Ove subote 15. siječnja stiže jubilarna deseta sezona omiljene emisije, kultne 'Vrtlarice'. Diplomirana inženjerka vrtlarstva i oblikovanja pejzaža gledateljstvu HTV-a zaljubljenom u njezine emisije ponovo će donijeti čaroliju vrtlarstva te podučavati i intrigirati svojim savjetima i pojavnošću. S uvijek posebnom, zanimljivom, inovativnom i inspirativnom Kornelijom Benyovsky Šoštarić razgovarao je tportal.

Kad se Kornelija Benyovsky Šoštarić počinjala baviti vrtlarstvom, slušala je unutarnji glas i nije previše razmišljala o odjeku onoga što radi, a danas, zahvaljujući jednoj od najboljih emisija koje je HTV dosad proizveo i koja se bez problema nosi sa svjetskom konkurencijom, ima vojsku štovatelja koji vjerno prate svaku minutu onoga što govori, gutaju njezine savjete, čitaju njezine knjige, educiraju se i zahvaljujući njoj kreću u avanture vrtlarstva i rada na zemlji. Odavno je popularnost 'Vrtlarice' prešla granice Hrvatske pa joj se javljaju ljudi iz SAD-a, Australije i država Europske unije. Sve to, reći će često, ne bi uspjela napraviti bez supruga Nine, koji svojim snimanjem i režijom daje magičnost i posebnost emisiji.

Omiljena vrtlarica: 'Cijela Hrvatska trebala bi biti zemlja eko uzgoja, no nažalost je nitko tako ne zamišlja niti postoji ikakva vizija o tome. Za mene je to jedini smjer, ne postoji alternativa'

Što nas sve čeka u novih 12 epizoda jubilarnog desetog serijala?

Iako su i u novoj sezoni teme različite i svaka se epizoda može gledati zasebno, ipak ih povezuje zajednička karakteristika. Naime ovogodišnja sezona na neki način pokazatelj je da je, unatoč klimatski izazovnoj godini, moguće održati vrt plodnim i bujnim sve do kraja jeseni. Prisjetimo se prošlog proljeća i kiše koja je bez prestanka padala tijekom cijelog svibnja i odgodila vrtlarske poslove barem za mjesec dana. I kao da to nije bilo dovoljno, ljeto nas je dočekalo s pet toplinskih valova. Vrtlari su se masovno žalili na lošu sezonu i vrtove koji se suše. No moj je vrt ne samo opstao, već je bio plodniji nego prije. Zbog toga je ova sezona na neki način kruna svih onih tehnika organskog uzgoja o kojima govorim već godinama.

Najponosnija sam na svoju ekipu, a prije svega na supruga Ninu Šoštarića, snimatelja i redatelja 'Vrtlarice'. Izdržali smo vrlo teška snimanja, neka na hladnoći, neka na vrućini, i kilometre putovanja raznim dijelovima Hrvatske i Europe. Upoznali smo i puno zanimljivih ljudi, a s nekima ostvarili i prijateljske veze. Na snimanju u Velikoj Britaniji upoznali smo Charlesa Dowdinga, istaknutog promotora sustava no dig, koji tada nije bio ni blizu toliko poznat i popularan kao danas. S njim smo postali doista pravi prijatelji. Odličnu priču napravili smo i u Nizozemskoj snimajući vrt najpoznatijeg svjetskog vrtnog dizajnera Pieta Oudolfa i jedni smo od rijetkih televizijskih ekipa s kojima je htio razgovarati. To su ljudi koji o vrtlarstvu i hortikulturi razmišljaju na sličan način kao i ja i s kojima sam odmah našla zajednički jezik.

Veseli li vas popularnost koju je stekla emisija 'Vrtlarica' i jeste li se nadali da ćete tako dugo i uspješno trajati?

Naravno da me veseli. A posebno sam sretna kada mi gledatelji ili pratitelji šalju fotografije svojih vrtova koje su napravili prateći upute iz emisija. Mnoge sam čak potaknula da se presele iz grada na selo ne bi li imali priliku baviti se vrtlarstvom. Na neki način 'Vrtlarica' ima status ne samo emisije koja se prati zbog pouzdanih i provjerenih savjeta, već i status uspješnog društveno angažiranog televizijskog projekta. Mnogi ljudi iz svijeta znanosti, umjetnosti i javnog života potvrdili su mi bezbroj puta kako ih emisija inspirira i pokreće na promjene, od nekih zdravih životnih navika pa sve do promjene životnog stila.

Prošle godine morali smo otkazati neka putovanja i snimanja zbog pandemije, no osim toga imamo sreću jer je naše radno mjesto vrt. Dakle radimo na otvorenom, pa je to svakako prednost. No svi smo u ekipi cijepljeni, čuvamo se i jako ozbiljno shvaćamo cijelu situaciju. Moram priznati da me ljute neodgovorni pojedinci koji nemaju nikakve veze s medicinom i smatraju da znaju više od liječnika i epidemiologa. Nažalost, danas svatko može govoriti što hoće, bez ikakve odgovornosti ili prethodnog znanja. Tome su djelomično kumovale i društvene mreže jer, umjesto da potiču konstruktivnu diskusiju, često postaju bojišta sukobljenih strana. A u svemu tome gubi se znanstvena istina. Mogu samo zamisliti koliko je frustrirajuće za vrijednu osobu koja pet godina studira medicinu, nekoliko godina specijalizira određeno područje i onda sluša neuke ljude koji šire teorije što nemaju veze ni s čime. I što je još gore, napadaju medicinsku struku.

