Dobitnica nagrade Istriana
Petra Bernarda Blašković: "Volim interaktivne predstave u kojima je publika sudionik"
(Snimila Marina Vojnović)
Pulska glumica s osječkom adresom Petra Bernarda Blašković dobitnica je nagrade Istriana za kulturu za 2024. godinu.
Nagrada Istriana svojevrsna je kruna Vašeg dosadašnjeg rada, očuvanja i promicanja vrijedne i bogate dijalektalne baštine putem raznih umjetničkih formi. Više ste puta naglasili da je dijalekt dio vašeg bića, načina izražavanja i bivanja.
- Tako je, zapravo što sam starija to se više čudim nevjerojatnom nasljeđu kojeg sam dobila na dar zahvaljujući svojoj istrijanskoj obitelji. I sam osjećaj supostojanja tako različitih a opet sličnih kultura je ono što mislim i jest karakteristika ovih prostora. Županijska nagrada Istriana sa sobom nosi za mene veliku poruku pripadnosti i opredijeljenosti za teritorij na kojem se djeluje te odgovornosti prema mikro sredini koju ne smijem i ne mogu iznevjeriti. Iako sam djelovala i jako daleko od kuće i to i dalje činim u svom matičnom kazalištu, kao i na drugim prostorima regije, ipak ne mogu ne nastaviti djelovati unutar Istarske županije. Osjećam da mi je to moralna dužnost. Druge se kulture i podneblja upoznaju, otkrivaju, prisvajaju, usvajaju, zavole ali ona gdje su nam korijeni uvijek predstavljaju potpuno različitu vrstu osjećaja, barem meni.
To je kao nekakav magnet kojem se ne mogu oduprijeti. Iako su sve percepcije ovdje jače, kako i ushićenje tako i bol. Sve te se tiče, jer je »tvoje«. U globaliziranju svijeta mene ipak uvijek više zanimalo što mi je do vrata, u susjedstvu, u ulici i kako svjesno djelovati i živjeti sredinu u kojoj živim. Što svijet više napreduje i usvaja globalni jezik i pristup, to mene više zanima mikro prostor i dijalektalni izričaj. Dobiti Istrianu kada sam proživjela pola stoljeća znači da sam ipak nešto uspjela dobro napraviti za moj rodni kraj. I beskrajno mi je drago da ova nagrada sadrži u sebi sve aspekte kulture i mog djelovanja, a ne samo dramski segment. Svakako ova nagrada je isto tako došla zahvaljujući svima koji su mi omogućili da djelujem, inače bi želja i ideja ostale tek apstraktan pojam i san. Prekrasna suradnja s institucijama, zapravo pojedincima koji su na čelu institucija i koji osjećaju važnost kulturnog aktivizma u svrhu očuvanja tradicije, baštine i jezika ključni su na mom putu. Sve su to ljudi koji su mi dali snagu, potakli inspiraciju ili stvorili uvjete da se dogodi kreativni čin.
Zajednica Talijana Pula, SAC »Lino Mariani«, INK, Dramma italiano u Rijeci, Radio Pula, Teatro La Contrada iz Trsta, zajednice Talijana iz Rovinja, Šišana i Umaga, Akademija Crescenado iz Buzeta, Opera B.B. i festival Rovinj, Art and more… zahvaljujući suradnji s njima prošla je godina bila bogata različitim iskustvima i rodili su se raznovrsni projekti koje je komisija prepoznala. Ova me nagrada ohrabruje da nastavim još odlučnija u onome što vjerujem da je moj pravi put. Najviše me zapravo strah da se sjećanje na svijet naših starih izgubi. Želim biti dio mehanizma, jedan barem mali kotačić koji će se boriti za opstanak autentičnosti i jedinstvenosti Istre kroz djelatnosti u segmentu kulture.
