Edi Cukerić: "Ako mladima ponudiš alternativu cajkama, zakačit će se"

(Snimio Milivoj Mijošek)

Postoje pojedinci oko kojih se vrti čitava jedna umjetnička scena, a da se oni sami uvijek drže u pozadini. Takav je i glazbeni producent Edi Cukerić, čovjek koji vam samoinicijativno neće puno reći o glazbi u Puli, ali od kojeg, ako vas zanima, o glazbi u Puli možete saznati sve.

O njemu ćete u bespuću interneta pronaći tek kratku biografiju i pokoju fotografiju sa šiltericom i naočalama, a mogao bi se Edi, kad bi htio, pohvaliti da je osvojio čak 5 Porina (za ‘Hommage Sergio Endrigo 1947’, albume Gustafa, Hladnog Piva i Darko Rundek Cargo Trija te za pjesmu godine »Iznad oblaka« od Nole) i Crnog mačka za Bambi Molesterse. Glazbenici s kojima Edi surađuje po rasponu godina idu od mlađahnih članova benda Freaktion do bezvremenskog Francija Blaškovića.

(Snimio Milivoj Mijošek)

I mnogo, mnogo domaćih i inozemnih imena među ta dva pola. Tu su Chris Eckman, Terry Lee Hale, Goribor, Massimo, Arsen Dedić, Franci Blašković & Gori Ussi Winetou, The Chweger, Dogma, Jelena Radan, Kawasaki 3P, Zhel, My Body Moose, One Piece Puzzle, Viktorija Novosel, Manofon, FOB, Sara Renar, a ove godine radit će i na samostalnim albumima Darija Marušića i Remi iz Elementala. Osim glazbene produkcije, Cukerić je također u sretnom braku i otac je troje djece, predsjednik je udruge Tondak i obnaša funkciju potpredsjednika KK Stoja. Svejedno stiže obilaziti koncerte, izložbe i predstave jer, kaže nam, uz puno želje i razumijevanja se može sve. Sreli smo ga prvih dana u siječnju, odvukli u Skandal, upalili diktafon i pustili ga da priča, da nam ispriča sve. Od početka.

Matični radio i matični bend

Kako je počelo? Otkud ljubav prema glazbi?

- Počeci su u glazbenoj školi, gdje sam svirao gitaru. Imali smo satove improvizacije s pokojnim Davorom Lorkovićem, prvim pravim jazzerom na ovim prostorima, i zadatak je bio da svatko napravi neku svoju stvar. Nagrada je bila snimanje te skladbe na Radio Puli. Otišao sam i tamo se prvi put upoznao s tehnikom, koja mi se već tad svidjela.

Pjesma je snimljena?

- Da, negdje postoji (smijeh). Godinu dana nakon toga su na radiju tražili honorarce. Bio sam tada na praksi u Uljaniku jer sam paralelno uz glazbenu školu pohađao i elektrotehničku. Javio sam se i primili su me. Cijeli četvrti razred srednje škole sam tamo radio vikendima. Zanimanje za tehniku se brzo pretvorilo u fascinaciju, pa je došla i želja za upisom studija u Češkoj, ali je krenuo rat i sve se nekako izjalovilo, ostao sam u Puli. Nije mi žao, jer je na radiju bila neka zdrava atmosfera i skupila se mlada entuzijastična ekipa željna znanja.

Došlo je puno glazbenika, a krenuo je u to vrijeme i famozni Ča val koji ja, iznutra, i nisam tako doživljavao, ali bilo je jasno da su se pojavili bendovi (s Francijem na čelu) koji su počeli pjevati na čakavštini, koja se do tad mogla čuti jedino na MIK-u. Tako su se pojavili Gustafi, Livio Morosin i Alen Vitasović, a priključio se i Šajeta. Dario Matošević je pokrenuo izdavačku kuću Adam records u kojoj ih je sve objedinio. Sa svima njima sam se ispreplitao, a sa Šajetom čak bio i u vojsci, ali na kraju najviše radio s Gustafima. Ako mi je Radio Pula matični radio, Gustafi su mi matični bend (smijeh).

Kasnije si, unatoč tome što si ostao u Puli, surađivao s izvođačima iz cijele Hrvatske. Kako si došao do njih?

