, posebno mladim curama, da furaju svoj film, da budu sigurne u sebe i žive svoje snove. Smatram da se uz puno ulaganja, truda i hrabrosti, mogu postići i oni ciljevi koji se na prvu mogu činiti nedostižnima", zaključuje Sanda.

Povezane vijesti

• STIPE BOŽIĆ: Materijalna dobra nisu ono što vodi svijet naprijed, nego ljudski duh
• ZASTAVE ISTRE, POREČA I ROVINJA ZAVIJORILE SE NA HIMALAJI: Istarski penjači u nepalskoj avanturi
• Petogodišnja planinarka planira se popeti na najviši vrh sjeverne Afrike