čita(j)mo istru
FOTO / Život na krovu Istre: Donosimo priču o najvišim naseljima na Ćićariji i Učki
(Arhiva Glasa Istre)
Najviša naselje u Istri, razumljivo, nalaze se na Učki i na Ćićariji, i to u Općini Lanišće, koja je prostorno najveća općina u Istru, ali najmanje napućena. Na »krovu Istre«, Ćićariji, ili kako je neki nazivaju hrvatskom Švicarskom, očito nije ugodno živjeti.
Brdoviti predjeli Istre, nećemo otkriti toplu vodu, imaju svoje mane, ali i svoje prednosti: tko može platiti čistoću zraka, bujno zelenilo, drveće – pluća prirode, oko privlačne pejzaže i samoću koju tko traži i priželjkuje. Jedna od mana je, zacijelo, nedostatni komunalni i društveni standard.
Brgudac najviši na Ćićariji
Brgudac je najviše istarsko naselje smješteno na 747 metara nadmorske visine, duboko uvučen u masiv Ćićarije, ispod Korita i Brajkovog vrha (1091 metara) Ćićarije, smjestio se duboko u najsjevernijem području istarskog poluotoka. Nijemi je svjedok burne prošlosti.
U doba Habsburške Monarhije i Austro-Ugarske bio je četvrti po broju stanovnika na Buzeštini. U njemu je obitavalo oko 500 ljudi. Imali su razvijeno gospodarstvo i bavili su se stočarstvom. Dok je Ćićarijom i Učkom prevladavalo ovčarstvo, Brgučani su bili nadaleko poznati s više od 3.000 grla krava i volova. Obrađivali su i orali zemlju (krumpir, kukuruz), te proizvodili i prodavali ugljen (karbun).
Brgudac je simbol antifašističke borbe u Istri, danas prepoznatljiv kao Spomen selo zbog svoje važne uloge i mučnih stradanja tijekom Drugog svjetskog rata. Selo je biše puta bilo spaljeno, a stanovnici pobijeni i zatvarani. Osim crkve Sv. Blaža (s 11 metara visokim zvonikom) i Spomen domom prvog partijskog savjetovanja za Istru obiluje spomeničkom baštinom u živopisnom prirodnom okolišu: Spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora, Spomenik kuririma, Spomenik osnivanja 4. Istarske čete i spomen ploča o održavanju prvog NOO Istre 1942. godine.
Danas u njemu živi 14 stanovnika, a vikendom mjesto oživi jer je popularna polazišna točka za planinarske pohode i izletničke ture. Pojedine kuće su adaptirane i koriste se kao vikendice. Iznad Brgudca nalazi se popularno izletište s nepresušnim izvorom Korita. Brgudac je ujedno i ulaz u zaštićeno područje Parka prirode Učka.
Na spomeniku pred samim ulaskom u mjesto, Brgučani su postavili neobičan, ali zanimljiv zapis:
Ne zabite se vrniti
Do ove gorice ispraćali smo svoje najdraže kad su šli delat u tuđinu, kad su šli služit soldačiju. Tu smo se pozdravili, tu se dosti suza prolilo, ali se bogme i puno vina popilo.
Mala Učka na gotovo tisuću metara nad morem
Mala Učka je najviše ruralno naselje u Istri, ali smješteno na zapadnim obroncima Učke, na 995 metara nadmorske visine. Prvo u Istru, drugo u Hrvatskoj. Begovo Razdolje je najviše naseljeno mjesto u Hrvatskoj, na nadmorskoj visini višoj od 1000 metara. Ovo planinsko mjestašce u Gorskom kotaru smjestilo se na 1078 metara nadmorske visine. Prema popisu iz 2021. godine u mjestu, kolijevki skijanja. živi svega 32 ljudi.
Jedan dio Male Učke (Gornje Selo) dijelom je Grada Opatije, a drugi dio (Donje Selo) dijelom je općine Mošćeničke Drage. Malu Učku čine dva zaselka: Pilati, gdje su živjeli Brumnjaci i Selo, gdje su živjeli Brubnjaci. Pilati su pripadali k.o. Vranji i pokapali su se na groblju u Vranji, a oni iz Sela pripadali su k.o. Mošćenice i pokapali su se na groblju u Mošćenicama.
