U razdoblju između dva rata zabilježen je značajni porast obrtničkih, trgovačkih i stručnih radnji s trgovinama, uredima i radionicama smještenim na Trgu na lokvi, duž rive, na središnjem gradskom trgu, na potezu Veli trg – Zdenac, u Valdibori i osobito žili kucavici Careri. Kao i u ranijim razdobljima, u kratkom razdoblju otvoreno je čak sedam knjižara

Ne treba biti veliki ekonomist da bi se zaključilo daće Hrvatska i Istra, kao najturističkija regija, proći ako nam se ove godine ne ukažu turisti. Turistička sezona je pred vratima, korona virusa kao da se sve više zahuktava, ne samo kod nas, već i u cijeloj Europi, od kuda nam stižu gosti. I kad bi se mi kojim čudom do ljeta obranili od ove velike pošasti, velika je neizvjesnost da li će nam doći turisti. U globaliziranom svijetu sve djeluje kao spojena posuda, ovakve se boleštine brzo prenose, a sporo povlače.

Na tako davno, kada se turizam, sada već naša gospodarska monokultura, zahuktavao, stariji ljudi, koji su prošli brojne krize i ratove, čudili su se da mladi masovno idu u konobare. Govorili su, "samo da hiti kakova bomba, ali da dojde kakova bolest, biti čete bez dela i šoldi, pa čete plakati za kampanjama koje napuštate".I na primjeru Rovinja, koji se u vrijeme Mletačke republike, Austrougarske monarhije, Italije i Jugoslavije razvijao u više smjerova, može se vidjeti koliko je takva orijentacija bila dalekosežna.

Sredinom 18. stoljeća Rovinj je s više od 12 tisuća stanovnika nazivan "La popolana del mare" (Pučanka mora). S velikom flotom trgovačkih jedrenjaka, puno ribarica, ulovom i soljenjem plave ribe, šest brodogradilišta, obrtništvom i poljoprivredom, grad sv. Eufemije bio je jedan od najprosperitetnijih na sjevernom Jadranu. Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeća rovinjsko je pomorstvo s zakašnjenjem propustilo preorijentiranje jedrenjačkog na parobrodno pomorstvo. Austrougarske vlasti su istodobno iskazale svoju namjeru da okupe pomorsko-gospodarski kapital u Trstu, Puli i Rijeci, iznevjerivši rovinjske nade u status slobodne luke.

Tvornice i prva tiskara

Rovinj se, s 11 tisuća stanovnika još uvijek najnaseljenije i gospodarski najvažnije istarsko središte, okrenuo svojim tradicionalnim djelatnostima ribolovu, obalnoj plovidbi, maloj brodogradnji i poljoprivredi. Uz usoljenu ribu izvozili su arhitektonski kamen, vino i maslinovo ulje. U kratkom razdoblju Rovinj je dobio pet modernih hidrauličnih uljara. Zahvaljujući pronicljivosti i novčanim sredstvima lokalnog obrtničkog i poduzetničkog svijeta počinju se graditi i prve tvornice.

Na otoku Sv. Andrija tvrtka Cattraro-Stengle otvorila je cementaru koju je potom preuzeo tršćanski poduzetnik Enrico Escher. Na prelijepom otoku, koji su nekad držali benediktinci, a kasnije austrijski barun Georg Hüterott, pretvorivši ga u ekskluzivno odmorište, proizvodio se kvalitetan cement, nagrađen na tadašnjim gospodarskim izložbama. Nagrade je dobivala i tvornica za proizvodnju sapuna Ceccon, podignuta u kontradi Betlemme, današnjoj Vodnjanskoj ulici. Ista je tvrtka u Ulici Macaria, današnjoj Mazzinijevoj, počela proizvoditi platna.

Mlečanin Antonio Coana je u Rovinju otvorio prvu tiskaru na području Istre nazvanu "Prima tipografia Istriana". U blizini Franjevačkog samostana, na lokalitetu koji danas nosi naziv Mlinovi, braća Antonio i Pietro Blessich podignuli su veliki mlin s tvornicom za proizvodnju tjestenina. Tvrtka Rismondo-Davanzo je potom u kontradi SS. Trinità, današnjoj Ulici Carducci, otvorila prvi parni mlin. Nakon ovih poslovnih poduhvata u Rovinju je 1850. utemeljena Trgovačko-obrtnička komora za Istru.

