Djeca su nekada imala djetinjstvo, s velikim D. I nije to samo nostalgija za vremenima što bijahu, ili svako lani bolje, svaki povratak u prošlost bolji, nego i činjenično stanje, mada, svaki je stav o tome dakako subjektivan. No, taj je stav nekako najviše dijeljen - i kod roditelja, odgojitelja, učitelja i ostalih uključenih u obrazovne procese.

Uzmimo za primjer naš tritisućljetni grad. Koliko je zadnjih godina, desetljeća, napravljeno za djecu, za poboljšati kvalitetu njihova života, odnosno boravka u vrtićima i školama, koliko se široki spektar slobodnih aktivnosti nudi zadnjih 15-ak godina?

Za one rođene recimo sedamdesetih i osamdesetih, da se ne ide predaleko u prošlost, odnosno u pluskvamperfekt, kako bi rekli oni oštriji kritičari, svi ti sadržaji koje imaju današnja djeca, slobodne aktivnosti, ljetni kampovi, programi, razmjene, mobilnost - bili su misaona imenica, premda se i nekada vrijedno radilo i iz svake je generacije proizišlo mnoštvo uspješnih ljudi u svakom sektoru, od zanatlija, majstora raznih vrsta, ugostitelja do intelektualaca i umjetnika, ukratko svih profila, bez svih dodatnih sadržaja i mogućnosti učenja, pripremanja za mature, fakultete, akademije, a opet - radilo se vrlo kvalitetno.

Koliko je kvalitetnih glazbenih, likovnih i baletnih pedagoga tu djelovalo, kazališnih, sportskih trenera, literarnih klubova, koliko školskih, omladinskih listova, unatoč puno složenijoj koncepciji tiskanja, bezbrižnog školovanja, unatoč školama u dvije, tri smjene, manje vrtića u smislu prostora i zgrada, a više djece i svi bi pronašli mjesto i radovali se druženju. Kontinuitet postoji i nije sve u modernom, lijepom, digitalnom. I učiteljice s više staža koje ističu da je nekada, iako su tehničke mogućnosti bile, eufemistički rečeno skromne, razredi su imali puno učenika, bilo lakše raditi u školi. Previše informacija, obilje svega nisu uvijek optimalni. A niti negativni. Treba pronaći zlatnu sredinu. I iz prošlih vremena (pre)uzeti bezbrižnost, veselje i zajedništvo. Sačuvati pulske priče, anegdote, uspomene na sasvim obične, male ljude koji su značili za naš kraj.

Kada smo kod anegdota, ranih dvijetisućitih, kada je raspisan natječaj za zamjenu čistačice u jednoj pulskoj osnovnoj školi (ne za porođajni, kraće), javilo se više od 20 kandidata, od čega dvije osobe s visokom stručnom spremom nastavničkog smjera. Nedavno, kada se isto tako u jednoj školi tražila zamjena za razrednu nastavu - javila se samo jedna osoba.

Povezane vijesti

• Defile po Giardinima, školski sendvič i pokretne stepenice
• Avionske priče. O sarmi i kajmaku. Možda
• Kako je ružičasta ljepotica trebala biti gradski šoping centar