- Pojavio se Massimo Savić, koji je neko vrijeme živio u Puli. On mi je rekao »ajmo do Zagreba«, da vidim kako to sve tamo izgleda. Iz studija na Radio Puli sam odjednom završio u studiju Nikše Bratoša i Zrinka Tutića, koji su u to vrijeme imali Severinu, Divasice, Maju Blagdan i mnoge druge izvođače. Bile su to devedesete, vrijeme dance glazbe. Nisam dugo izdržao, šest mjeseci. Nazvao me je Edi Maružin i rekao da Gustafi rade novi album, vratio sam se nazad i nikad više nisam dugoročno otišao živjeti u Zagreb. Ipak, sklopio sam neka poznanstva koja su mi omogućila buduće suradnje. Nastavio sam raditi na Radio Puli te sam počeo pratiti i snimati istarsku tradicijsku glazbu zajedno s Renatom Pernićem i Branimirom Paićem. U tome sam stvarno uživao.

(Snimio Milivoj Mijošek)

Kantaduri, Endrigo i Franci

Na kraju su se kantaduri pretvorili u projekt na kojem ste ti, Mauricio Ferlin i Daniele Pernić radili dugi niz godina i koji je predstavljen tek nedavno, na 30. Sajmu knjige u Istri. Nije to baš tipično za tebe, koji inače »delaš tutta forza«: sjećam se kako si mi rekao da ste s Markom Pogačarom i duom JMZM snimili nevjerojatnih 17 pjesama u 7 dana. Za kantadure je bilo potrebno dugih 18 godina. Kako to?

- To je moglo komotno izaći prije 10-15 godina. Projekt je čekao zbog naših privatnih obaveza i financijske konstrukcije koju nismo mogli zatvoriti. Na kraju nam je Istarska županija izašla u susret i projekt je ugledao svjetlo dana. Imaš uvijek taj teret, »mora izaći, mora izaći«, ali se stvari otegnu, baš kao što nam se otegnuo i projekt za Sergia Endriga. Jako mi je drago da smo to uspjeli dovršiti, da smo zabilježili puno ljudi koji danas više nisu s nama. Kako je rekao Mauro (Ferlin, op.a.), to je danas postala svojevrsna subkultura. Kada preslušavam te pjesme, čini mi se da je Monte Paradiso festival lakih nota.

Ovu glazba je vrlo zahtjevna za slušanje. Dosta se ljudi sprda s tim izričajem, ali kad uđeš malo u taj tekst, neki od njih su na nivou »Murder ballads« Nicka Cavea. Nadam se da će mladi izvođači poput Noela Šurana, Zorana Karlića i Gorana Farkaša nastaviti educirati mlađe naraštaje. Trebali bi ih zaštititi kao što zaštićujemo boškarina ili kozu, ali za to se mora pobrinuti sustav. Tu svakako ne smijemo zaboraviti i najstarijeg i legendarnog Darija Marušića koji zajedno sa Šuranom vodi tradicijsko pjevanje u glazbenoj školi Ivan Matetić Ronjgov u Puli. Drago mi je da je ravnateljica Romana Vuksan Zuban to prepoznala i dala im prostor da prenesu znanje, a učenicima dala priliku da se upoznaju s tradicijskom glazbom našeg prostora

Kad smo već kod Endriga. Za njegov ste hommage nagrađeni Porinom. Kako je to sve krenulo?

- Htio sam da Endrigo snimi album s našim pulskim glazbenicima. Nisam htio da jedan od najvećih pulskih autora ostane zaboravljen. Nitko ga do nas nije kontaktirao za snimanje i bio je jako sretan kad smo ga nazvali. Dobili smo sredstva od Grada i dogovorili smo da ćemo Mauricio Ferlin, Dario Marušić i ja otići kod njega u Rim na prvi dogovor. Nakon nekog vremena nam se više nije javljao i mislili smo da je odustao, da bi uskoro saznali da je preminuo. Htjeli smo vratiti financijska sredstva, ali iz Grada su nas zamolili da ipak napravimo nešto. Počeli smo raditi album s pulskim glazbenicima, ali su se naknadno uključili i mnogi drugi kulturnjaci Grada Pule.

Ne znam je li ikada prije ili poslije okupljeno toliko ljudi s pulske umjetničke scene koji su sudjelovali na jednom takvom projektu. Nakon promocije u pulskom Circolu, čitava karavana ljudi uputila se u Kopar na Dane Fulvija Tomizze, gdje su nas dočekali kao oslobodioce (smijeh). Ljudi su jedva stali u dupke puno kazalište gdje smo Endrigu napravili sjajnu posvetu. Posebno su za tu priliku iz Zagreba došli Arsen Dedić i Massimo Savić. To su nažalost bile jedine dvije promocije tog projekta, a moja želja je bila da još posjetimo Rijeku, Zagreb, Trst i Rim.

