Napunila okruglih 100
Antifašistkinja Ivanica Piton u detalje se sjeća svog dugog života
(Snimio Milivoj Mijošek)
Od 10. prosinca pa sve do kraja godine telefon u obitelji Piton nije prestajao zvoniti: zvali su i čestitali, dolazili su u posjetu, i to s razlogom: Ivanica Piton, naime, napunila je okruglih 100 godina! Ne sumnjamo da će ova živahna starica još mnogo puta otpuhati svjećice s rođendanske torte - osim što ju tu i tamo "malo boli ruka ili noga", i dalje je vesela i pokretna, nedavno je otišla i glasati u svoju Fažanu, a ne pije gotovo nikakve tablete.
No, ono što kod Ivanice najviše impresionira je njena i dalje neprikosnovena moć pamćenja. "Ja se svega sjećam" kaže nam. Prstom se tucne o bistro čelo pa nam kao iz topa ispali adresu na kojoj je živjela prije šezdeset godina ili točan datum (15. lipnja 1959.!) kad se s Brijuna preselila u Fažanu, gdje je zajedno s mužem Antonom i djecom Davorkom i Antom živjela punih 60 godina.
Danas Ivanica ima 4 unuka i 7 praunuka, a udovica je od 2004. godine. S najviše ponosa, dok se buba o prsa i na oči joj naviru suze, ističe svoju antifašističku prošlost i vlastitu aktivnost u Savezu komunističke omladine Jugoslavije, pogotovo sudjelovanje na povijesnom Kongresu u Zagrebu 1946. godine, zahvaljujući kojem je upoznala Milku Planinc.
Tvrdoglava i svojeglava
Ivanica je rođena 1924. godine u Brguljama, na otoku Molatu, gdje se njen otac vratio nakon 17 provedenih godina u SAD-u. Tu je provela djetinjstvo, kojeg se živo sjeća. Iz najranijeg nam razdoblja prepričava bolno iskustvo s vjeronauka, kada je velečasnog upitala koliko bogova ima na nebu, zbog čega ju je išibao do krvi, a majka joj kasnije preporučila da ubuduće ne postavlja pitanja.
I dan danas se na Molatu može posjetiti koncentracijski logor koji su tamo izgradili fašisti, i u čijoj je izgradnji i sama sudjelovala. Mještani su bili primorani nositi kamenje po zvizdanu, zbog čega je Ivanica u jednom trenutku osjetila žeđ. Uvijek tvrdoglava i svojeglava, nije joj palo na pamet pričekati da joj talijanski vojnici daju dopuštenje za okrjepu.
"Ja sam bila žedna i rekla sam mu da ću piti ako sam žedna" kazala je vojniku koji ju je upozorio da se vrati na posao, ali ona nije to učinila ni nakon što joj je prislonio pištolj na glavu. Na sreću, njegov ga je nadređeni odgovorio od pucnja, čime bi njen život završio mnogo, mnogo ranije.
Zajedno s obitelji Ivanica je s Molata barkom odlazila u Zadar, na jedra kad bi bilo vjetra, a na vesla za vrijeme bonaca. Tu su prodavali drva i sir, a od zarađenog novca kupovali su namirnice koje bi nosili nazad, a Ivanica i ponešto za sebe.
Prva balerina otoka
U Zadru je također upoznala budućeg oficira i vlastitog muža Antona, čovjeka sa susjednog otoka Oliba, kojim na početku nije bila previše impresionirana.
- Ja ću doći za godinu dana i oženiti te, tako mi je bio rekao. Nećeš jer još ništa ne znamo jedan o drugom, odgovorila sam mu. Pa mi je pisao. Prvo pismo, nisam odgovorila. Drugo pismo, nisam odgovorila. Nije odustajao, saznao je sve o meni, znao je da sam slobodna. Nakon trećeg pisma sam mu napisala da ću ponovo doći u Zadar pa smo se tamo sreli. Rekao mi je da odmah ide sa mnom na Molat i da će me doći prositi kod mojih roditelja.
Rekla sam mu da ne može tako, da moram sve najprije reći mami pa je došao nakon nekoliko dana. Ovaj koji je došao je lud za mnom, rekla sam mami dok je on stajao u dvorištu. Nisam se još htjela udavati, još sam bila mlada, bila sam u omladini i prva balerina otoka. Ali nekako sam ga zavoljela, priznaje nam uz osmijeh i dodaje kako su njeni roditelji poručili Antonu da se u prošnju dolazi u pratnji vlastitih roditelja.
