Na terasi pred oštarijom Bepo je čuo troje ljudi kako na mobitel objašnjavaju gdje se nalaze. Najstariji je rekao da je "poli Mićeta", srednji je rekao da je "poli Alena", dok je najmlađi objašnjavao: "A tu san poli Bepa"

Davne 1958. godine Ivan Mićo Sinožić i njegova supruga Marija otvorili su u jednoj iznajmljenoj kući u Žbandaju svoju prvu oštariju i time začeli obiteljski biznis koji eto traje već više od pola stoljeća. Njime se bavi već treća generacija u obitelji.

Prvih godina to je bila samo krčma, bez ponude jela, postupno su uvedeni pršut i sir, ombolo i klobasice.   Preporod je došao kad su 1966. godine svoju oštariju preselili u drugi objekt, u kuću uz glavnu cestu u kojoj se i danas nalazi konoba Kaštel. Glavna cesta tuda više ne prolazi, no vjerojatno još ima onih koji se sjećaju kako se tu, kad bi autobus stao, obavezno išlo na panin s pršutom.

- Trebalo je imati spremno tridesetak panini s pršutom kad se očekivala kurijera, svi putnici bi izašli, kupili panin, prisjeća se prizora iz svoga djetinjstva, Alen Sinožić, Ivanov sin i sadašnji gazda konobe Kaštel.

Tri generacije

Od malena je pomagao roditeljima u gostionici, koju je zapravo vodila njegova majka Marija, jer otac je bio zaposlen, ali širom Istre je simbol za ovu konobu bio barba Mićo. Mnogi i dandanas misle kako se ova konoba zapravo zove Mićo a ne Kaštel. Ali i to se mijenja: pričao mi je najmlađi izdanak obitelji Sinožić, Alenov sin Bepo kako je na terasi pred oštarijom čuo troje ljudi kako razgovaraju na mobitel, i zgodilo se da su skoro u isto vrijeme svojim sugovornicima morali objašnjavati gdje se nalaze. Najstariji je u mobitel rekao da je "poli Mićeta", srednji je rekao da je "poli Alena", dok je najmlađi u slušalicu objašnjavao: "A tu san poli Bepa".

Svaka generacija ostavila je, i još uvijek ostavlja, svoj pečat ovom osebujnom i popularnom mjestu, koje se nedavno našlo na popisu dvadesetak obiteljskih ugostiteljskih tvrtki kojima je Turistička zajednica Istarske županije dodijelila posebno priznanje za pedesetogodišnju ustrajnost u ugostiteljskom poslu. Alen Sinožić je vođenje konobe preuzeo od oca 1987. godine, neposredno poslije odslužene vojske. Imao je 21 godinu.

- Oštarija je vajk dobro delala, a ja sam samo nastavio isti posao, skromno rezimira Alen Sinožić svoje 32 godine vođenja konobe Kaštel. Kad ga se upita o mijenama koje je ugostiteljski posao proživio kroz ta tri desetljeća, najprije će spomenuti kuhinjsku opremu i aparate. "U to doba se nije mogla naći kvalitetna klimatizacija ili ledomat, to se radilo samo za velike hotelske kuhinje, pa smo iz Italije donosili polovne", prisjeća se Alen. A ukus i prohtjevi gostiju? I to se promijenilo, ali na zanimljiv način. Turisti su, priča Alen Sinožić, jedna priča, a domaći sasvim druga. Prije trideset i više godina domaći su gosti rado dolazili u oštariju na ombolo i klobasice nisu ni pitali za drugo, a bilo ih je sram ići u oštariju na njoke, jer to si mogu napraviti i doma. "A danas nitko nema vremena doma napraviti njoke", konstatira Alen.

Kada ga pitamo što je najvrjednije što je naučio od roditelja u vezi ugostiteljskog posla, Alen kaže da je najdragocjenije za ugostitelja umijeće ponašanja s gostima. "Danas dobar konobar mora pomalo biti i psiholog, mora znati procijeniti gosta i imati za njega razumijevanja", kaže ističući kako se u konobu Kaštel stari gosti često vraćaju, neki su im vjerni i desetljećima. Mogli bi čak i dobro poslovati samo od posjeta starih gostiju, onih koje toliko dobro poznaju da čim ih vide znaju što će naručiti, i bez da ih pitaju.

A u konobi Kaštel se može naručiti, po jelovniku, nekih pedesetak jela, i to cijeli spektar istarske tradicijske kuhinje, plus odabrana jela mediteranske i internacionalne kuhinje. Stalni gosti, kaže Alen, niti ne pitaju za jelovnik, s njima se direktno dogovara što će im se i kako pripremiti. Naprosto sjednu i pitaju: "Ča ćeš nan danas dat za jist?". Najpopularnija jela su tradicionalno istarska: pršut i sir, fuži, njoki ili pljukanci s gulašem, šparoge, tartufi, a kroz zimu ombolo i klobasice, također švoji i domaći kalamari, često i fiorentine te razni rižoti, ribe i morski plodovi, bifteci i slično. U ponudi su i jela po narudžbi za koja se treba unaprijed najaviti kako bi namirnice uvijek bile svježe, primjerice hobotnica, jastog ili janjetina.

