Ples mrtvaca (danse macabre, Totentanz, Danza Macabra, Danza de la Muerte), ikonografski obrazac, nastao je kao ilustracija prolaznosti života, koje se širilo Europom nakon crne smrti, epidemije bubonske kuge 1346. godine

 Serije nedaća pandemičkih razmjera duboko su tijekom stoljeća potresle Stari kontinent. Nedaće su uzrokovale demografske promjene i utjecale na ekonomske, socijalne i kulturne prilike. Zato je traženje odgovora kako spriječiti i kako liječiti zarazne bolesti staro koliko i civilizacija. Europom su se brzo širile tekovine medicinskih dostignuća zapadne, latinske, grčke i arapske civilizacije. 

Leprozarij, osamica, lazaret, karantena

Već 1546. godine Girolamo Fracastoro (1478.–1553.), veronski liječnik i znanstvenik, piše da zarazne bolesti prenose sitna nevidljiva tjelešca, klice koje se šire među ljudima kontaktom, izravnim ili neizravnim, putem predmeta, pa čak i bez kontakta na veće udaljenosti. Preporuča redovitu higijenu, čistoću okoline, vode i hrane, te čiste predmete oko bolesnika kao mjeru zaštite. Na pojave zaraznih bolesti čovjek je odgovarao i pokušavao se zaštititi otvaranjem leprozarija, osamica, lazareta, karantena, i drugo.

Karantena, najveća u povijesti Europe, koja se ovoga časa provodi u Italiji, izvorni je izum Dubrovačke Republike: Dubrovnik je bio prvi grad u svijetu koji je, 27. srpnja 1377. godine, uveo karantenu bez prekida trgovine. Venecija je nešto ranije uvela potpuno zatvaranje trgovine, no to nije bila karantena. U Dubrovnik nitko tko je dolazio iz zaraženih područja nije smio ući, a da ne provede isprva 30 dana (trentina) na otoku, obližnjem Mrkanu, ili u Cavtatu. Poslije je izolacija produljena na 40 dana, pa je tada uveden naziv karantena.

Tijekom 40-dnevnog boravka u izolaciji, potencijalno zaraženi ljudi su se dezinficirali kađenjem, dimljenjem i paljenjem. U tome im je najviše pomagao ocat, najstarije dezinfekcijsko sredstvo.

Karantena je usporavala tok ljudi i robe i negativno djelovala na trgovinu, od koje je grad živio, no kao mjera borbe protiv epidemije bila je i ekonomski i moralno podnošljivija od venecijanskih i milanskih mjera. Venecija je u doba kuge zabranjivala ulaz svim brodovima u lagunu, a Milansko vojvodstvo provodilo je stroge i okrutne mjere kućnog pritvora, čak zazidavanje kužnih bolesnika.

Dubrovačke su vlasti bile znatno humanije, odredile su da posade i roba svih brodova koji dolaze iz "kužnih krajeva" (locis pestiferis) imaju provesti mjesec dana na otocima Supetar, Mrkan ili Bobara. Karantena, koja je usporavala, ali ne i zaustavljala pomorsku trgovinu, zanimljiva je tim više što je nastala kao racionalan izraz dubrovačkih vlastelina-trgovaca. Od prebivanja pod vedrim nebom na otočićima pred dubrovačkom lukom, karantena se u sljedećih stotinjak i više godina razvila u instituciju, koju su počeli slijediti ostali mediteranski gradovi. 

Doba kuge, makabralno doba

Doba kuge (crna smrt ili crna kuga) vrijeme je jedne od najrazoritijih pandemija u povijesti čovječanstva. Proširila se u Europu kasnih 1340-ih gdje je mnogo kasnije, u 18. stoljeću, dobila ime crna smrt (lat. mors atra). Pokosila je između četvrtine i dvije trećina tadašnje europske populacije.

Kod nas je najviše stradalo istarsko i dalmatinsko područje.

Doba kuge imalo je drastičan utjecaj na europsku populaciju, nepovratno izmijenivši socijalnu strukturu Europe. Stalna životna opasnost često je ljude dovodila do ludila, tjerajući ih da žive za trenutak, kao što je talijanski književnik Giovanni Boccaccio u Dekameronu (1353.) ilustrirao kugu u Firenci.