Uskoro se vratio s majkom, zaruke su uskoro sklopljene i par se iduće godine oženio. Premda antifašistkinja, Ivanica je od malena odlazila u crkvu i uspjela je nagovoriti Antona, koji je bio vojno lice, da se ožene u crkvi! Neko su vrijeme proveli u Čakovcu, gdje je rođen Ante, koji je to ime dobio jer se Ivanica, u bolovima od nadolazećih trudova, u jednom trenutku naslonila na vrata istoimene crkve.
Uskoro je došla i Davorka, koja je već s devet mjeseci prohodala, i to u Sarajevu, gdje se muž školovao za oficira. Na kraju su se skrasili na Brijunima, gdje je muž bio na dužnosti, a ona radila kao sobarica u hotelima "Neptun" i "Karmen".
Iz ovog razdoblja ističe i rad u kuhinji Bijele vile, gdje je uskakala kad god bi Josip Broz Tito imao neke uvažene goste, a može se pohvaliti i činjenicom da je Novu godinu 1963. godine proslavila s njim. Na Brijunima je obitelj provela mirnih i idiličnih 6 godina, nakon čega su se prebacili "preko puta", u Fažanu.
Nedostaje joj Fažana
U dugih je šest desetljeća ovdje Ivanica bila direktorica hotela "Beograd" te hotela za samce, a u penziji je pomagala mužu s pravljenjem i čišćenjem mreža. Anton je imao veliku barku kojom je odlazio ribariti sve do Dalmacije. Nepovratno je zavoljela Fažanu, koju i dalje smatra svojim domom.
Živjela je tu do unazad pet godina, kada se ipak preselila kćerki Davorki i njenom mužu Dobrilu u Puli. "Meni je dobro dok ona mene čuva" kaže i dodaje da joj ipak fali njena kućica u Fažani, a najviše ondašnje društvo, crkva, sladoled na rivi i ljetne plesne večeri kojih se rado sjeća.
Njezina kćer Davorka komentira da ne bi mogla sa sto godina živjeti tamo sama, na što Ivanica za kraj spremno dodaje: "Ručak bi mi donijeli iz Općine, a za večeru bih se snašla!" Za kraj su nas topli domaćini počastili pršutom, sirom i ukusnim fritulama, a mi smo Ivanici obećali da ćemo je obići za sljedeći rođendan i za svaki nakon toga.
Muž je bacio pištolj na stol i rekao: "Idem u rat"
Njen muž Anton tijekom 2. svjetskog rata borio se po cijeloj regiji, najviše u Lici, a sudjelovao je i u oslobađanju Rijeke. Ivanica nam priča epizodu u vrijeme eskalacije Tršćanske krize ranih pedesetih godina, kada je skoro vraćen na bojište.
On je bacio pištolj na stol i rekao: "Ženo, nikad ti nisam povjerio vojnu tajnu, ali sada hoću. Mi noćas u 3 sata krećemo za Trst. Italija će napasti Jugoslaviju, idem u rat". Odmah sam mu rekla da ne ide, da se dovoljno borio. Otišla sam do njegovog komandanta u kasarnu, iako mi je on govorio da ne idem.
Tamo sam shvatila da mu je komandant s Molata. Bio je to Mirko, koji me izgrlio čim me vidio. Poznavala sam i njega i cijelu njegovu obitelj, koja je tamo bila i u logoru. Rekla sam mu "Mirko, ako znaš dragoga Boga, pusti moga muža i ne šalji ga u rat". Rekao mi je da mu smjesta pošaljem muža u kasarnu, znao je da je u međuvremenu Italija odustala od plana i da do mobilizacije ipak neće doći.
Povezane vijesti
- Povijesni revizionizam je vrlo agresivan. Istrani su ponosni na svoje partizane, narodnjake, svećenike, koji su pružili otpor fašizmu, oslobodili Istru od tog zla i priključili svojoj matici Hrvatskoj. PONOSNI SU NA ANTIFAŠIZAM
- KAKO JE ISTRA POSTALA NAJNAPREDNIJA REGIJA TADAŠNJE HRVATSKE: Priča o generacijama Istrana koji su 70-ih godina prošlog stoljeća reformirali Pulu
- "ISTRANIN U VRTLOGU PRAVOSUĐA I POLITIKE" - knjiga Rudolfa Frančule koja ruši tabue o "mračnom dobu komunizma"
Podijeli: Facebook Twiter
