Prisjeća se kako su mu se mnogi pred pet godina, kad je ovo uzimao, iskreno smijali. Ma što će ti to – govorili su mi. Zaboravili su da sam ja napunio svaki lokal i restoran koji sam imao! Tako je sada i ovdje u Old Riveru polukaubojskom restoranu ispod Buzeta i nadomak Mirne

Život ljude stavlja pred iskušenja i teške izazove koji najčešće i po nepisanom pravilu dođu kad ih najmanje trebaš pa si onda za njih potpuno nepripremljen. I njemu se u jednom trenutku dogodilo da je malo zastao pa razmislio – treba li mu sve to što sada radi. Upitao se to kao što se svaki pametan čovjek kad u nešto krene u jednom trenutku pita što i kako dalje.

Usred koronakrize Mladen Vivoda krenuo je možda i u najveću investiciju u svom životu. Nije tu riječ o novcu ili samo o novcu. Kad je bolje razmislio shvatio je da ga, možda čak i u avanturu života, pogoni beskrajna strast prema poslu. To je njegov kerozin. Nakupile su se u tom buzetskom ugostitelju brojni kilometri vožnje među barskim i restoranskim stolovima. I zato je u inat koronavirusu, vječnim destruktivcima, negativcima i kritičarima, Vivoda ubacio u višu brzinu pa rekonstrukciju, nadogradnju i, prije svega oplemenjivanje kultnog Old Rivera, onog polukaubojskog restorana ispod Buzeta i nadomak spore, ali ustrajne Mirne, završio baš kad su drastično popustile mjere zbog bolesti malog virusa koji stvara velike probleme.

Spaja, a ne razdvaja ljude

Kao svakom pravom ugostitelju na otvorenje prije ravno mjesec dana došli su mnogi koji u Istri, ali i Rijeci, nešto znače, znani i neznani, vjerojatno i pokoji ljubomornik iz konkurencije. Bilo je tu onih koji se vole i ne vole, ne trpe se i glođu pa se opet u Old Riveru, ako ne na otvaranju, onda u nekom običnom danu, slučajno sastanu. Još i kad se Vivoda oko njih angažira takvi čak znaju i popričati pa zadovoljniji nego što su došli odu dalje. E, to je pravi ugostitelj! Onaj koji spaja, a ne razdvaja ljude. Njemu su pak svi dobri. No, ne zato što je to nekakva profesionalna deformacija pa svjestan da živiš od ljudi glumiš dobronamjernog prema svima i tako ih navlačiš u svoj lokal, nego su mu ta dobrota i jednostavnost stvarno nekakva filozofija života. On jednostavno traži što je ljudima zajedničko, pronaći će taj detalj i omogućiti im da se kod njega razlikama i suprotnostima unatoč, malo podruže i opuste.

Tako je na otvaranju Old Rivera poželio učiniti nešto u normalnim okolnostima nemoguće – spojiti jednog ljutog, kontroverznog ZDS desničara i, pazite sad ovo, Damira Kajina, pučkog tribuna, megafonca, lajavca do neba, prozivatelja svih s lijeva i svega s desna što nije u njegovom mentalnom kodu, kilera bivših sudrugova iz IDS-a, dok desnicu nabija na onu stvar…. Nije važno je li i koliko, kad i u čemu Kajin u pravu, ali, brate, taj rafalno ispucava šteketavim mitraljezom kao partizan u neprijateljskom okruženju. I čekao je Kajin onoga čije se ime potajno te večeri, na otvaranju obnovljenog Old Rivera, spominjalo ispod glasa. Meškoljeći se, pogledavajući svako toliko prema parkiralištu, Kajin je iščekivao za većinu nenajavljenog, specijalnog gosta Marka Perkovića Thompsona! A ovaj je nedaleko, kažu upućeni tek par stotina metara dalje prema Buzetu, očito kalkulirao da li doći ili odustati. Sa zakašnjenjem, možda i moleći dragog Boga da Thompson ne dođe, Kajin se ipak ukazao, hrabro i ludo. Vivoda, koji mu je rekao da se pojavi u Old Riveru i neka mu ne padne na pamet ne doći, jer mu, bogme, onda više neće biti dobrodošao, sa strane je to gledao, simpatično se smijuljio znajući da će se sve to jednog dana, bez obzira sastale li se ove suprotnosti, negdje prepričavati. Dva toliko politički i ideološki drugačija čovjeka trebala su, posredovanjem posrednika, ispiti dec crnog ili bijelog. Ne bi zapušili lulu mira niti bi nepremostive razlike među njima nestale kao prašina sa stola na jakom propuhu, ali negdje u povijesti Buzeta pisalo bi da su se Anno Domini 4. lipnja 2020., u kasnim večernjim satima, pod okriljem mraka i iza leđa brojnim uzvanicima, na neutralnom terenu Old Rivera sastali, porazgovarali i malo se možda nacvrcali Kajin i Thompson. Nema veze što se to nije dogodilo, dovoljno je da se sada o tome više-manje sve zna!