Pokrenuli Arsenal

Rovinj je imao toliko izučenih obrtnika da je sredinom 19. stoljeća dvije tisuće Rovinjaca preseljeno u Pulu da bi pokrenuli proizvodnju u novom brodogradilištu Arsenal i luci koja se brzo razvijala. Iako je doživio demografski pad, pa je pao na nešto više od devet tisuća stanovnika, poduzetničke inicijative ponovno su ga vratile na prijašnji broj, pa je 1910. imao 12.324 stanovnika, oko koje se brojke i danas vrti. Tome su pridonijeli izgradnja željeznice od Kanfanara do Rovinja, brojni infrastrukturni zahvati Austrougarske monarhije u gradu, posebno u obalnom pojasu. Austrougarska je u Rovinju izgradila Morsko lječilište za koštane bolesti djece iz cijeloga Carstva, Njemačke i Rusije, koja je kasnije prerasla u bolnicu. U Valdibori je izgrađen znameniti Institut za biologiju mora.

Za novi gospodarski uzlet osobito je značajno bilo otvaranje dviju tvornica koje su kasnije desetljećima nosila gospodarski uzlet Rovinja. Prvo je 1872. utemeljena Tvornice duhana u povijesnoj jezgri, nastala lobiranjem gradske vlasti na čelu s poduzetnim gradonačelnikom Matteom Campitellijem. Rovinjske tabakine su pokazale zavidni vještinu, pa je na obali, nastavljajući se na Trg na lokvi, sve do rta sv. Lovre, izgrađena monumentalna nova moderna tvornica duhana, jedna od najvećih u tadašnjoj Austrougarskoj.

Nešto kasnije, 1982. godine pariška tvrtka "Société générale française de consernves alimentaires" otvorila je u nastavku tvornice duhana, kraj rta Sv. Lovre, tvornicu za konzerviranje ribe u ulju i termičku sterilizaciju prema "Nantes" metodi. Nova tvornica za preradu plave rive snažno je potegnula razvoj ribarstva. Krajem 19. stoljeća u ribolovu je sudjelovalo 204 plovila za više od 700 ribara. Zbog potreba tvornice rovinjski ribari su stalno unaprjeđivali tehnologiju ulova plave ribe konstruiravši posebne mreže "malaide" za ulov srdela. Tih je godina započeo i eksperimentalni uzgoj kamenica u Limskom kanalu.

Destilerija i najbolji liker

Rovinjsko prehrambeno poduzetništvo je pokrenulo i nove inicijative. Mlinu i tvornici tjestenine pridružio se novi "Mulino istriano", podignut u blizini škverova na području oko rta Sv. Nikola. U uvali Valdibora izgrađena je tvornica octa, potom gaziranog pića i slastica, a po gradu su nicale pekare. Ove su djelatnosti povukle i razvoj poljoprivrede, pa su nastajala veća gospodarstva na stancijama. Sadnju vinograda i maslinika poticale su poljoprivredne udruge, štedionice i zadruge, na čiji su poticaj izgrađena dva javna podruma, kantinoni u gradskoj luci i na početku Ulice sv. Križa. Krajem 19. stoljeća rovinjski su poljoprivrednici imali preko 30 tisuća stabala masline i proizvodili pet tisuća hektolitara vina, pa je, zahvaljujući njima, Rovinj postao sjedište Poljoprivredne komore Istre.

Na predjeli Portisol u uvali Valdibora pulska tvrtka Waserman-Andrioli je 1882. izgradila tvornicu stakla "Eufemia". Nakon prestanka rada u zgradi tvornice rovinjski poduzetnici Arturo Retti i Silvio Vianelli otvorili su destileriju komine, koja je ušavši u poznato društvo za destilersku i kemijsku industriju "Ampelea" postala najvećom na istočnoj obali Jadrana. Sa obližnjim prostranim podrumom i 400 radnika ova je tvornica u svom sektoru postala jedna od najmodernijih u Europi.

Na završnom dijelu djelu kontrade Arnolongo u povijesnoj jezgri 1878. je obitelj Artusi otvorila voštarnicu „Cereria istriana“. U njezine prostore, Rovinjcima poznate kao Lanterna, po kasnije poznatom noćnom klubu, koje i danas predstavljaju jedini primer industrijske gradnje sačuvane na prostoru nekadašnjeg otoka, početkom 20. stoljeća obitelj Petrali je smjestila svoju destileriju i tvornicu likera poznatu po proizvodnji pića "Amaro istriano". Liker je na velikoj međunarodnoj izložbi prehrane 1907. u Parizu osvojio prvo mjesto u svojoj kategoriji.

Poslijeratna obnova

Gospodarska živost Rovinja potakla je razvoj željezničkog i pomorskog prometa, sitne obrte i trgovine, kojih je bilo oko 130. Za promicanje Rovinja osobito su bile značajne knjižare Domenica Benussija, Nicolòa Daveggije i Stefana Nidera, koje su pokrenule i izdavačku djelatnost, posebno izdavanje razglednica, koje su kasnije skupljali brojni kolekcionari, a bez njih je teško zamisliti knjige i publikacije o Rovinju.