Iz Male Učke može se cestom do Vele Učke. Selo je 1912. godine iz snažnih izvora vode dobilo tekuću vodu, istovremeno kao i Opatija. Njemački i talijanski vojnici spalili su selo 30. travnja 1944. godine.
Učkarima su uslijedile teške gospodarske prilike zbog čega su iselili poslije rata. Godine 1956. izgradnjom televizijske antene na Učki Mala Učka dobila je električnu struju.
Dok je selo bilo naseljeno, glavna gospodarstva djelatnost Učkara bila je stočarstvo i proizvodnja sira po čijoj su dobroj kvaliteti bili poznati. Danas Mala Učka ima jednog stalnog stanovnika. Ljeti je naseljeno kad dođu ovčarske obitelji koje dovode blago na ispašu koja je ovdje kvalitetna.
Premda je na popisu stanovništva 1961. godine naselje imalo 59 stanovnika, na popisima od 1971. do 1991. godine bilo je bez stanovnika. Na 30. godišnjicu stradanja postavljena je 1974. godine spomen-ploča, a na 75. godišnjicu (2019.) i spomen-obilježje, koje je idejno oblikovao arhitekt Serđo Cappelletti, s imenima svih stradalih mještana i prigodnim stihovima Vjekoslave Jurdana.
Hrvatska je Malu Učku 1976. godine upisala u Registar nepokretnih spomenika kulture kao zaštićenu ruralnu cjelinu.
Naselja na više od 500 metara nad morem. Sva na Ćićariji i u općini Lanišće: Slum (502 m), Kropinjak (650 m), Brest (693 m), Račja vas (692 m), Rašpor (693 m), Klenovšćak (670 m), Prapoće (510 m), Podgaće (500 m), Lanišće (502 m), Trstenik (697 m), Dane (661 m), Vodice (668 m), Jelovice (672 m).
Lanišće, općinsko središte
Lanišće je općinsko središte, smješteno na rubu prostranog polja, ispod planinarskog vrha Orljak (1106 m). Najslabije je naseljena općina u Istarskoj županiji, broji svega 268 stanovnika (2021.) u 14 naselja. Prvi se put spominje 1358. kao Harland (njem.), 1394. kao Lanischia (tal.), poslije Lanischie, a 1894. kao Laništje. Status općine Lanišće je steklo 1992. godine.
Naseljem dominira župna crkva sv. Kancija, Kancijana i Kancijanile izgrađena 1927. godine na mjestu starije iz 1609. godine, od koje je ostao masivni renesansni zvonik. Na natpisu ugrađenom u zid zvonika, koji potječe s pročelja stare crkve, zabilježeno je da su baroknu crkvu gradili domaći majstor Gašpar Marković i njegov sin Ivan.
Najviše stanovnika u Lanišću bilo je 1900. godine (4.870), da bi 1921. godine bilo 2811, ali je deset godina kasnije već bilo 4.151 stanovnik.
U Lanišću je u nemirima za vrijeme podjele krizme, 24. kolovoza 1947. godine, u župnom stanu ubijen svećenik Miroslav Bulešić, rođen 1920., proglašen blaženim 2013. godine.
Lanišće je rodno mjesto učitelja i narodnog preporoditelja Antuna Žmaka (1873.-1968.)i astronoma Iva Žmaka Barčićeva (1892.-1920.).
Slum, najstarije stablo u Istri
Slum je slikovito ćićarijsko selo. Arhitektura sela primjer je dobro očuvane ruralne tradicije, raspršenih kuća sa širokim okućnicama i velikim stablima. Naselje je pripadalo Rašporskoj gospoštiji. U selu je jednobrodna romanička crkva Sv. Mateja sa zvonikom na pročelju i poligonalnom apsidom, izgrađena 1870. godine. Na svodu prezbiterija nalaze se zidne slike iz 15. stoljeća.
Crkva je izgrađena pokraj lipe, što znači da je lipa starija od crkve i da je najstarije drvo u Istri. U njeno deblo može se smjestiti šest odraslih osoba.
Danas u Slumu živi 23 stanovnika. Najviše ih je bilo 1921. godine, čak 824, da bi desetljeće poslije broj stanovnika spao na 264 stanovnika.
