Teško je ne primijetiti da Pula zadnjih nekoliko dana diše plitko, gotovo na škrge. Opire se zadnjim snagama iskopčavanju s aparata. Ona je, napokon, kao i njezin brodograditeljski div, u terminalnoj fazi bolesti, pred stečajem. Voda je došla do grla. Grad je to koji trenutno živi, baš poput iznevjerenih i ogorčenih radnika Uljanika, noćnu moru iz koje se ne može probuditi. Godine sustavnog gašenja zdravog razuma došle su na naplatu.

Puli treba plan restrukturiranja. Rescue aid. Kompetentna uprava, radišan i odgovoran nadzorni odbor. I, više od svega, pomno odabran strateški partner. Suradnja s ovim postojećim više ne funkcionira. Nešto je trulo u Istarskoj županiji. Nešto ne štima u tri tisućljeća starom gradu.

Sve izvjesniji krah Uljanika Pulu je, napokon, trgnuo iz sna, davno inducirane kome. Ovih dana, više nego ikada, Puležani se prisjećaju Puljanke, Siporexa, Arene trikotaže, Bojoplasta, Istre, Mljekare. Sve češće prebrojavaju prazne prostore u gradu. Puna su im usta nekadašnjih pogona koji su othranili generacije. A zatvarali su im se pred očima. Jedan po jedan. Sve do zadnjeg, Uljanika. A Uljanik je kap koja je prelila čašu. Za njega će se Puležani grčevito držati još neko vrijeme. I neće, ako dođe do njegovog konačnog posrnuća, zaboraviti, barem ne preko noći, koji je strateški partner dirigirao njihovim gradom dok je pulski zaljev mijenjao vizuru.

Žiteljima Pule, može se čuti po ulicama grada, izlazi na uši, okreće im se želudac od već uigrane, dozlaboga isprane IDS-ove fraze da je za svaki problem u našem dvorištu kriv Zagreb. Puležani će, ostanu li bez Uljanika, tražiti novog strateškog partnera. Ništa im drugo neće ni preostati.

Povezane vijesti

• Tolstojeva djeca
• Što veći auto, to je veća bahatost
• Lažna jaja