U najmanju ruku, simpatično je čitati vijesti u Glasu Istre da su omladinci i omladinke u Istri za borce sakupili četiri para čarapa i isto toliko jaja, ili jedan par rukavica, pa njihovi »preskakanje« ručka u korist boraca.

Rat nije za nikoga, a ponajmanje za djecu. A upravo oni najviše stradavaju, to je sudbina onih najslabijih (tjelesno) u svim nevoljama. Glas Istre, kao što smo pisali, najtužnije stranice ispisao je pišući in memoriam, sjećanja na preminule.

Sada je riječ o gotovo vedrim događajima, a da nije rat, moglo bi se reći da su to dječji nestašluci. Daleko, nažalost od toga: i djeca su bila u ratu, i djeca su bila na nišanu, oni su ranjavani, ubijani, zatvarani, maltretirani.

Omladina na djelu

Glas Istre je krajem veljače 1944. godine pisao o istarskoj omladini na djelu: »Širom Istre osnivaju se omladinske borbene grupe, koje već smjelo izvode akcije protiv neprijatelja. Mladi Istrani neustrašivo uvijek spremni za borbu ruše telefonske stubove, pišu parole u kojima se odražava narodna i njihova volja. Pucaju na neprijateljske patrole, a oni malo stariji i na njemačke garnizone, ne dajući im tako mira. Telefonski su stubovi popiljeni u Sv. Lovrenču, u Baderni, kraj Pule, blizu Barbana, na Krasu, kod Labina i u drugim mjestima. Kraj Pule jedna omladinska grupa vodila je borbu pola sata s jednom patrolom. Parole pišu se po svuda, a u Marčani bacili su omladinci i bombe. Svuda mladi sinovi Istre iskaljuju svoj bijes prema mrskom okupatoru.

Nedavno su švapski psi ispremlatili jednog omladinca iz Raše i omladinku Bepu iz Motovuna. Mučili su ih, ali oni nisu htjeli priznati, nego su se herojski držati. Raste sveta mržnja i duh borbenosti među istarskom omladinom pred kojom drhću gadni zlikovci«. (GI, 29. veljače 1944.).

Zanimljiva je bila odluka omladine općine Sv. Lovreč (labinski): omladina se odriče svog redovitog ručka i svaki treći dan ne jede da bi mogla više pomoći naše junačke borce. Izdvajamo neke akcije mladih o kojima je Glas Istre pisao: »U selu N. kotara Kras imade 20 pionirki. One su planski raspodijelile rad na skupljanju darova svojoj vojsci. Tako su sakupile 4 para čarapa, 14 rupčića i 88 ura. Borcima pišu da ne zamjere što im tako malo šalju i da se čim prije vrate u Istru, »jer Švabe stalno smetaju po selu, pa ne mogu pravo delat ni sastanke va miru održavat«.

Omladinci su na zidovima ispisivali parole (Arhiva Glasa Istre)

Omladina općine Šumber u kotaru Labin ispisala je na mostu parole »Živio Tito« i okitila ih zelenilom u obliku slavoluka. Švapska banda prolazeći cestom za Pazin skinula je parole, međutim, još nije ni dobro odmakla već su se pioniri našli na mostu i za čas postavili parole na mjesto. Kad su se Švabe vraćali nisu više skidali parole. Uvidjeli su da im je to uzaludno.

Omladina općine Sv. Martin, kotara Labin, sakupila je tokom 15-dnevnog pretkongresnog takmičenja 4.800 lira, 21 kg kukuruza, 24 kg pšenice, 200 kg krumpira, 8 kg pašte, 7 kg brašna, 1,20 kg šećera i 1,70 kg graha, 0,70 kg ječmene kaše, četiri jaja i jedan par vunenih rukavica.

U počast I. kongresa USAOH-a omladina kotara Rovinj od 1. do 10. listopada 1944. prepilila je 196 telefonskih stupova, uklonila 20 km žice, izvjesila 29 zastava i uništila šest fašističkih tabela.

Pioniri općine Divšići kotara Prodol sakupili su za borce 43. diviziju »olovke, papira i šoldi i obećujemo da ćemo i dalje pomagati naše drage borce«.

Za uskrsne blagdane labinske omladinke donijele su borcima 43. divizije i drugovima iz Propodjela koji ulažu velike napore da Istra i pod najtežim okolnostima ne bi ostala bez istinske narodne štampe, 25 kg duhana, 55 kg šećera, 20 litara ulja, 35 kg špeka, 57 kg riže i 160 pari čarapa.