Priča o genetskom centru
U blizini mjesta početkom devedesetih izgrađen je Genetski centar za uzgoj koza i ovaca, ali se zbog rata odustalo. Poslovni dnevnik pisao je u travnju 2008. godine: »Prije dvije godine stočarsko mesarski mag Stjepan Fiolić kupio je polako umirući grad ovaca i koza na Ćićariji. Tamo je osnovan Genetski centar u koji su vlade Hrvatske i Italije uložile gotovo 30 milijuna eura. Gospodarstvenici i političari Buzeštine odahnuli su vjerujući da će jedan skup gospodarskih kompleksa konačno profunkcionirati, a ruralna zapuštena i napuštena Ćićarija ponovno oživjeti. Međutim, do danas se na Nugljanskom krasu, kako zovu taj dio prostrane istarske visoravni njegovi stanovnici, ništa ne događa. Prije desetak godina izgrađena 22 namjenska objekta nagriza zub vremena. Stjepan Fiolić, najbogatiji Turopoljac, kako ga običavaju zvati, vlasnik lanca stočarskih farmi, mesnica i pogona za preradu mesa kupio je Genetski centar za 5,3 milijuna kuna na trećoj dražbi nakon stečaja i zaposjeo državni projekt koji nikad nije zaživio«.
Saborski zastupnik, danas buzetski gradonačelnik Damir Kajin, izjavio je tada da na Ćićariji treba život vraćati ovčarstvu kroz male obiteljske ovčarske farme, a ne kroz mega projekt kakav je Genetski centar.
U priču o Genetskom centru uključio se lani kontroverzni poduzetnik Danko Končar koji je kupio Centar, ali se tu i dalje ništa ne zbiva.
Nacisti spalili Račju Vas
Račja Vas se nalazi između Laništa i Rašpora. Usred sela nalazi se izvor kvalitetne vode, koji nikada ne presušuje. Stanovnici se bave poljoprivredom, a u prošlosti osobito stočarstvom i proizvodnjom drvenog ugljena. Seoska zajednica do danas je očuvala osebujan oblik zajedničkoga vlasništva nad pašnjacima, kako se čestice ne bi dijelile ili prodavale stanovnicima drugih sela.
Naselje je pripadalo Rašporskoj gospoštiji, s kojom je dijelilo sudbinu, kao i sva druga naselja toga dijela Ćićarije. Prvi se put spominje 1358. godine s imenom u obliku Ratsdorf, a poslije dolaska pod vlast Mlečana u izvorima se javljaju oblici Racauas i Razavas. Stradalo je u osmanskim upadima i Uskočkom ratu, te u Drugom svjetskom ratu (10. kolovoza 1944.) kada je spaljeno i opljačkano, a dio stanovnika odveden je u nacističke logore. Crkva Blažene Djevice Marije spominje se 1580., a zvonik (10 m) izgrađen je 1586. godine.
Prema posljednjem popisu stanovnika Vas ima 21 stanovnika. Najviše ih je bilo 1900. godine, 493. U središtu sela je uređen izvor pitke vode.
Rašpor, sjedište mletačkog kapetanata
Mjesto Rašpor nalazi se u pitomoj dolini između Račje Vasi i Trstenika. Mjesto je nekada nastanjivalo kapetane koji su upravljali Istrom. Iznad mjesta nalazi se zapušteni stari dvorac. Iznad mjesta nalazi se i planinarski vrh Gomile (1027 metara).
Crkva Sv. Nikole biskupa spominje se 1358., temeljito je obnovljena 1585. godine. Na pročelju joj je preslica s jednim zvonom.
Iznad mjesta, na brdu Gradina (829 m) nalaze se ruševine znamenite rašporske utvrde. To važno strateško uporište bilo je naseljeno već u prapovijesno doba, a važnost mu je porasla u rimsko doba, kada je već postojala utvrda. Nakon pada Rimskoga Carstva, Rašpor je srušen i napušten. U franačko doba opet je postao utvrđeno selo s kaštelom.
Izvori Rašpor najranije spominju u 13. stoljeću i to kao Raspurch, Rastpurch, Ratspurch, Rasburg. Pripadao je akvilejskoj crkvi, a njime su u patrijarhovo ime upravljali gastaldi iz obitelji grofova Goričkih. Financijski osiromašeni zbog stalnih ratova, često su kao zalog za svoje zajamske obveze svojim vjerovnicima davali cijele feudalne gospoštije ili njihove dijelove.