U svojoj dugogodišnjoj producentskoj karijeri radio si s brojnim renomiranim hrvatskim i inozemnim izvođačima. Vjerojatno ne želiš govoriti o nekim njihovim negativnim stranama, pa ću te pitati o pozitivnim iskustvima.

- Svaki glazbenik je jedinka za sebe i ima svoj sistem rada, sve ovisi kako ćeš mu se prilagoditi. Meni je uvijek bilo zadovoljstvo raditi sa svima njima, to su sve ljudi od kojih sam redom puno naučio. Uvijek sam imao sreću da su me ljudi ciljano angažirali, i to sve umjetnici iz žanrova koji meni odgovaraju. Ne sjećam se da sam ikad odbio neki bend. Jesam možda zbog vremena, jer ne bih stigao sve, ali ne zato što mi se nije sviđalo to što rade. A i sviđa mi se što uglavnom nisam radio s imenima koja su već bila etablirana. Nogometnim žargonom, uvijek je to bila jaka druga liga koja prelazi u prvu. Bendovi koji su u tom trenutku bili gotovo anonimusi, a koji su kasnije nakon naše suradnje postali vidljivi i prepoznatljivi. Drugačije je kad radiš s nekim tko još nije afirmiran. Puno je više prostora za eksperimentiranje i istraživanje.

Ne volim baš riječ studio

S nekim od njih, kao npr. s Francijem Blaškovićem, surađuješ već nekoliko desetljeća.

- Da, s Francijem surađujem od početka devedesetih, a posljednjih skoro deset godina dijelimo prostoriju u Pionirskom domu u Rojcu. Prvi susret s njim je bio na Radio Puli kada me pitao da mu odsviram neke akustične gitare za album »Ich bin du bist und Amen«. I tako je sve počelo. Radio sam kao tonac i popularnu emisiju »Mens sana in Malvasia Istriana«, koju je vodio zajedno s Dragom Orlićem. Govorilo se da u vrijeme emisije Uljanik nije radio, jer su svi Uljanikovci slušali njih dvojicu. U nekom trenutku emisija je bila suspendirana na mjesec dana, što je značilo mjesec dana bez posla i plaće. To mi se kasnije dogodilo i sa emisijom »Gladius«, koju su vodili Eros Čakić i Robert Pauletta, a i s popularnom emisijom »Squadra mobile« koju su vodili Gustafi. Tako da sam dobio tri ukora pred isključenje. Moguće da sam po suspenzijama na Radio Puli rekorder!

U Rojcu imate studio gdje u sklopu rezidencijalnog programa Pionirski dom spajate autore i glazbenike koji zajedno stvaraju. Koga ste do sad sve ugostili i zašto ste rezidenciju tako nazvali?

- Ja ne volim baš riječ studio, to zvuči kao da smo u nekom biznisu, a uz to baš i ne izgleda kao studio pa preferiramo naziv »Radna soba«. Sve je zapravo krenulo s udrugom Tondak. U vrijeme korone moj suborac Branko Crnogorčić i ja počeli smo objavljivati albume, i do sad stigli do respektabilne brojke od 26 izdanih ploča. Prva rezidencija krenula je nekoliko godina prije, a osnovne zadaće su joj bile druženje i stvaranje. Za rezidencije uvijek gledamo da sudionik bude netko tko ima nešto za reći i onda ga spojimo s multi instrumentalistom koji to može i glazbeno popratiti.

To su sve ljudi koji u škafetinu imaju neke svoje radove koje nisu objavili ili koje ne mogu ukomponirati u svoje matične bendove. Zanimljivo i izazovno je to spajanje nečeg što na prvu izgleda nespojivo. Do sad smo odradili pet rezidencija, u prvoj su bili Aleksandar Stojković ST i Luka Žužić, u drugoj Mario Knezović i Filip Motovunski, u trećoj Kanđija i Srđan Vranić Duco, zatim Franci Blašković i Don Luka Torresan, a na zadnjoj dvojac JMZM i Marko Pogačar. Puno ulažemo i u vizualni identitet, u čemu nam prvenstveno pomažu Mauricio Ferlin, Matko Plovanić, i Igor Dražić. A ime je hommage Pionirskom domu (DKC), u kojem sam odrastao i koji me u neku ruku oblikovao. Pionirski dom je nama u djetinjstvu bio neka vrsta inkubatora, gdje smo se razvijali uz predstave, stripove, filmove i glazbenu školu.