Početak Prvog svjetskog rata izuzetno su utjecali na gradski život. Mlađi Rovinjci su se teška srca odazivali pozivima na mobilizaciju. Pravu pomutnju i zaprepaštenost izazvao je nalog za evakuaciju civilnog stanovništva. Rovinjske obitelji su morale napustiti sve ono što su desetljećima stvarale, a upućeni su u izbjegličke logore u Mađarskoj, Austriji, Češkoj i Moravskoj. Veliko je razočaranje bio i povratak iz zbjega jer su izbjeglice u Rovinju zatekla zapuštena polje, devastirane tvornice i obrti. Povratnike je napala i pogubna španjolska gripa, pa je slijedila borba za opstanak.

Istra je pripala Italiji, a nove su vlasti uvidjele potencijale Rovinja za gospodarsku stabilizaciju Poluotoka. Uz tradicionalne grane ribarstva, trgovine, obrtništvo i poljoprivrede Rovinj je baštinio i iskustva snažne industrijalizacije iz doba Austrougarske, posebno u preradi duhana i konzerviranju ribe. U cilju bržeg zapošljavanja Italija je nastojala čim prije osposobiti postojeće tvornice.

Tvornica duhana prešla iz austrijskog u talijanski monopol. Uz porast proizvodnje osnovan je Zadružni konzorcij s vlastitom sušionicom duhana iz kooperacija sa poljoprivrednicima. Ova je proizvodnja ubrzo zauzela istaknuto mjesto ne samo u istarskom, već i talijanskom gospodarstvu. Veliki napredak za Rovinj i cjelokupno istarsko gospodarstvo bilo je otvaranje nove tvornice ribljih konzervi na mjestu dotadašnje destilerije u Valdibori, nastale suradnjom dioničkog društva „Ampelea“ i Tršćanske tvornice konzervi.

Osnivani su i manji industrijski pogoni. Cesare Gave je tako u svojoj tvornici proizvodio ocat, obitelj Brunetti sodu, Andrea Benussi i Elise Luttman gaziranu vodu i napitke. Otvorena je velika pekara "Panificio istriano", destilerija i tvornica likera u vlasništvu obitelji Francesca Milija te tvornica likera G. B. Petralija "Prima fabbrica liquori". Kasnije su se otvarale tvornica leda i gaziranih napitaka "Nuvaia" Antonija Dapirana, obrtnička radionica keramičkih pločica u vlasništvu Pietra Zaratina, radionice za izradu lakova braće Inchiostri, ELCO - parna destilerija tvrtke Lichwitz & Co. Otvorena je još jedna tvornica likera i destilerija Giorgija Benussija "Premiata fabbrica liquori e destilleria", koja je proizvodila rakiju, refošk i likere, posebno "Amaro", "Marascino", "Cherry" i "Cremapero" te ostala alkoholna pića i sirupe. Tradiciji ove tvornice i njenih proizvoda iz 1925. baštini tvrtka Darna na staroj lokaciji uz rovinjsku poštu.

Škveri, obrtništvo i trgovina

Od brojnih kamenoloma povremeno su radili oni u Muntravu, Valati i Monteru. Od nekadašnjih šest škvera preostala su dva na rtu Sv. Nikole, obitelji Benussi te Buranello i Deterni. Zbog potrebe urbanističkog i građevinskog širenja gradske jezgre 1927. su premješteni uz obalu iza nekadašnje klaonice, sada sjedišta Jedriličarskog kluba Maestral.

Ribarstvo je napredovalo osnivanjem Ribarske zadruge, koja je izgradila svoje prostore na rivi Sv. Nikole, današnje Obale Alda Negrija. U nastojanju da povećaju ulov ribe ribari su došli do važnih tehnoloških inovacija. Prva motorna brodica obitelji Milia i Brunetti počela je loviti plavu ribu novo konstruiranom većom mrežom plivarica. Zbog potrebe tvornica za konzerviranje Rovinj je uskoro imao 20-tak brodova plivaričara, pa je primjerice 1934. jedne noći uhvaćeno čak 350 kvintala srdele, a brodica Antonija Rocco-Bastona je izvukla 46 kvintala ribe.