Za zaštitu od kuge vjerni istarski puk gradio je crkvice na ulaze u mjesta, svojevrsno stop bolestima (Brtonigla, Oprtalj, Roč, Galižana, Črnica, Svetvinčenat, Umag, izgrađena nakon epidemije, 1514. godine, Sv. Petar u Šumi, crkva pokrivena škriljama, takav najveći u Istri, i dr.), a crkvica Sv. Roka u Draguću izgrađena je na samom kraju mjesta. Zidne površine oslikane su 1529. i 1537. godine kao zahvala za izbavljenje od kuge. Ovoj temi posvećena je jedna scena na kojoj je gomila mrtvaca iz kojih vire strelice, simboli smrti od kuge. Freske je naslikao Antun iz Padove, lokalni majstor iz istarske Padove.

Svakako najpoznatiji prizor inspiriran pojavom kuge je beramska freska "Ples mrtvaca" u grobljanskoj crkvici Gospe na Škrilinah. Ples mrtvaca (danse macabre, Totentanz, Danza Macabra, Danza de la Muerte), ikonografski obrazac, nastao je kao ilustracija prolaznosti života, koje se širilo Europom nakon crne smrti, epidemije bubonske kuge 1346. godine. Čuvena beramska freska rad je majstora Vincenta iz Kastva, 1474. godine. Sličan prizor Plesa mrtvaca naslikao je 1490. godine majstor Ivan iz Kastva u slovenskom Hrastovju, crkvi Sv. Trojstva. Beramska freska prikazuje desetero ljudi: predstavnike svećenstva, plemstva i tzv. običnih ljudi: gostioničar, trgovac, invalid i dijete). Svakoga od njih prati smrt - prikazana kao ogoljeni kostur bez plašta. Trgovac joj nudi novac, no zemaljska bogatstva u trenutku smrti ne znače ništa.

Gubavci izlučeni iz zajednice

Spomenimo da se na Barbanštini, u Prnjanima, nalazi crkva Sv. Margarete, u predjelu zvanom Gubavica, koja je podignuta nakon 1300. godine. Prema predaji se, kako objašnjava Slaven Bertoša, kod crkve Sv. Margarete nalazila bolnica za oboljele od kuge pa se zato taj kraj naziva Gubavica.

Guba ili lepra bila je, uz kugu, najgora bolest srednjovjekovlja. Njezine vidljive posljedice izazivale su strah i gnušanje. Od ostalih bolesti odvajalo ju je vjersko i društveno žigosanje kojem su zaraženi bili izloženi. Općenito se smatralo da su ti bolesnici teško sagriješili. Od 12. stoljeća gubavci su odlukom Trećeg lateranskog koncila bili izlučeni iz zajednice.

Lepra je opisana i u Bibliji, a biblijski Lazar, koji je bolovao od lepre, proglašen je zaštitnikom gubavaca. Po njemu su leprozoriji, mjesta za izolaciju gubavaca, nazvana lazareti - ondje nije bilo liječenja, nego su oboljeli polako čekali smrt. Prvi europski lazaret osnovan je u Francuskoj u 5. stoljeću, a u našim krajevima u Dubrovačkoj Republici 1272. godine.

Treća knjiga Staroga zavjeta i Petoknjižja, Levitski zakonik, propisuje: "Onaj koji se bude ogubavio, neka nosi rasparanu odjeću; kosa neka mu je raščupana; gornju usnu neka prekrije i viče: nečist, nečist... Sve dok na njemu bude bolest, neka nečistim ostane, i jer je nečist, neka stanuje nasamo, neka mu je stan izvan tabora".

Povezane vijesti

• KAMENOLOMI I KIPARSKE RADIONICE/ŠKOLE U ISTRI Batom i škarpelom po trdoj istrijanskoj groti
• BILJEŠKE O POVIJESTI FUNTANJANSKOG FEUDA NA POREŠTINI I OBITELJ BORISI Plemić Bernardo Borisi, prebjeg iz Bara, otac Funtane
• TRKE MAGARACA U ISTRI TIJEKOM TURISTIČKE SEZONE I BLAGDANA Tovar, dugouški tvrdoglavi revac, upregnut u turizam