Po ulicama Rijeke pucaju parabele i praskaju bombe. Riječka omladina tuče okupatora u svom gradu. Pred lučkom kapetanijom nalazio se teški oklopljeni kamion, kojim su se fašisti služili u akcijama protiv naših boraca. Omladinac Lodi i Većo bacili su u kamion dvije bombe koje su eksplodirale i potpuno ga uništile.«

USAOH za Istru

Glas Istre nije štedio stranica kada je bilo riječi o Ujedinjenom savezu antifašističke omladine Hrvatske (USAOH) za Istru. U cijelosti prenosimo nekoliko članaka objavljenih na tu temu.

Članak pod naslovom »Od I. Oblasne konferencije USAOH-a za Istru do II. Kongresa USAOJ-a« objavljen je 26. travnja 1944. godine: »Odjeknuo je po čitavoj Istri glas s Učke, povratili su se omladinci i omladinke s ponosne istarske planine, pronijeli su kroz naše šume i naša sela radosnu pjesmu mladosti i proljeća. Bila je to velika svečanost, konferencija na Učki, i svaki učesnik ponio je sobom iskru novog zanosa što će se razgorjeti u plamen borbe i rada. Svaki omladinac povratio se s osjećajem nove snage, osjetio je da je dio velikog fronta omladine Istre, Hrvatske, Jugoslavije, cijelog antifašističkog svijeta.

Jedan pogled u mračnu prošlost ropstva, trenutak sjećanja na godine muka u školama, kasarnama, tamnicama i frontovima fašizma u sravnjen ju sa sunčanim danom omladinske slave na slobodnom vrhuncu Učke bio je dovoljan da otvori pred omladinom Istre široke perspektive budućnosti pobjede i slobode.

(Arhiva Glasa Istre)

Poslije nepune dvije godine od dana kada su prvi članovi Komunističke partije poveli prve omladince Istre u borbu protiv fašizma istarska omladina s ponosom je utvrdila da danas Istra ima preko 100.000 organiziranih omladinaca, da danas Istra ima svoju prvu omladinsku brigadu, svoj prvi talijanski bataljon, izraz borbenog jedinstva talijanske i hrvatske omladine u Istri, da je danas Istra za uvijek dio domovine Hrvatske.«

Veliki dan omladine

O velikom događaju na Učki, pod naslovom »Veliki dan istarske omladine«, Zvane Črnja je 26. travnja 1944. godine napisao: »Kvarner je duboko pod nama. Iz jutarnje magle pojavljuju se pomalo gradovi i sela na obali. Niz planine u daljini sve tamo negdje do Velebita silazi jutarnje sunce. U moru se kupaju naši otoci.

Gazimo snijeg na vrhu Učke. Proljetno sunce polako se uspinje nad nas. Naša kolona putuje već dva dana. Jučer smo prokisli do kože, ali nismo umorni. Omladina pjeva svoju omiljenu pjesmu »Republiko, majko naša«. Na velikoj zgradi leprša hrvatska trobojnica s petokrakom zvijezdom, naša sveta zastava pod kojom se borimo i umiremo.

Tu će se održati prva oblasna konferencija USAOH-a za Istru. Gledajući kako slobodno leprša naš barjak na vrh slobodne Učke srsi nam prolaze tijelom. Omladina pjeva: »Druga Tita mi hoćemo...«. Ime Titovo izgovara se sa zanosom, u nj omladina ulijeva svu neizmjernu ljubav prema vođi naših naroda. To nije više obična pjesma, to je krik vjere i oduševljenja. Stižu za nama kolone omladinaca sa svih strana Istre.

Ulazimo u veliku salu okićenu parolama i zastavama, hrvatskim i talijanskim. Jedan omladinac Talijan iz Rijeke, koji se prvi put susreo s partizanima govori: »Nešto takva nisam očekivao. Sve je kao u priči, fantastično. Neću moći više živjeti kao do sada. Stidim se kad promislim da sam do jučer živio bezbrižno, gledao po ulicama Nijemce i fašiste, dok ste se vi ovdje borili. Nisam ni sanjao da je tako divno biti među vama«.

Doznajemo da će se danas osnovati na Učki prva Istarska brigada. Istra će imati brigadu! Omladina i vojska velika i svijetla budućnost Istre, obećanje pobjede, naša sloboda! Ovo je veliki dan u povijesti Istre! Počinje konferencija. Redaju se govornici. Preko 890 delegate iz svih krajeva Istre prekida ih oduševljenim poklicima.«

Zla kob Petka Bašanića

Primjer stradavanja istarske djece u Drugom svjetskom ratu je Petko Bašanić (Basanić), kasnije Quintino Bassani, o kojem je pisao ratni Hrvatski list, 25. ožujka 1945., pod naslovom »Drugi su dali više nego ja«.

