Život piše najintrigantnije romane a upravo je takva životna priča bezimenog stanara Psihijatrijske bolnice na otoku Rabu, priča o "Perici", odnosno Sajidu Kešiću, koja je snažno utjecala na novinara i spisatelja Hajrudina Merdanovića, inače umirovljenog kriminalista, koji ju je dokumentaristički, novinarski, ali prvenstveno ljudski taknut, ukoričio u knjigu naslovljenu "Perica, Kišni čovjek".

Ova doista osebujna i gotovo nadrealna sudbina "malog čovjeka" bila je povod da u razgovoru s autorom uvedemo čitatelje u ovu jedinstvenu priču koja nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Priča je to o nestalom dječaku, izgubljenog identiteta, koji je 36 godina u bespućima birokratskog i svakog drugog nečinjenja ostao stanovnik psihijatrijske bolnice s brojem, sve do svoje sredovječnosti kada je, uz pomoć gospodina Merdanovića, njegov identitet najzad otkriven.

- Ovo je moja treća knjiga, a da bih vam ispričao ovu priču, trebalo bi nam upravo toliko stranica, koliko knjiga i ima. Jedinstvena je to priča o jednom "malom čovjeku", koji je kao dijete zaglavio u ustanovi gdje mu nije bilo mjesto. Imao je nešto više od 14 godina kada su ga smjestili na psihijatriju, a tamo nije trebao biti. Kao bezimen ostao je na psihijatriji punih 36 godina, četiri mjeseca i 16 dana, ukupno 13.287 dana. Kao dječak doslovce je strpan unutar zidina Psihijatrijske bolnice na Rabu. Kad sam ga prvi put susreo na psihijatriji u kolovozu te 2016., već je bio oronuli starac. Zahvaljujući tome što sam igrom slučaja došao do njega i objavio seriju tekstova u novinama, priča je ipak dobila sretan završetak. Nakon samo 36 dana mog pisanja, razriješen je misterij star 36 godina.

- Kako je moguće da se u svijetu, u kojem svakodnevno netko nestaje, a netko biva pronađen, ostane bezimen 36 godina? Naime, za Pericu možemo reći da je istovremeno nestao i bio pronađen, na relativno malom području?

- Postoji sustav i ljudi koji primaju plaću da pronalaze nestale ljude i utvrđuju identitet nepoznatima. Sve države u svijetu su uređene po tom pitanju i moraju tragati za nestalima dok god treba. Svjedoci smo da gotovo nema dana da netko ne nestane. Ljudi jednostavno netragom odlaze iz svojih domova, a neki se brzo i sami pojave. Institucije države, prvenstveno policija, mora tragati za nestalima do trenutka dok ih ne pronađu, žive ili mrtve. Doslovno. I u Peričinom slučaju on je pronađen, ali je ostao bezimen. Netko je trebao i morao u svim tim godinama poduzeti nešto da se za njega učini više. Za početak, trebalo ga je izmjestiti iz psihijatrijske ustanove jer mu tamo od početka nije bilo mjesto. Analizirajući cijeli slučaj, nesporna je činjenica da je nekoliko ministarstava u Peričinom slučaju zakazalo i da je on ostao bezimen 36 godina. Pojedinci iz tih sustava, od kojih neke spominjem u knjizi, mogli su i trebali napraviti puno više, a nisu.

Povezane vijesti

• Knjiga Petre Heisinger "Ja sam Petra, nećete me slomiti"
• Ljubavna priča Nore Barnacle i Jamesa Joycea: Konačno se i njezin glas čuje
• Na promociji je dobila nadimak "najljepša knjiga", a dvoje autora ispričalo nam je kako su nastali popularni "Bankomati"