(Snimio Milivoj Mijošek)

Zna li se već tko dolazi na šestu rezidenciju?

- Zna se, dolazi Livio (Morosin, op.a.)! Spajamo ga s klavijaturistom Ivanom Arnoldom. Vidjet ćemo u kojem će pravcu to otići.

Spomenuo si i Aleksandra Stojkovića ST. Čini mi se da Pula nije ni svjesna kakvog pjesnika i glazbenika ima u vlastitom gradu. Ima mnogih koji ga vole i koji bi voljeli otići na njegov koncert. Čujem da se u zadnje vrijeme pokrenuo?

- Da, takvi se autori rijetko rađaju. Ima on još puno toga za reći. Od prvog dana smo kliknuli, još na Art and Musicu, festivalu koji je organizirao Branimir Slijepčević Brada. Pobjednik bi dobio priliku snimiti album u Rojcu. Goribor su te godine bili drugi, ali jako su me zaintrigirali pa smo se spojili i dogovorili suradnju. Kasnije smo ih povezali s Dancing Bearom i tako su snimljena dva odlična albuma. Sale je samozatajan i nenametljiv, a puno toga je dao i može dati umjetnosti i kao glazbenik i kao pjesnik. Prošle godine je u Rojcu imao kratki performans. Ispitivanje tržišta, ajmo reći. Pokazalo se da je i dalje aktualan kao i na početku karijere.

Vjerujem da će se uprizoriti još koji put jer se nastup pokazao kao zanimljiv pristup, performans koji nije uobičajen. Ujedno smo započeli i novi projekt u koji su uključeni braća Alen i Nenad Sinkauz te Marco Quarantotto. Mislim da će 2025. biti vrlo zanimljiva godina, a tek je početak siječnja.

A uz to si i otac troje djece i muž, strastveno slušaš glazbu, a često te se može sresti i na raznim svirkama, izložbama ili predstavama. Kako stigneš sve?

- Kad imaš želje i razumijevanja s druge strane, onda se sve može. Volim popratiti i druge oblike umjetnosti jer je sve, hoćeš nećeš, povezano. Puno ideja dobijem od ljudi koji nisu s područja glazbene umjetnosti. Što se tiče slušanja glazbe, barem jednom tjedno naletim na neki album koji mi je zanimljiv. Ima glazbe koliko hoćeš. U zadnje vrijeme sam više na streamu, ali volim si jednom tjedno uzeti sat ili dva i poslušati neku vinilku. Tužno mi je da u Puli nema više prodavaonice s fizičkim glazbenim izdanjima. Da nema Saleta Verude, gotovo da ne bi imao gdje kupiti ploču.

Došlo je vrijeme kao nekad, moraš potegnuti do Rijeke ili Trsta. A takva su mjesta bitna za stvaranje scene. Kao i klubovi: osim Kotača i Monte Paradisa, nemaš prostor gdje se ljudi okupljaju kako bi čuli neku autentičnu glazbu. U Sloveniji praktički u svakom malom mjestu postoji neki kulturni dom koji funkcionira. Šteta je to za Pulu, koja je po ljeti bitna na karti zbog Arene i Malog rimskog kazališta. Trebao bi postojati nekakav polivalentni prostor, koji ni ne mora biti velik, u kojem se može vidjeti i ćuti klasični, jazz i rock koncert. Treba okupiti ljude koji će to hendlati i koji će tim prostorom koordinirati. Nešto kao Kino Šiška, mjesto s koncertnim prostorom, knjižnicom i kafićem u sklopu toga. Mjesto gdje se ekipa okuplja i kad nema programa. Da imaš takav prostor, to je već temelj za neku glazbenu budućnost grada.

Uho je najčišće ujutro

Kako si organiziraš dan u vezi posla? Jesi li jutarnji tip, noćna ptica?

- Volim jutro i s godinama sam shvatio da mi je idealno raditi između 11 i 15, to je doba kada sam najviše produktivan. Do šest navečer ne radim ništa, pa nakon toga mogu još dva do tri sata. Više od toga se i ne može. Recimo snimanja mogu raditi i do šest sati dnevno jer je to »građevina«. Kad radiš editing i miks, koji su puno suptilniji, onda je to puno kraće, tri do četiri sata, moraš paziti na detalje i uho ti se nakon nekoliko sati zasiti, pa jednostavno više nisi realan. Kad sam bio dobio djecu, neko sam se vrijeme morao prebaciti na noćni rad jer sam jedino tada imao mir. Ali bih onda bio izmoren, jednostavno mi to nije bilo prirodno. Mnogi mladi bendovi uglavnom vole stvarati noću, ali to je varka. Uho je zapravo najčišće ujutro, najbolje stvari stvarali smo u periodu prije ručka i u predvečerje.

