Pitanje, da li smo ljudi na ovome svijetu i u ova vremena živuća, razmišljajuća i kreativna bića koja stvaraju iz namjere i iz srca ili samo trajajuća bića te trajemo kao stol u kuhinji ušuškani u svakodnevni ponavljajući ritam pitanje je na koje odgovor treba naći svatko sam sebi.

Ako spadate među one koji vole doživljaje više ili manje intenzivne, naročito ako posjećujete planine, siguran sam da ste spoznali kako je već sama priprema izvedbe nekog uspona pomalo kreativan čin. I prije nego li se uopće dogoditi trebate ga planirati, procijeniti svoje sposobnosti kao i znati s kime se u svoje male avanture upuštate. Imao sam sreće dugo godina biti dio generacije najboljih istarskih alpinista.

Samim time i čast često penjati se s onim najboljima.

Pri tome ne mislim samo na one meni godištem bliske, već i mnoge mlađe koji su nam se priključili. Te godine donijele su mnoge doživljaje, avanture, prije svega i dan danas neraskidiva prijateljstva te puno iskustva, znanja pa i dobrih navika koja i danas već samoproglašeni salonski alpinist s ipak još nešto želja i planova u tom smislu često koristim hodajući našom, najljepšom, u stvari jedinom Ćićarijom.

Puno je veličanstvenih, visokih strmih stijena i planina diljem svijeta pa i našeg malog kontinenta koje sam ne samo gledao već na njihovim pobočjima iskusio život i živio sam za te pustolovine. Za to sam morao puno toga i naučiti. Inače vam, vjerujte mi, ne bih sada ništa pisao. Usprkos svom tom bogatstvu već sam jednom napisao da više ne moram biti među gorostasima Himalaje kako bih osjetio da je moje tijelo maleno i beznačajno ali biće veliko i sveznačajno. Zato posljednjih godina sve češće, bolje reći najčešće opet kao na počecima posjećujem Ćićariju i s prijateljima otkrivam neke njene skrivene kutke od ljudi često i na sreću zaboravljene.

Planine Ćićarije nisu visoke te su kao takve pristupačne većini ljubitelja prirode i planinskog krajolika kojih je sve veći broj. Često se srećemo.

Omanje društvo s kojim volim hodati i družiti se na uvijek lijepoj Ćićariji i u sva godišnja doba ipak se voli svako toliko odmetnuti. Kretati se krajolicima kojima ne vode planinarske staze, posjećivati neke od vrhova za koje mnogi nisu ni čuli. Na tim kratkim putovanjima kroz njeno veličanstvo prirodu sve češće osjećam kao da je morala neka inteligentna ruka ili viša sila stvoriti sve te blještave stijene, bistre potočiće i uvijek zagonetne šume. Koja bi to viša sila bila? Pojma nemam. Postoje nespoznatljive stvari i to je dobro. Osobno mi je dovoljno da osjetim dah zadivljujuće ljepote planina koje posjećujem i divljenje prema savršeno prilagođenim bićima koje ih nastanjuju. Kada si u potpunosti uključen u sadašnjost, u taj samo jedan vječni trenutak sve drugo izgubi značaj, misli o proteklim ili nadolazećim doživljajima blijede i nestaju dok stojimo pred malim skrivenim draguljima koje otkrivamo i otkrivati ćemo ih i dalje. Sebe radi. Volimo biti bogataši u tom smislu.

Volim vjerovati u to da se većina planinara, penjača ili samo povremenih posjetitelja Ćićarije barem ponekad osjeća slično, ili čak i isto, ali ipak na neki svoj način jer svako oko svog pitura ima. Ako je ovaj kratki tekst u nekome i pobudio želju bit će mi drago. Iako bih takav kakav već jesam najradije sve oznake i markacije obrisao, svjestan sam činjenice da je markacionizam, to jest održavanje i obilježavanje postojećih planinarskih staza i puteva jedna o važnijih djelatnosti planinarske organizacije na nivou planinarskih društava i saveza te da ih mora biti.

S druge sam pak strane pobornik očuvanja netaknute divljine ako je još uopće ima, a ima je ili barem tako izgleda. Malena su to od ljudi rijetko posjećena mikro područja te je to jedini i najbitniji razlog radi kojega vam neću pisati gdje smo bili i kuda se sve kretali barem djelom puta.

Ipak. Mogu napisati da smo za silazak izabrali naizgled lijepu stazicu koja je uskoro postala, kamenita, krševita i toliko strma da je spuštanje na nekim mjestima bilo ritualno, na guzici ili s istom okrenutom prema dolje.

Za kamen se barem možeš pridržati te provjeriti da li je stabilan. Obližnje travnate strmine nisu nudile sigurnost te vrste mada ih je za silaz izabrao moj četveronožni prijatelj. Njemu se strmi kameni "put" nije dopao. Neka utopija ostane stvarnost barem u tim malim kutcima koje ne pohodi veliki broj ljudi jer ona to zaslužuju. Zato, čuvajmo ih, ne iz sebičnosti, već radi njihove važnosti i netaknute prirode kojoj velika frekvencija ljudi smeta. Ni nas mali broj koji ih poznajemo ne prolazimo njima često.

Označenih i sigurnih puteva na Ćićariji ima dovoljno, te ako joj pridodamo i ostale istarske planine, njima vodi 558 kilometara označenih staza o kojima netko i brine, a o tome koliko je to veliki nikada prepoznati potencijal neću slova potrošiti.

"Ljudi definiraju što je pogled. A ljudski je pogled uvijek usmjeren prema drugim ljudima. Na taj se način stvara iluzija da je čovjek važniji od svih drugih stvari na zemlji koje nisu čovjek", navodi u svojoj knjizi Erlend Loe - Doppler.

Povezane vijesti

• KAMO ZA VIKEND: Općina Bale - na pola puta između ekvatora i Sjevernog pola
• KAMO ZA VIKEND: Treking bez ruksaka (bar ne velikog) ili ugodna šetnja od Bala do crkve Svetog Petra na Vrhu
• KAMO ZA VIKEND: Zaboravljene ulice i mjesta Pule