Ovdje dobiješ ono što platiš

„Old River je takav lokal da se u njemu nađu oni iz Rijeke s onima iz Umaga, druže se opušteno. Ja nisam u politici, meni je svaki gost dobar gost. Želim da ode zadovoljan. Umjesto donedavne poluruševine koja je unatoč tome imala svoju dušu i prepoznatljivost, ovo je sada dobar restoran koji ima još bolju ponudu i još bolju priču. Prve reakcije gostiju u lipnju su odlične. Pogodili smo i s menijem, boljim mesom koje nudimo. Odavde nitko ne odlazi gladan ni prevaren, ovdje stvarno dobiješ ono što platiš“, kaže Vivoda. Sa smiješkom se prisjeća kako su mu se mnogi pred pet godina, kad je ovo uzimao, iskreno smijali.

„Ma što će ti to – govorili su mi. Zaboravili su da sam ja napunio svaki lokal i restoran koji sam imao! Tako je sada i ovdje“.

Nego, Mladen se u životu i poslu toliko puta uspinjao pa padao da je u tom nepravilno izmjeničnom ciklusu moguće prevalio pola puta do Mont Everesta. Vukao je svoje terete sam, uzbrdo, teško, bez šerpi i njihove pomoći, a bilo je, kaže dok razgovaramo na livadi podno Old Rivera i nadomak obližnje rijeke Mirne, podmetanja koliko ti srce hoće: od nekih bivših partnera, kompanjona koji su ga izdali, prevarili, oduzeli mu njegovo pa on s opravdanjem kaže oteto-prokleto, sve do utjecajnih i moćnih sudaca koji su ga, reći će bez ograde, skratili za lijepu imovinu.

„U jednom trenutku bio sam na dnu. Istjeran iz kuće, bez igdje ičega. Završio sam na cesti. Nisam imao za gemišt. No uporan sam i polako sam se dizao. Eto me sad opet u pokretu“. Duge su to priče, s njima možeš do noći i preko ponoći. O njegovom životu možeš razgovarati, uvjeravati se da je sve moglo završiti i ovako i onako, ili samo saslušati tog čovjeka rodom iz minijaturne Marčenegle sa samo pedesetak živih duša, odakle su mu i pokojni otac, poljoprivrednik Ruđero, i još živa majka Marija. Širokih pogleda, beskrajno strpljiv i tolerantan, zajebant i radnik, Vivoda je obnovom Old Rivera ostvario svoje životne snove. Nimalo nije euforičan, no zadovoljan je.

„Ide posao. Bolje nego što sam mislio. I gosti su dobri. Odasvud dolaze. Od naših ljudi iz Istre, pa Riječana, Slovenaca, Talijana. Svi su prihvatili malo drugačiju kuhinju. Više je steakova, T-bone je pravi specijalitet. Kušaj ovo – boškarin u teći, capel di prete“, gura mi na tanjur komad mesa s crvenim slatkim kupusom. Osim restorana koji je potpuno obnovio, u dodatku je napravio i četiri apartmana. Objekt je uglavnom prizeman, nije preizgrađen i savršeno je uklopljen u prirodu, prilično bujnu vegetaciju koja osigurava i hlad i dobar pogled. Sve izgleda jednostavno, a atraktivno, nenametljivo, a privlačno. Pronašao je mjeru, ravnotežu modernog i starinskog.

„Meni novac nije presudan, materijalno mi nije najbitnije. Pokreće me zadovoljstvo onime što radim, kvalitetni proizvodi i sretan gost kojem na kraju mogu ponuditi rakiju Kompovicu od Cluja, odležanu sedam godina! I onda onaj dugi, odobravajući pogled gosta koji ti ne mora reći da je to savršeno jer je odmah sve jasno“.

Danas je sretan i zadovoljan

Mladen je u ugostiteljstvo krenuo rano, s 23 godine, davne 1984. otvarajući kafić Lesendro.

„Ubijao sam se s njime od posla. Dugo sam ga imao, možda i 15 godina. Generacije mladih su se tamo odgojile, mnogi su mi i danas zahvalni jer su tamo upoznali svoje životne partnere, oženili se“. Nije mu taj kafić pao kao dar s nema, trebalo je zaraditi da bi ga se otvorilo. Dvije godine prije pokretanja tog prvog biznisa jedva dvadesetljetni Mladen tražio je s psom – tartufe! Pronalazio ih je na mjestu današnjeg umjetnog jezera Butoniga, prodavao Talijanima i skupljao novac za pokretanje posla u kojem će ostati cijeli život. Paralelno je ulazio i u neke druge poslove, jednom je čak išao u Englesku, kupio s partnerom dva simulatora. To su one kabine u koje stane, u njihove specijalne stolice, i do 14 osoba. I onda se simulira vožnja avionom, padanje u rupe, vrtoglavi luna park i slične stvari.

„Mislim da smo tadašnji partner i ja dali po pola milijuna maraka svaki. Svugdje smo to stavljali, čak i na slovenska skijališta, bili smo hit i među prvima na tržištu. Išlo je to jako dobro, sve dok me nije prevario. Ni prvi ni zadnji. Njemu na dušu. Ja sam sretan i zadovoljan, a za takve me baš briga“, kaže.

Povezane vijesti

• FOTOGALERIJA/"MAKEOVER" OLD RIVERA Ponovno otvaranje poznatog restorana okupilo poznate GOSTE IZ POLITIČKOG, GOSPODARSKOG I DRUŠTVENOG ŽIVOTA
• AUTENTIČNA ISTARSKA GASTRONOMIJA: Makeover Old River restorana u dolini Mirne
• PREMINUO MLADEN VIVODA, VLASNIK KULTNOG BUZETSKOG RESTORANA OLD RIVER. Spajao je, a ne razdvajao ljude