Ukinuvši dotad postojeće pazenatike u Grožnjanu i Sv. Lovreču Pazenatičkom, Mletačka Republika odredila je 1394. godine Rašpor za sjedište istoimenoga kapetanata, tj. vojnog zapovjedništva koje je Istri trebalo jamčiti mir i sigurnost, posebice duž granice. Preko rašporskoga kapetana, kapetanatom je upravljao mletački Senat, a suprotno mletačkoj političkoj praksi, Signoria ga je zadržala u svojoj neposrednoj eksploataciji.
Rašporski kapetan bio je najviši vojni i politički autoritet seoskoga područja, i njemu se obraćalo za sva administrativna i pravna pitanja. Čim je kupila utvrdu, Venecija je na njoj počela opsežne fortifikacijske radove. Tijekom Rata Cambraiske lige (1507.–1517.) utvrdu su zauzele i opljačkale nadvojvodine snage koje je vodio Kristofor Frankopan, te vojnici koje je predvodio tršćanski kapetan Nicolò Rauber. Tako je 1511. godine iz sigurnosnih razloga mletački rektor premješten u Buzet, zadržavši, međutim, titulu rašporskoga kapetana. Sve do propasti Venecije bio je jedan od najvažnijih rektora njezine uprave u Istri.
Rašporskomu feudu u početku su pripadala sela Račja Vas, Trstenik, Slum, Brest, Kropinjak, Podgorje, Dane, Brgudac, Lanišće, Klenovšćak, Prapoće, Podgaće, Jelovice, Novaki, Vodice, Vele i Male Mune i Žejane. Poslije su Jelovice, Novaki, Vodice, Vele i Male Mune, te Žejane došle u posjed Austrije.
Kraj sela uz cestu nalazi se spomenik na kojem su uklesane riječi »One su se borile, hodile i nosile« u spomen na Prvu oblasnu konferenciju antifašističkog fronta žena za Istru, održanu 22. i 23. srpnja 1944. godine u šumi Gozdac, pored Rašpora. Bila je to najmasovnija borbena smotra održana za vrijeme Narodnooslobodilačkog rata u Istri i cijeloj Hrvatskoj.
Mjesta s malim brojem žitelja
Trstenik se smjestio između dva planinarska vrha, Žbevnice i Gomile. U njemu žive samo četiri stanovnika, a nekada ih je bilo 223.
U slikovitom selu Dane, u udolini ispod Žbevnice, živi dvanaest stanovnika i nekoliko vikendaša.
Vodice se nalaze na križanju Buzeta, Jelovica i Muna. Ima 32 stanovnika. Za Drugog svjetskog rata svi stanovnici koje su se zatekli u selu odvedeni su u logore. U Vodicama je rođen profesor jezikoslovac Josip Ribarić, čija je bista postavljena u mjestu.
Jelovice su smještene uz slovensku granicu. U naselju trenutno živi 19 stanovnika. Konoba Lovac i njen rad i aktivnost održava život u naselju. Konobu drži obitelj Čandek, koja još uvijek »krbunjericama« opskrbljuje istarske restorane s drvenim ugljem.
Kropinjak se nalazi kilometar od ceste Slum – Brest. Sa zaseocima Černehi i Brljavci ima samo četiri stanovnika.
Klenovšćak, također nedaleko Bresta, ima pet stanovnika, a 1900. godine bilo ih je 168.
Mjesto Prapoće nalazi se nedaleko Klenovšćaka prema Lanišću. U njemu živi 32 stanovnika, a 1910. godine tu su obitavala 352 stanovnika. Crkva Sv. Križa u mjestu pregrađena je 1784. godine.
Mjesto čudnog naziva, Podgaće, nalazi se u blizini Lanišća. U njemu živi 52 stanovnika, a 1910. godine živjelo ih je 368. Smješteno je ispod velike stijene koja ga čuva od vjetra, iz koje izvire potok koji mjesto opskrbljuje s pitkom vodom. Seoska crkva Sv. Ane datira iz 15. stoljeća.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
