piše vanesa begić
Defile po Giardinima, školski sendvič i pokretne stepenice
(Snimio Milivoj Mijošek)
Bilo jednom. Tako počinju bajke, a i prisjećanje na Pulu kakvom je nekada bila. (Ne tako) davno. Ili možda ipak da? Vrijeme je relativan pojam. A upravo za (raz)otkrivanje nekih podataka i, uvjetno rečeno, datuma u ovoj priči, vidimo kako je vrijeme relativno.
Kada je prestalo druženje, "defiliranje" po Giardinima, razdoblje kada je svatko imao svoje stablo, svoje točno mjesto i sve te priče, koje one u "najboljim" godinama održavaju i dalje mladim, a oni mlađi naslušali su se bogami kroz godine tih priča, svejedno jesu li njihovi roditelji ili netko od starijih bili dio tog "defilea", ili su došli kasnije, To je kolektivna memorija već.
Od šezdesetih, do sedamdesetih, osamdesetih, devedesetih, "svjedoci" kažu da je iz desetljeća u desetljeće bilo sve manje šetnji po Giardinima, iako drugi "svjedoci" tvrde da, kako je Pula kao grad rasla, ta druženja po Giardinima su potrajala negdje do sredine ili čak kasnih devedesetih, te nestala posve s početkom novog tisućljeća. Ostala su u nekom prošlom stoljeću.
Bilo je, dakako, pokušaja oživljavanja te tradicije, tih susreta, ali sve je to ostalo na pokušajima. Kako bi to izgledalo danas? Svatko bi imao svoju kutak odakle bi buljio u mobitel, a netko bi možda bio povezan i online i virtualno šetao Giardinima, simpatiji slao lajkove i emoticone, a ostale stavio na ignore.
A Robna kuća "Pula", bila je, nekada, središte zabave, susreta, u nekim godinama nešto najluksuznije, a ipak ne tako nedostupno, što je Pula imala. I nevjerojatno čudo tehnike - pokretne stepenice. Što se sve tu nekada moglo kupovati. A sada se samo spominje. Bilo je to na samome kraju sedamdesetih i kroz cijele osamdesete, već devedesetih je počela silazna putanja.
Sada tako i tako većina toga kupuje online, a čarolija "školskog" sendviča je nešto posve zaboravljeno. U ovim trenucima, to bi bilo sigurno od turbomega superzdravih namirnica, po mogućnosti egzotičnih imena. Možda sve to potvrđuje da je manje više. Ili ne. Kakogod - svaka generacija ima svoje čari. Ili ipak, nema života od (do) sjećanja?
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