»U maju prošle godine u jednu našu ustanovu stupio je na rad 15-godišnji drug Petko Bašanić iz sela Bertići Kotar Labin. Mladi Bašanić više puta je tražio da bude primljen u našu vojsku. Radi njegove mladosti ova molba mu nije bila uvažena. Svojim radom i ponašanjem drug Bašanić pokazivao je na svakom koraku naročito požrtvovanje i hrabrost. Za njega nije bilo ništa teško.

12. XI. 1944. g. švapski razbojnici iznenada su napali ustanovu u kojoj je on radio. Razvila se je teška borba. Oružjem u ruci mladi Petko Bašanić herojski se je branio pred jačim neprijateljem, pucao je dok ga neprijateljsko zrno nije teško ranilo u lijevu ruku. Nakon toga švapski banditi uhvatili su ranjenog Bašanića i odveli ga sa sobom.

Nedavno je drugu Petku Bašaniću uspjelo da se sretno izvuče iz švapskih ruku i da dođe kući. On je sada bez lijeve ruke. Evo šta je pisao o drugovima s kojima je ranije radio:

’Dragi drugovi, došao sam kući živ i zdrav, ali bez lijeve ruke. Međutim to mi ne smeta toliko da ne bih mogao ići u partizane, jer u ovoj borbi moramo se boriti do svojih posljednjih snaga. Ovdje su me izabrali u seoski NOO dok se malo oporavim, jer sam mnogo pretrpio.

Ja nisam prvi koji sam u borbi izgubio ruku. Ima drugova koji su još teže ranjeni. I kad pomislim na naše borce koji su poginuli i nisu žalili svoj mladi život kojeg su dali za slobodu naroda, onda ni ja ne žalim svoju ruku, jer su oni dali više nego ja’.

Tako piše 15-godišnji istarski borac, junački sin kršne Labinštine. Radi iskazane hrabrosti i odanosti prema Narodno-oslobodilačkoj borbi drug Petko Bašanić predložen je za odlikovanje«.

Quintino Bassani (Arhiva Glasa Istre)

Bašanić je radio u tehnici Okružnog NOO-a za Poreč u kojoj se tiskao Porečki vjesnik. Tehniku su napali Nijemci koja se nalazila u selu Drobežiji na Motovunštini. U okršaju su ubijena dva borca a osam je zarobljeno.

Quintino Bassani (1928. - 2007.) postao je poznati labinski slikar. Suosnivač je, među ostalim, Porečkih annala (1961.), najstarije hrvatske skupne izložbe suvremene umjetnosti, te Mediteranskog kiparskog simpozija (1970.) u Dubrovi kod Labina, jedinstvenom Parku skulptura na otvorenom.

Hrabri istarski pioniri

Glas je kontinuirano bilježio hrabrost i akcije onih najmlađih, pionira. Uglavnom su pisali parole, ali i više od toga. Prvog travnja 1944. Glas Istre je objavio: »Pred nekoliko dana nosila je jedna žena 3 kg mesa neprijatelju u Buzet. Ona je bila silno iznenađena kad ju je na cesti zaustavio pionir Klarić iz sela Bregi, koji je meso zaplijenio i predao NOO-u. Svi treba da nastojimo da nijedan gram naše hrane ne dođe u ruke neprijatelju. Tko daje i dozvoli da drugi nose hranu neprijatelju, produžuje rat i radi protiv svoga naroda«.

Još se jedan pionira iskazao, 13-godišnjak iz Čiriteža. Fašisti su ga odveli u Buzet. Ondje su ga postavili pred mitraljez i stavili konopac oko vrata, prijeteći da će ga ubiti ako ne izda gdje su bunkeri i tko piše parole. »Hrabri pionir nije ništa izdao i drugog im je dana uspio pobjeći«, objavio je Glas Istre.

Povezane vijesti

• Bogoljub Barjaktarević Bogi, prvi profesionalni dopisnik Glasa Istre iz Labina: "Pisao je s nervom rasnog novinara, sa srcem, žustro, pisao je mnogo"
• Odlukom vlasnika, zbog poslovnih razloga počinje proces integriranja Glasa Istre u Novi list
• OBAVIJEST SVIM PRETPLATNICIMA