Izbacili ćevapčiće

Alenov sin Bepo Sinožić počeo je pomagati ocu već s 12 godina, a danas je s 23 u konobi profesionalno zaposlen i vrlo angažiran. Posebno se posvetio unapređenju jelovnika, u čemu ponekad vodi borbu s ocem Alenom. Jako je zadovoljan što su s jelovnika izbačeni ćevapčići i pljeskavice, taj sektor, kaže, neka pokrivaju pečenjare u gradu. Izbacio bi Bepo s jelovnika i bečki odrezak i špagete, ali tata Alen smatra da ih treba zadržati, jer kad dođu obitelji s djecom, roditelji bi jeli ribu ali ne i djeca pa za djecu treba imati bečki i špagete. Po Bepovim zamislima u ponudi bi trebalo biti više vrsta steakova od odležanog mesa, jer to mladi vide na internetu pa požele i kušati u omiljenoj im oštariji. No, Bepo se posebno ponosi što su neki njegovi prijedlozi ne samo uvršteni u jelovnik, nego su postali i specijaliteti kuće, kao što su primjerice "biftek Kaštel" sa sirom s tartufima uz pljukance s kozicama; zatim ravioli s pancetom i rukolom; ili pak tuna steak u umaku od crnog vina, a u specijalitete kuće otprije spada i janjetina s krumpirima ispod čripnje.

Doprinos obiteljskom poslu i unapređenju ponude konobe Kaštel daje i Bepova djevojka Mia Trošelj. Ona je zadužena za deserte. Njezina je kreacija vrlo traženi cheesecake na raw način odnosno od sirovih sastojaka. U ponudi su odnedavno još i semifredo, panna cotta, čokoladni sufle, štrudla je po njenom prijedlogu modernizirana i sada se umjesto s korama i ribanim jabukama radi s lisnatim tijestom, a jabuke se sjeckaju te se u nadjev dodaje još i plazma keks i štošta drugo a poslužuje se s kremom od vanilije. Ponuda palačinki obogaćena je kućnom palačinkom - duplom, punjenom smjesom svježeg sira i vrhnja te marmeladom i orasima i prelivenom čokoladom i šlagom, prava je to bomba.

Uz toliko bogatu i šaroliku ponudu, je li bilo, pitamo, želja gostiju koje nisu mogli ispuniti? "Nije da nismo mogli, nego nismo htjeli", prisjeća se Bepo Sinožić jedne gošće koja je htjela da joj u šugo dodaju i blitvu i kozice. Bepo to nije htio napraviti, ponudio joj je da donese zasebno i šugo i blitvu i kozice pa neka ona s time radi što hoće. "Donio sam joj tako, i stvarno je pomiješala sve zajedno", još uvijek se čudeći priča Bepo.

Uz voditelja konobe Alena Sinožić, njegove supruge Katice koja je šefica kuhinje, sina Alena i buduće nevjeste Mie u konobi je još troje zaposlenih. Osoblje konobe brine se i za goste na smještaju u četiri sobe kategorizirane kao bed & breakfast. U konobi je često i barba Mićo odnosno Ivan Sinožić, ali sada je bez odgovornih dužnosti. Tu sreće stare prijatelje i mlađima pruža moralnu podršku, uz poneki savjet, ako zatreba. Pitamo ga je li zadovoljan kako konobu danas vode njegovi potomci, a on odgovara poslovicom: "Da bi se moglo živet, rabi delat".

Sam bira pršute

Priča o ugostiteljskom objektu s takvom tradicijom i ugledom kao što je konoba Kaštel ne bi bila potpuna bez detalja o podrijetlu namirnica, važnog čimbenika kvalitete ponude i zadovoljstva gostiju ponuđenim jelima. Alen Sinožić se kroz tri desetljeća posebno izvještio u nabavi dobrih pršuta. "Svaki pršut prvo nego ga kupim dobro pregledam, da se uvjerim da li su izgled i miris u redu", kaže Alen. Izbjegava pršute koji po površini imaju brazde, to je znak neujednačenog sušenja, a miris provjerava drvenim štapićima, onima za ražnjiće: ubode pokraj kosti, izvuče i omiriše, i za svaki ubod uzima novi štapić. Za goste pršute reže isključivo ručno, nožem. "Za rizati pršut rabi imati dobar nož i puno prakse", kaže Alen, a godišnje ih u konobi nareže pedesetak.

U kuhinji sami rade domaću tjesteninu - njoke, fuže i pljukance, na zimu sami rade i kobasice, od okolnih OPG-a kupuju povrće. Ukratko o kvaliteti i podrijetlu namirnica za konobu brinu kao da rade za sebe doma. Možda još i više.

Budući da konoba Kaštel više nije na glavnoj cesti, a onaj nesretni žbandajski semafor baš i ne motivira namjernike da skrenu u selo, zanimalo nas je kako ih gosti danas nalaze, oni novi, koji kod njih nikad nisu bili. Većina novih je za konobu Kaštel čula od prijatelja koji su tu već bili, a ako spavaju u okolnim vilama dođu zainteresirani prospektima koje tamo nađu. Naputke za nalaženje konobe Kaštel nudi i Internet, ali i tiskani vodiči, s njima u rukama najčešće dolaze Francuzi i Belgijanci. Bepo Sinožić se sjeća jednih francuskih gostiju koji su u pravcu u kojem ih je vodila navigacija ugledali crkveni zvonik. "Oštarija koja se nalazi blizu crkve sigurno je dobra", prenosi Bepo što je čuo od tih francuskih gostiju, i to je jedna od najljepših ocjena koju je konoba Kaštel ikada dobila.

Povezane vijesti

• Uređeno novo parkiralište s 14 mjesta
• Škola i dvorana u Žbandaju trebaju biti gotovi do početka nastave
• Novi hram znanja i obrazovanja za buduće porečke generacije