Televizija kao dislocirano kazalište
Dvije su kazališne priče obilježile Vaš rad proteklih godina. Predstava »Francamente« gdje donosite istrovenetski i istriotski govor uz posvetu Franci Rame i njezinom stvaralaštvu i borbi te hommage nezaboravnom Dragu Orliću.
- Čudno je baš kako život posloži stvari bez da smo unaprijed svjesni da se odvijaju upravo onako kako treba biti. Dario Fo i Franca Rame prisutni su u mom životu rekla bih, oduvijek. Generacija sam koja je odrastala na kvalitetnom programu talijanske televizije prošlog stoljeća (ha, ha…baš se tako i osjećam… kao pripadnik prošloga stoljeća). Tada sam gledala na televiziji jako puno kazališta i kazališnih ljudi. To je za mene bila televizija, zapravo dislocirano kazalište. Uvijek nekako u sjeni muža, Franca je imala izrazito interesantnu životnu priču kazališnog aktivizma koju sam željela podijeliti i s novim generacijama na ovim prostorima.
Prilika je bila deseta obljetnica njezine smrti. Bitno je što se na tom putu razmišljanja zapravo našao jedan ženski trio u kojem su ostale dvije ključne karike bile Gordana Jeromela Kaić, ravnateljica INK-a i Tamara Brussich, predsjednica Zajednice Talijana u Puli. Zajedničkim snagama uspjeli smo ispričati ovu snažnu priču i nastaviti valorizirati djelo kojem je svoj život posvetila velika Franca Rame. Sve se nekako poklopilo bez poteškoća. Često je pitanje zašto se glumica ili glumac okrenu monodrami kao najtežoj formi jer si na sceni »sam«. Moram priznati da nisam nikada osjetila samoću ili poteškoću, a nikako strah jer je priča koju sam osjećala da moram ispričati uvijek bila bitnija od mene same.
Uvijek sam poimala sebe kao glumicu isključivo sredstvom i posrednikom kako bi nešto veće i bitnije od mene moglo doprijeti do publike. Slična je i priča s predstavom »Iz Istre…s ljubavlju« koju sam dobila priliku raditi u Rijeci u Hrvatskom narodnom kazalištu s ansamblom Talijanske drame. Pozvao me Giulio Settimo, tadašnji direktor, koji je želio jedan naslov repertoara posvetiti Istri. U tom trenu shvatila sam da moram odati počast velikom Dragi Orliću i da njegovi tekstovi moraju doživjeti kazališno izdanje na istrovenetskom dijalektu. I evo, opet se dogodila nekakva misija kroz kazališni čin. Naravno da je predstava puna ironije i autoironije na naš istrijanski račun. Mislim da kada se nešto tako voli, svaka je provokativna aluzija puno više čin ljubavi nego praznog kritiziranja. Borimo se uvijek za ono što volimo, cijenimo i do čega nam je stalo. Ta je bitka zapravo konstruktivna, a ne destruktivna. Nije protiv nečega već je ZA nešto. Nije možda pametna riječ ni bitka ni borba, ali vjerujem u aktivizam kako bi se ukazalo na ono što je pod tepihom. Ja to radim kroz kazalište i na dijalektu jer je to ono najautentičnije što nosim u sebi. Jezik mojih predaka.
Osim glumom, sve se češće bavite i režijom, a nevjerojatnom lakoćom prelazite iz uloge u ulogu, od ozbiljnih, dramskih uloga, do onih komičnih, vodvilja, predstava za djecu, improvizacije.
