Pulska glazbenica Nuša Hauser, koja djeluje pod umjetničkim imenom Nhau, od petka počinje sa serijom koncerata gdje će se predstaviti publici u Novigradu, Pićnu, Puli i Pazinu. Premda je cijeli život u glazbi, ovo je njezin debi kao izvođačice, što je bio i povod za razgovor.

Priča koja se mijenja

Muzikologinja, nekadašnja glazbena kritičarka, sada i glazbenica, izvođačica. Kako je krenula ta glazbena priča?

- Ona traje cijeli život, samo se mijenja kako se i život i mi mijenjamo. Moja je formacija klasična, nakon završene srednje glazbene škole diplomirala sam pri Odsjeku povijesti glazbe i vizualnih umjetnosti Sveučilišta u Padovi i usmjerila se prema glazbeno-antropološkim istraživanjima. I danas sam, doduše manje sustavno, u temama koje trebaju takav pristup, kao što sam i dalje posvećena Smaregli kroz obradu njegove ostavštine. Sve je to puno duljeg trajanja od mojeg autorskog rada, mada sam za tipkama klavira odmalena. Ovo što sad imam i radim »puštam da dođe« i ne stignem, a vjerojatno i ne trebam, pitati se odakle i zašto. Valjda je za to došlo vrijeme i valjda ga dosad nije bilo ili naprosto nije dopuštalo neku jasniju artikulaciju. Možda je bila potrebna određena zrelost, a sasvim sigurno i vrijeme.

(Snimio Đani Celija)

Trebala sam čuti da imam formu i sadržaj koji se drži, koji ima smisla i koji je zvukom blizak mojem senzibilitetu, mojem osobnom prostoru, a da opet komunicira dovoljno jasno, da prija i drugom, iako nisam nikad imala potrebu da išta radim da bih sebe bolje objasnila ili da bih se nekom primakla. Ali, reakcijom drugih i onih čije mišljenje cijenim, potvrdila sam si da zadovoljavam osnovne kriterije sadržajnog smisla, da ne radim površno, plošno ili plitko i da to što radim, a što je možda i najvažnije, ima potencijala za dodatne intervencije, dogradnje, neki drugi i novi kontekst. Ako do toga dođe, više neću biti dovoljna sama svojoj muzici. Već sam na pragu toga da si nisam dovoljna.

Predstavi odabir umjetničkog imena NHAU našim čitateljima.

- To je vama posebno zanimljivo, ali ima primarno veze upravo s ovime što sam maloprije navela, da nisam nikad imala potrebu izlagati se drugima, publici primjerice, što je u kontradikciji ili možda u problemu s ovim što upravo radim, no to doživljavam kao kompromis, ne znam koliko će biti tih kompromisa, no zasad je tako. Nhau je prvo slovo mog imena i prva tri slova prezimena, skraćenica koja se koristila za sve one koji su u radili u Glasu Istre, na taj se način vodila evidencija dokumenata/fileova. Ispisala sam i predala tisuće fileova koji su započinjali s Nhau. Naivno sam vjerovala da ću dugo moći svoje ime i prezime kriti iza Nhau, no to je bilo nemoguće od objave prve pjesme, a i sad organizatori nerado pristaju da ne navedu uz Nhau i o kome se radi pa Nhau zasad u prvom planu ostaje za nazive ciklusa i izdanja. I neka tako i ostane.

»Vetva« je i naziv prvog albuma kojeg žanrovski smještaju u ambijentalni dark jazz.

- Vetva je šuma u središnjoj Istri koja se spušta u dolinu rijeke Raše, a ja sam uz nju prolazila dugo godina, u vrijeme kad sam radila u Pićnu, sve do unatrag godinu i pol dana. Svakim sam danom vozila na relaciji Pula-Pićan i imala puno vremena razmišljati, pa i o pjesmama koje bi mi nadolazile. I radila sam u prilično samotnom okruženju, za mene potpuno novoj realnosti, s posebnom tišinom i mirom kojeg dotad nisam mogla ni zamisliti. Uvjerena sam da je i taj ambijent doprinio novim idejama, pa i novim iskustvima koja su se usporedo s tim činjenicama u istom prostoru i vremenu događala. Muzika ili zvuk, kako hoćete, stih, su se tako dogodili kao idealan, prirodan medij za komuniciranje mojih proživljenih stanja. Drugačije nisam ni htjela ni mogla, a nekako sam ih trebala oblikovati. Nastajale su tako pjesme, u njima bi se dogodio plesni korak, pa sam im davala naziv Tanz i dodavala redni broj kako bi nastajale nove i dodatak podnaslova koji se referirao na konkretniju inspiraciju/temu. Vjerojatno ne bih snimala ni objavljivala da nije bilo brata Mirona koji je prvu, snimljenu mobitelom, pustio putem društvenih mreža. Pristojan snimak tog prvog Tanza napravio je Branko Crnogorčić, kao i sve sljedeće koji su jako brzo nastajali i zaslužan je na koncu i za kompletan rad na produkciji i »Vetve« i svega što je dolazilo nakon nje pa i ovog što danas dolazi.