Možete li nam opisati kako je izgledalo snimanje u 'novo normalnim' uvjetima?

Na početku pandemije najbizarnija su mi bila putovanja iz Zagreba prema Zagorju, u kojem se nalazi naš vrt. Pokazivali smo propusnice kako bismo uopće izašli iz grada i onda se vozili potpuno praznom autocestom, tako da cijelim putem nismo sretali nijedan automobil. To mi je djelovalo nestvarno. No što se tiče snimanja, nismo imali problema. Naše su ekipe male, a snimanja su na otvorenom.

Rad na zemlji često se povezuje s dobrim zdravljem i dugovječnošću. Aktivnosti u vrtu poboljšavaju i kondiciju, snagu i ravnotežu. Zbog čega je to tako?

Vrtlarstvo je aktivna kategorija, pogotovo ako uzgajate povrće i voće. Posla je puno, a sve to sagibanje, plijevljenje i sadnja sasvim sigurno pospješuju gibljivost i snagu, na kraju dana i bolji san. Usto, dokazano je da vrtlarstvo pozitivno utječe na mentalno zdravlje i umanjuje stres. Mene to ne čudi jer je u vrtlarstvu sve okrenuto budućnosti, planiranju sjetve, sadnje ili berbe. Na taj su način naš fokus i pažnja usmjereni na lijepe i pozitivne stvari, pa osjećamo sreću i zadovoljstvo. Upravo zato ljudi koji se aktivno bave vrtlarstvom redovno žive dulje i sretnije.

Mnogi su se za vrijeme karantene okrenuli radu u vrtu. Koliko je to vama pomoglo u neizvjesnim mjesecima, ovim čudnim vremenima?

Obožavam vrtlarstvo i najsretnija sam kada se zavučem negdje među biljke, kada nešto sadim, zalijevam ili plijevim. Za mene su to gotovo meditativna stanja u kojima je lako povezati se s tlom, raznim mirisima i zvukovima koji me okružuju. Kada su sa mnom i moji psi, još ljepše. Možda to djeluje kao neka vrsta bijega od problema, no ja to ne vidim tako. Mislim da je danas jako važno ponekad napraviti otklon od prekomjerne količine informacija, filmova i tekstova te ostaviti prostor da sve to proživimo kako treba. Jer ako previše žurimo, i život će nam prebrzo proletjeti.

- Zašto u iznimnim situacijama ljudi 'ponovno otkrivaju' prirodu koja im je i prije bila dostupna?

- U takvim se vremenima okrećemo zemlji jer vjerujemo da nas ona neće iznevjeriti. Posijati sjeme nešto je samo po sebi pozitivno. Kada se udruže tjeskoba, neizvjesnost i nesigurnost, ljudi se instinktivno okreću jednostavnom, prirodnom životu, ne tražeći samo fizičku sigurnost, već i novi smisao života. Zbog toga je nakon pojave pandemije u svijetu snažno porastao interes za preseljenjem na selo ili u prirodu. Takav se interes polako javlja i u našem društvu. Tko zna, možda ćemo i mi doživjeti neku 'ruralnu renesansu', preseliti se na selo i shvatiti da je život u prirodi ljepši i kvalitetniji.

- Što mislite, hoće li se jednog dana nakon korone promijeniti tržište po pitanju voća i povrća? Kako bi trebala izgledati tržišno održiva politika u poljoprivredi?

- Osobno mislim da će korona imati manji utjecaj na tržište hrane od klimatskih promjena, čije su posljedice već vidljive. Prijete nam suše, ekstremni klimatski uvjeti, a time i migracije stanovništva. Hrana i voda postat će luksuz, a ne nešto što dolazi samo po sebi. Dodatan problem vezan uz uzgoj hrane nedostatak je radne snage. Nitko ne želi raditi fizičke poslove. U kontekstu tih problema rješenje vidim u konceptu 'Zelenog kvadrata', moje ideje po kojoj sam nazvala i svoju prvu knjigu, izdanu prije 11 godina. Dakle kada bi većina stanovništva uzgajala barem dio hrane za svoje potrebe, u vlastitom vrtu, odnosno zelenom kvadratu, bitno bi se smanjio ekološki otisak. Mislim tu na onečišćenja nastala u transportu hrane i silnoj nepotrebnoj ambalaži. Osim toga, takav bi model mogao bitno smanjiti cijenu hrane na tržištu.

Naravno da ta ideja ne može riješiti pitanje gladi u svijetu. Zbog toga je poljoprivreda i dalje nužna, no ona se mora iz temelja promijeniti i okrenuti održivom gospodarenju, a ne isključivo profitu, kao do sada. Osim toga, dio uzgoja s vremenom će se preseliti u gradove. Prve začetke takvog uzgoja snimila sam prije nekoliko godina za 'Vrtlaricu' u Nizozemskoj, u Den Haagu. Na jednoj od prvih urbanih farmi u svijetu, smještenoj na zadnjem katu bivše tvornice elektroničkih uređaja, nalazi se staklenik u kojem uzgajaju rajčice, salate i drugo povrće. Riječ je o održivom pristupu kojim se potiče lokalni uzgoj i smanjuje potreba za transportom i uvozom hrane.

Povezane vijesti

• "MORE" TRAJE VEĆ 40 GODINA. HTV-ova emisija nominirana za nagradu Zlatni Studio
• Kalaus: Protiv Podravke igramo najvažniju utakmicu sezone
• Šoštarić: Bravo za pobjedu, sada nam je samo Češka na pameti