U zadnje je vrijeme postalo popularno i rano buđenje. Neki stvaraju već u 5 ujutro. Nisi jedan od njih?

- Ne, to ne mogu. Za to treba ići rano na spavanje, a onda ne bih mogao popratiti večernje programe (smijeh). Dok sam radio kao tonac uglavnom sam radio noću. Tek kada je prošlo to doba počeo sam ujutro odlaziti na kave i onda bih sreo ljude koje prije toga nisam vidio godinama. Jedan totalno drugi svijet. Tako da sada najviše uživam u dnevnom radu.

Što kažeš o glazbi koju danas slušaju mladi? Uglavnom im se spotiče da slušaju cajke.

- Ma ne slušaju svi. Pa i dok smo mi išli u Uljanik, u bivšem domu armije su svirali narodnjaci. Mi u Uljaniku smo slušali Leb i sol, a preko puta su svirali Tozovac i Vesna Zmijanac. To je, sad vidim, bila vrhunska narodna glazba, ali mene to nije interesiralo, interesirao me Stefanovski. Tako da, ako ti mladima ponudiš alternativu, zakačit će se oni. Razliku između ondašnjih i sadašnjih generacija vidim u pristupu glazbi. Nama je ploča bila svetinja. Oni nemaju vremena ni koncentracije da se dva sata posvete albumu. Došlo je neko novo vrijeme i nije im za zamjeriti. Ja vidim da prate i da znaju, ali ne idu u dubinu. Glazba je postala nešto usput, popratni sadržaj, nešto što svira u pozadini. Nama je bila glavni sadržaj.

A tvoja djeca? Slušaju li oni cajke?

- Nemam nikakvih utjecaja na njih niti želim imati. Ive, koji je student, sluša sve živo, Pino je sad maturant i trenira košarku, pa je uglavnom u nekom hip hop điru, iako me svako toliko zna iznenadit. Neki dan mi je rekao da mu se sviđa Stevie Ray Vaughan. Obojica su prošli glazbenu školu tako da imaju neku podlogu. Pia ima tek 11 godina i još ima puno vremena za stvaranje glazbenog ukusa. Trenutno je zagrizla za kazalište. Ja im svako toliko bacim neku mrvicu, čisto da znaju što sve postoji. Svatko od njih ima svoj put i tako i treba biti. S njima smo jedino ustrajali na sportu, što mi je drago. Svi su trenirali i treniraju neke ekipne sportove, što im je dalo neku disciplinu, a dobro je i za socijalizaciju.

Kad smo kod sporta, također si potpredsjednik KK Stoja.

- Da, Pino je počeo trenirati košarku i igrom slučaja se taman mijenjala uprava. Klub je trebao ljude. U sportu je kao i u glazbi, bez entuzijazma nema ništa. Dobio sam poziv od Šimeta Vidulina i mislio da ću se tu zadržati par mjeseci dok se stvari ne stabiliziraju, a prošlo je od tada 8 godina. Ponosan sam na taj period svog sportskog angažmana jer smo od malog kvartovskog napravili respektabilan klub. Dječaci i predkadeti ostvarili su fantastične rezultate. Dva treća mjesta na prvenstvu Hrvatske, a često smo bili u 4 najbolja hrvatska kluba uz Cedevitu, Cibonu i Zadar. Držali smo se ideje da ulažemo u dječje kategorije i stvaramo čim veću bazu djece, jer jedino na taj način možeš nešto stvoriti.

Danas imamo nekoliko reprezentativaca koji su ponikli iz naših redova i stvarno ti bude drago da je netko koga si pratio od mini basketa dogurao do te razine. Sve je to ogromno odricanje i odvajanje vlastitog slobodnog vremena za dobrobit zajednice, od putovanja, turnira do organizacije. Ima posla koliko hoćeš ako se zaista želiš baviti tom djecom. Na kraju krajeva i sa seniorima smo napravili veliki uspjeh, ušli smo u A1 ligu koja iziskuje velika financijska sredstva pa je to na duže staze, bez velikog sponzora, neodrživo.