- Od samih početaka različiti izričaji umjetnosti ispreplitali su se skoro neprimjetno čineći meni logičnu cjelinu. Nikada glazba nije bila odvojena od glume ili plesa. Vjerujem da zbog toga upotrebljavam alate koji mi se za određeni zadatak čine prikladnijim. Režijom se bavim već dugo, ali to su bili mali koraci sve do velikih zadataka koje sam dobila u zadnje vrijeme. Sve je to nekakav put na kojem moramo sazrijevati za svaki sljedeći korak. Režija Smetanove »Prodane nevjeste« koju sam režirala potkraj prošle sezone u mom kazalištu dogodila se slučajno, a opet nikada se ne bih uhvatila takvog posla da prije toga nisam imala priliku promatrati i učiti od velikana koje sam imala privilegiju susresti u svom životu i od njih učiti u smislu režije, a opet glazbena naobrazba iz osnovne i srednje glazbene škole kao teoretičara i klavirista pa sve do specijalizacija kasnije u Italiji dali su mi alate da se u specifičnom trenutku u kojem je to mojoj matičnoj kući bilo potrebno mogu pomoći.
Volim sve žanrove, vrste umjetnosti koje se bave čovjekom i pokušajem osvještavanja u svrhu činjenja boljeg društva. Vjerujem u edukaciju kroz kazališni medij i volim kada nisam u zoni komfora. Volim umjetničke izazove koji me pomiču s mjesta ili nekih trenutačnih dostignuća. Najveću sigurnost mi daje spoznaja da ne znam i da moram dalje istraživati. To je neka svojevrsna ovisnost i glad za znanjem i spoznajom, konstantnim propitkivanjem. Radilo se o kazalištu za odrasle i djecu ili radu s odraslima i djecom, sviđa mi se da uvijek i iznova moram tražiti načine kako do nekoga doprijeti jer šablone ne funkcioniraju. Svaka je osoba jedinka za sebe pa tako volim tražiti i individualni pristup. Zato volim baš jako interaktivne predstave u kojima je publika sudionik, a ne samo pasivni gledatelj.
Pulska Vas je publika ne tako davno mogla gledati i u Strindbergovoj »Gospođici Juliji«, gdje ste briljirali. Kako birate te snažne, krhke i važne ženske junakinje, ili one izaberu Vas?
- U ansamblu odluke ovise o direkciji i redateljima. To je baš kompleksna tema. Imala sam prilike i sama kao direktorica zaviriti u taj svijet odgovornosti planiranja uloga za članove ansambla ili biranja redatelja. Puno se stvari mora poklopiti da biste igrali baš ono što mislite da biste trebali ili što želite… Meni je bitno baviti se temama koje se tiču svakodnevnog života u svim njegovim emotivnim aspektima. Što se tiče mojih samostalnih projekata, biram životne priče žena koje nam mogu dati snagu i inspirirati nas da postanemo bolje, jače i svjesnije. Priče žena uvijek su samo segment društvenog, povijesnog ili kulturološkog konteksta. Te priče dođu uvijek nekako same do mene. Vjerujem intuiciji koja me do sada nije prevarila kada sam osjetila da neke priče moram ispričati.
Podjednako dobro glumite i na hrvatskom standardu, na talijanskom književnom te na raznim dijalektima. Tajna te uspješnosti?
- To je jednostavno podijeljeni mozak. Najteže mi je bilo savladati hrvatski standard s kojim sam se susrela prvi put u životu 2007. godine, kada sam otišla u Osijek. Akcentuacija, melodija hrvatskog standarda bili su za mene stvarno nepoznanica. Najviše sam se s tim mučila. Znaju me i danas zezati kada pričam privatno. Kada moram, koristim se standardom, ali kada mogu biti ja, onda sam ja sa svim istarskim čakavskim i talijanskim istrovenetskim nijansama.
Slušala sam standard zapravo kao melodiju i s mojim glazbenim dijelom mozga pristupala učenju, ne logikom. Meni su jezici melodije. U Italiji nikada nisu znali odakle sam. Mogu se izražavati na standardnom talijanskom, ali ipak puno više volim bogatstvo njihovih dijalekata. Imala sam priliku glumiti na više njih i svaki puta učila sam po sluhu jezik, razmišljala o melodiji jezika, dinamikama riječi i rečenica. Kao kod kuće, sasvim nam je bilo prirodno od malih nogu »šaltati se« s jednog na drugo bez da o tome razmišljamo. Uzmemo riječ koja prva dođe u glavu i koja je svrsishodna, a sad je li ona na talijanskom, čakavskom ili hrvatskom nema vaze. Bitno da se razumijemo.
