Otvorenje retrospektivne izložbe Gualtiera Mocennija "Djelo srca i uma" održat će se u petak, 24. siječnja u Muzejsko-galerijskom prostoru Sveta Srca s početkom u 19 sati.

Mocennijeva "mapa svijeta"

Bit će izloženo 95 slika i 32 skulpture, a izložba je po broju eksponata najveća retrospektiva ovog međunarodno poznatog kipara, slikara i grafičara, priređena u povodu njegovog devedesetog rođendana i sedamdeset godina umjetničkog djelovanja.

U Svetim Srcima bit će moguće vidjeti djela iz svih faza Mocennijevog rada, uključujući recentni slikarski ciklus "Put u Ugarit", a među kuriozitete izložbe spada prvo sačuvano umjetnikovo djelo, postimpresionistički akvarelom slikan pejzaž koji je nastao u dobi kada je imao svega 13 godina. Kako je Mocenni u Istri prvenstveno poznat po velikim skulpturama u javnom prostoru, kojih je samo u Puli trinaest, ova dimenzija umjetnikovog rada bit će predstavljena velikim ekranom na kojoj će se nalaziti Mocennijeva "mapa svijeta" s njegovim skulpturama na raznim svjetskim lokacijama.

Centralni prostor izložbe zauzimaju djela vezana za njegovo lokalno najpoznatije djelo, skulpturu "Spomenik gradu Puli" na Vidikovcu, koju građani najčešće nazivaju "Brod".

Izložbu "Djelo srca i uma" autor posvećuje nedavno preminuloj supruzi Alici. Kustosice izložbe su Dunja Martić Štefan i Slađana Bukovac.

- Teško mi je sažeti svoj životni put, evo, 6. veljače navršit ću 90 godina. Prva moja slika nastala je kada sam imao 13 i pol godina, daleke 1948. godine. Prvo sam krenuo kao slikar, a kasnije kao kipar. Rodom sam iz Pule, tu sam završio osnovnu i srednju školu, talijansku gimnaziju, ovdje sam upoznao suprugu Alicu, koja je rođena u Koprivnici, ali je bila iz Zagreba te je u Puli završila srednju ekonomsku školu.

Sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća krenuli smo put Italije, a Milano je od 1956. godine bio naš novi dom. Prije toga smo bili u izbjegličkom kampu, a od kraja pedesetih sve do početka pandemije koronavirusa, živjeli smo na relaciji Milano - Pula.

Kada je krenula pandemija, a svi znamo što se tada događalo u Italiji, krenuli smo put Pule i ovdje bili cijelu tu prvu korona godinu te pala je i odluka da ostanemo tu. Supruga Alica, nažalost preminula je prije godinu i pol. Pula je moj grad i gdjegod sam bio po svijetu, silno bi mi nedostajala, taj miris mora, more, ljudi, prijatelji iz cijeloga svijeta, veli Valter.

Naime, u Puli, ali i ne samo u Puli, svi ga zovu Valter.

- Roditelji su mi htjeli dati to ime, Valter, ali tada se nije moglo, pa su mi dali istoznačno talijansko ime, Gualtiero. Kada je učiteljica prozvala ime Gualtiero Mocenni, osvrnuo sam se i pogledao tko će se javiti, jer ja nisam Gualtiero, ja sam Valter. Onda sam tek shvatio da je prozvala mene.

Na pitanje što mu nedostaje iz Milana, veli da mu prije svega nedostaje veliki atelje od više od 200 kvadrata gdje je kreirao sve vrsta skulptura osim onih velikih kamenih, kao i prijatelji, a ostalo i ne toliko.

- Milano je grad gdje je svatko dobrodošao, može se izraziti, kreirati. Stvarao sam skulpture po cijelome svijetu, nisam, doduše bio u Australiji, Argentini, Brazilu, Indiji, ali sam skoro pa sve prošao na potezu od Kanade do Dubaja. Po svijetu imam 50-ak skulptura, no nemojte me uzeti za riječ, možda i puno više, ne brojim više iako mi je svaka od njih draga, kao i svaka slika, sve to donosi neku svoju priču.

Dakako, nije lako to raditi i kreirati, za napraviti skulpturu treba puno vremena, za neke velike trebaju i mjeseci, dok za male drvene nekoliko dana. U Puli ih imam desetak, a nešto sam radio i sa sinom Simoneom. On živi sada sa mnom u Puli, isto je umjetnik, dok je sin Alessandro zvani Saša, Simoneov brat blizanac novinar, ali i piše knjige. Riccardo je u drugim vodama, više poslovni tip nego umjetnički.

Jedna od Riccardovih kćeri krenula je studirati umjetnost, ali odustala je i bavim se drugim stvarima, no ima tu umjetničku crtu. Simoneov sin Mattia je pak u informatičkim vodama. Svi su oni vezani za Pulu i iskoristili bismo sve praznike, blagdane, ferije, da budemo svi zajedno u Puli, na našoj Stoji kojoj slijedi obnova. Oduvijek imamo tu kabinu, iako je sada već derutna, navodi Gualtiero iliti Valter.

Ističe da ga je samo pokojna supruga zvala Gualtiero, za sve ostale bio je i oduvijek je Valter, a skulpturom se počeo baviti zbog - oklade.

