Nije to Arena na kakvu smo navikli, izjavila je našem listu Ines Bonazza, stara Puležanka koja je, kaže, u djetinjstvu preskakala ogradu da bi gledala film. Nije to bilo samo obično preskakanje ograde zato što nisi imao novac za kartu. Svijet se dijelio na one koji preskaču i one koji se s kartom pojavljuju na glavnom ulazu. Klinci su preskakali i nije bilo tog novca koji bi ih natjerao da plate ulaznicu. Čak i da si imao pune džepove love, ako si frajer, preskačeš. Ostali kupuju kartu.

Neki su preskakali, riskirajući šiljke na kojima su mogli zapeti, a drugi bi kliznuli ispod ograde koja je bila dovoljno visoka da bi se klinac ili klinka mogli provući. I onda su se, u tih sedam dana apsolutne festivalske slobode, dok su im starci spavali snom špiljskog medvjeda, vrzmali u i oko Arene, bilo gdje, bilo kad.

Godina je 1982. Danima uoči festivala u gradu vlada euforija. U Arenu stiže Šijanov i Kovačevićev film "Maratonci trče počasni krug." Unaprijed je osuđen na slavu. Svi pričaju o njemu. To se mora vidjeti. Konačno stiže i taj dan. Preskačemo ogradu. Redar se pravi da nas ne vidi. Arena puca po šavovima. Ispunjena je do posljednjeg mjesta. Slobodnog centimetra nema ni na travi. Nema šanse da ovo ne pogledamo, kontamo u potrazi za komadićem trave, kamena, nečega. Konačno nalazimo mjesto na prolazu, ispod nečijih nogu na drvenim tribinama, odmah iznad projektora. Nitko se ne buni. Sve su oči uprte u platno. Publika je u transu. Jelisaveta Sablić pliva u jezeru kao Hedy Lamarr koja se nije lažno stidela. Dobiva Zlatnu arenu za žensku ulogu, a film status kulta.  

To je bila Arena na kakvu smo navikli.

Povezane vijesti

• Tolstojeva djeca
• Što veći auto, to je veća bahatost
• Pula traži strateškog partnera