Potječeš iz glazbene obitelji. Koliko je prednost, a koliko nedostatak u započinjanju samostalne karijere?

- Ne bih nazvala karijerom ovakav početak bavljenja muzikom. To još uvijek nije moje jedino zanimanje i ne znam hoće li to uopće postati. To je valjda jedina moja aktivnost kojoj dopuštam da me iznenadi tako što je minimalno kontroliram. Tek utoliko da mi se ne pokvari ideja i sadržaj onog što očekujem čuti. Obiteljsko prezime postalo je javno atraktivno u času kad je brat Stjepan postao vidljiv s 2 Cellos, a nakon već zavidnog statusa u klasičnoj glazbi, tada se počelo govoriti i o glazbenoj obitelji jer je bilo zanimljivo da smo svi odabrali glazbene profesije, no ne mislim da je to rijetkost. Baš, eto, mi koji smo iz takve obitelji znamo puno sličnih primjera, roditelja glazbenika čije djeca postaju glazbenici. Doma se svira i sluša muzika pa se i lakše senzibilizira za taj medij, upisuje glazbena škola i stvara nekakva formacija. U toj formaciji svatko je od nas krenuo svojim putem, a kad se vidimo najmanje pričamo o tome što radimo s muzikom. I ne vidim u tome ništa loše, dapače. Mediji su ti koji stvaraju prečesto iskrivljenu sliku o našim realnostima, ne uvijek ugodnu za iščitati, no to je nešto s čime se nakon izvjesnog vremena čovjek miri. Mi najbolje znamo naše puteve i cijenimo trud i rad, jer o tome se zapravo na koncu radi, o predanosti.

U svome radu imaš i razne suradnike.

- Imam jednog suradnika, svi drugi suradnici bili su, dosad, privremeni suradnici, iako bih se svakom od njih rado vraćala u momentu kad se prepoznamo i poželimo. Branko Crnogorčić je taj jedan, a ti drugi su surađivali kao glazbenici u radu na novom ciklusu (Zhel, Jovana Joka, Petar Bazdanović) i, da, Miron Hauser u jednoj pjesmi s »Vetve«. Federico Betta je pomogao stvaranje videa za pjesme s prvog albuma, a sve fotografije, uključujući one s naslovnica, Đani Celija (Alcor Visual).

Iz monologa u dijalog

U tijeku je i serija koncerata po Istri, a predstavila si se već i na riječkom području. Što sve pripremaš za budućnost?

- Sve su to mahom pozivi organizatora i zahvalna sam im što su me zvali u svoje programe. U Šilo na Krku i u Novi Vinodolski pozvao je Festival Regional, a u Istri: Općina Pićan (gdje je »Vetva« i nastajala); novigradski Međunarodni festival vizualnih umjetnosti Arterija Muzeja Lapidarium; Centar za kulturu i obrazovanje u Pazinu i pulski PUF - Međunarodni kazališni festival. U Pićnu je koncert 30. rujna, pred župnom crkvom Navještenja Blažene Djevice Marije, u Novigradu u muzejskom parku, 27. rujna, u Puli u klaustru samostana sv. Franje 5. listopada, a u pazinskom Spomen domu 23. listopada. Uz pjesme s »Vetve« na programu je i nekolicina onih s ciklusa koji je u nastanku, koji ima radni naziv »Dialogues«, a kojeg bih voljela zgotovit kroz nekoliko mjeseci.

(Foto: Promo)

Zahtjevniji je od »Vetve« utoliko što sam s monologa prešla u dijalog na način da tražim onog/ono s kim/čim komuniciram sadržaj svake pjesme, pa treba vremena da se taj netko ili nešto dogodi. Tri su pjesme objavljene, na njima gostuju prije spomenuti glazbenici i jako sam sretna i ponosna kako smo se razumjeli. Zanimljiv je i zahtjevan taj proces, preispituje se odnos ili se stvara novi ili onaj koji postoji na pjesmi ne funkcionira. Svašta se može dogoditi i to je dobro. Prostor za suradnju je neodređen, susrećemo se na daljinu, ovi troje su bili svako u svom gradu, Londonu, Ljubljani, Berlinu, i nekako to vidim kao izvjesnu prednost. Za sada.

Povezane vijesti

• Labinska nezavisna scena u Zagrebu
• Driving Mrs Satan: Metal glazba za opuštanje
• Nuša Hauser na koncertu predstavlja svoj prvi album "Vetva"