Tradicionalna proizvodnja vina i ulja na rubnom području Italije imala je veliki konkurenciju na ogromnom talijanskom tržištu. Država je poticala proizvodnju žitarica, pa su nabavljeni prvi traktori i vršalice. Uljara Bontempo na Trgu na lokvi kod tvornice duhana prešla u nadležnost Poljoprivredne zadruge, koja je tu izgradila i mlin

U razdoblju između dva rata zabilježen je značajni porast obrtničkih, trgovačkih i stručnih radnji s trgovinama, uredima i radionicama smještenim na Trgu na lokvi, duž rive, na središnjem gradskom trgu, na potezu Veli trg – Zdenac, u Valdibori i osobito žili kucavici Careri. Kao i u ranijim razdobljima, u kratkom razdoblju otvoreno je čak sedam knjižara. Neke od njih, Benussi, Daveggia, Muggia, Costatini i Brozin nastavile su sa objavljivanjem razglednica na kojima su sačuvane lijepe vedute sa panoramama i krupnim planovima Rovinja i njegovih žitelja.

Među najrazvijenijima u državi

Nakon Drugog svjetskog rata, zbog odlaska optanata, Rovinj je 1953. pao na povijesni minimum od 6.885 stanovnika. Novi uzlet doživjeli su prerada duhana i ribe. Tvornica duhana Rovinj je stalno rasla. U okrilju TDR-a nastala je najveća hrvatska tvornica kartonske ambalaže Istragrafika. Kao prehrambeni kombinat, Mirna je objedinila ulov i preradu ribe na području cijele Istre. Izgradila je flotu od 34 ribarska broda, od čega ih je 14 bilo locirano u Rovinju. Imala je snažnu trgovačku mrežu s trgovinama diljem Hrvatske, Slovenije, BiH i Srbije. Mirna je izgradila i vlastitu tvornicu za proizvodnju kutija za konzerviranje ribe, Pokrenula je i pogon za uzgoj plemenite ribe u Limskom kanalu

Zbog svoga industrijskog naslijeđa i luke u Valdibori Rovinj je izabran za sjedište novoosnovanih Istarskih boksita, koji su dobili koncesiju za sva nalazišta boksita i nekoliko velikih kamenoloma na području Istre i kvarnerskih otoka. Ta je velika tvrtka, čije se sjedište i pogoni za održavanje strojnog parka nalazili na lokaciji Pećine, zapošljavala 1.200 radnika, a uspjela je iskopati čak deset milijuna tona boksitne rudače. Pod okriljem Istarskih boksita nastali su „Obrada“, prosperitetna tvornica hidrauličke opreme i prvo hrvatsko poduzeće za proizvodnju aluminijske bravarije i tendi. Rovinj je imao i jaku građevinsku operativu. Građevno poduzeće "Aldo Rismondo" zapošljavalo je 300 radnika, gradilo hotele, turistička naselja, javne i stambene zgrada.

Poljoprivreda je bila objedinjena u nekadašnjoj Općoj poljoprivrednoj zadruzi, koja je dobila na upravljanje tri velika podruma, uljaru, tvornicu likera, pogon za proizvodnju oranžade i soda vode te komasirane, kasnije i meliorirane zemljišne komplekse Turnina, Campolongo, San Ciprian, Sinakoša, Palud, Garzoto, Busoler i Stancijia Gati. U Campolongu, gdje postoje izvori vode, uzgajalo se povrće, na Sinakoši i Turnini voće, podizani su vinogradi, pa je Rovinj plasirao svoje poljoprivredne proizvode u Ljubljanu, Rijeku i Zagreb.

Rovinj od najvećeg BDP-ja do turizma kao monokulture

Uz brojne djelatnosti, posebno snažne prerade duhana i ribe, kao šlag na torti u Rovinju se razvijao turizam. Grad sv. Eufemije je 1985. postao šampion turizma, a 1986. ostvario rekordnih 3,2 milijuna noćenja. U to vrijeme Rovinj je zapošljavao preko sedam tisuća radnika, od kojih su mnogi dolazili na posao autobusima. Prema veličini bruto društvenog proizvoda po stanovniku bio je među najuspješnijima u Jugoslaviji. To je bio razlog da je, usprkos gubitaka u turizmu, relativno lako prebrodio Domovinski rat.

Ipak, nakaradni sustav privatizacije je desetkovao "Mirnu", nestali su "Mirnapack", "Mirna trgovina", "Mirna ribolov". Zahvaljujući tradiciji ribarske obitelji Venier Pace, Rovinj ipak ima dva brodova plivaričara za ulov srdele. Srećom, "Mirnu" je otkupila i modernizirala "Podravka", pa se u njoj objedinjava prerada ribe našeg najvećeg proizvođača hrane. Zatvorena je Obrada, "Aldo Rismondo" se sveo na mali AR inženjering. Jedino su napredovali Istragrafika i TDR, postavši najveći nezavisni regionalni proizvođač cigareta, koje je Adris grupa, zbog globaliziranog tržišta duhanskih prerađevina morala prodati British American Tobaccou, jače se uključujući u turizam, osiguranje i proizvodnju plemenite ribe, u čiji je Cromaris ušla i Marimirna.