Jezično bogatstvo
Puno radite i s djecom, primjerice hvalevrijedne radionice glume na istrovenetskom, govoru koje je zaštićeno dobro RH.
- Počeli smo s laboratorijima, odnosno malom ljetnom školom glume s prijateljem i kolegom Lukom Juričićem zahvaljujući Tamari Brussich u našoj Zajednici Talijana u Puli. Nastavilo se preko predstava na dijalektu za odrasle i za djecu. »Ježeva kućica« prevedena je na talijanski i na istrovenetski dijalekt. Igram predstave na svim varijantama. Suradnja s Festival dell’istrioto i predivnim ljudima iz Talijanske Zajednice u Šišanu proširio je moj angažman i na istriotski koji je isto postao zaštićena nematerijalna baština. Važno je to priznanje jer je konačno jasno da su istroveneto i istrioto priznati kao autohtoni jezični izričaji Istre. Moramo djecu učiti jer ne njima je koliko će se to održati i pričati. Drago mi je da sam dio jedne zajednice koja uviđa važnost i koja želi prenijeti na najmlađe to jezično bogatstvo. Ima puno aktivnosti po tom pitanju, kazalište je samo jedan segment. Drago mi je da putem njega mogu biti korisna. Govoriti, govoriti, govoriti sa scene i navikavati djecu na to pomoći će da jezik ne nestane ili ostane mrtvo slovo na papiru.
Praktički nema mjesta u Istri gdje niste realizirali neku predstavu, scensku igru ili slično. Odakle inspiracija za pisanje, realiziranje i glumu u tolikim raznolikim projektima?
- Kada sam bila mala igrali smo se na Verudi ispred zgrada i izmišljali igre i priče i stvarali sve uz pomoć jednostavnih stvari koje bi našli oko nas. Navikla sam se igrati stvarajući, ne samo izvoditi nešto što je već stvoreno. Volim slušati i istraživati život ljudi i to zaokružiti u priču. Velika su bogatstva životi koje su drugi proživjeli. Mogu nas nečemu naučiti ili nam nešto otkriti ili nas potaknuti na razmišljanje. Biografije poznatih ili nepoznatih ljudi, priče mjesta, gradova ili sela u Istri meni su uvijek zanimljive. Volim slušati ušima i srcem i onda to pretvoriti u priču koju dijelim s drugima. Dijeliti nešto s drugima meni je nepresušni izvor snage i sreće. Tada znam da imam neku svrhu u životu. Djelovati za dobrobit zajednice. To je možda najveća motivacija i inspiracija.
Kakve Vas uloge očekuju u 2025. i kada ćemo Vas ponovno vidjeti na pulskim kazališnim daskama?
- Puno toga je pred vratima. Jako se veselim. Bit ću u Istri s pedagoškim projektom Talijanske unije »Appuntamento con la fantasia«, nastaviti glumačke radionice u Puli u Zajednici Talijana i u Umagu, čeka me i novi projekt u Rovinju, izvedbe dramsko-lirske predstave »Parlami d’amore« u suradnji s Akademijom Crescendo i opernim pjevačima Lorom Pavletić i Kristianom Marušićem, nove autorske predstave, radio-emisija koja ide nedjeljom u 16.30 na Radio Puli »Ciacolada con la Petra« koja me beskrajno veseli. Nadam se i novim izvedbama Francamente… Nove interpretativne šetnje koje pripremam u segmentu valorizacije baštine kroz kazališni medij, lutkarstvo… Puno je baš toga čemu se veselim. A ako i ne bude to, bit će nešto novo za što još niti ne znam.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