- Prijatelj me pitao ako bih mu mogao nekoga preporučiti za jednu skulpturu, pa sam se nekako upustio u to, i nastala je prva skulptura. Volim raditi i velike skulpture i one male, priča Gualtiero, a na pitanje kako i dan-danas, unatoč godinama uspijeva biti u formi za taj težak fizički rad, navodi:

- Istina, za biti kipar treba biti u formi, to iziskuje veliku snagu. Mislim da mi pomaže činjenica da sam igrao košarku. Kao dijete, bio sam boležljiv, i na školskom sistematskom pregledu rekli su da sam "boležljivo dijete". Kada sam krenuo igrati košarku, sve se promijenilo i upravo mi je to dalo snagu za nove, daljnje radove, za baviti se skulpturom gdje je iznimno važna fizička snaga.

Dakako, za taj posao morao sam putovati diljem svijeta, ne bih bio kući tjednima, mjesecima, i zato sam bio uvijek silno zahvalan supruzi Alici koja je vodila računa o obitelji, brinula se o djeci, ali cijelo je vrijeme i radila računovodstvene poslove. Iako talijanski nije bio njezin materinji jezik, naučila ga je vrlo brzo, i savršeno je govorila i talijanski književni, i milanski dijalekt kao i istrovenetski.

Uglavnom sa svima u Puli pričam istrovenetski, govorim i hrvatski, mada malo brkam padeže i nekada mi fale riječi. Kroz godine sam imao sjajne suradnike, od kipara tu su bili Šime Vidulin, zatim Janko Mošnja, a dosta sam radio i sa sinom, četveroručno. Mnogi misle da je skulptura ispred Gradskih bazena Pula "Dino Makovac" moja, no njezin je autor Simone.

Istina, nekada je prednost, a drugi put teret bio umjetnikov sin, zato je i koristio majčino djevojačko prezime Beck. Prilikom jedne od njegovih ranih izložbi, prijatelj me pitao ‘ah, lijepo što pratiš mlade umjetnike’, na što sam odgovorio ‘pa to mi je sin, ali je htio kročiti umjetničkim vodama bez ‘tereta’ prezimena’. Zato se sada potpisuje kao Mocenni Beck, navodi.

Mocenni je tijekom rada u svome milanskom ateljeu imao priliku susresti brojne poznate umjetnike.

- Ljudi su tu dolazili, pričali bismo ili bi me gledali dok stvaram, s nekima i nije bilo potrebno izmijeniti toliko riječi, razumjeli bismo se. I činjenica da je svatko svojim dolaskom donosio svoju energiju je itekako važna. Posebno se sjećam nobelovca Salvatorea Quasimoda (1901.-1968.), čuvenog pjesnika, ali i Ermanna Olmija (1931.-2018.).

Sjećam se i susreta s Ivanom Lackovićem Croatom (1932.-2004.). U ateljeu je bilo uvijek zanimljivo, veselo, tu sam provodio po cijele dane, a još više i noći, jer sam nerijetko stvarao noću. Više sam noćni tip, i daljem idem spavati oko ponoći-jedan, a rijetko se ujutro dižem prije osam.

No, u osam sam budan jer treba psa izvesti vani. Inače, što se karijere tiče, zahvalan sam Kamenu Pazin i nažalost sada pokojnom direktoru Karmelu Kreblu. On je rekao svojim radnicima, kada dođe Gualtiero, dajte mu sve što treba. Stvaram samo u ateljeu, što se tiče slikarstva, kao i manjih formi skulptura, a velike skulpture - gdje treba.

No, nikada nisam slikao negdje vani. Puno crtam, radim skice za skulpture i sve što je potrebno, iza svake skulpture nalazi se pedantan rad. Na ovoj izložbi bit će izložena i slika koju sam radio s nažalost pokojnim bratom Eliom, koji je preminuo 2006. godine. Bilo je teško odabrati koja djela izložiti, pa sam odabir prepustio izvrsnim kustosicama i vidim da su napravile sjajan posao, toliko je toga kreirano kroz godine.

- Zvali su me 1985. godine i s čuvene milanske akademije Brera nudeći mi katedru, iako nisam akademski slikar niti kipar. Nisam završio akademiju niti sam studirao jer me to nije zanimalo. Dakako, stalno sam se usavršavao te i dan-danas volim učiti i saznati nove činjenice. No, želio sam i dalje biti slobodan umjetnik te nisam pristao, kazao je.

Snaga za rad

Saznajemo da, kada ne radi, ne kreira ili ne putuje po svijetu, voli čitati, tv-programe ne prati baš previše jer, kako navodi "i nisu neki", ali zato voli pogledati sportske programe. No, ne voli hodati, samo ide gdje mora. Nedavno je prestao voziti jer ipak visoke godine su to, no za kiparski rad je i dalje u formi.

- Malo se više umaram, ali imam snage za rad, zaključuje Mocenni.

U Muzejsko-galerijskom prostoru Sveta srca održat će se 6. veljače i svečana proslava autorovog 90. rođendana.

Povezane vijesti

• Predavanja u Svetim srcima: Istra u novom vijeku
• Izložba "Istra, lav i orao" do kraja siječnja
• Oči u oči s retiariusom i secutorom