Sigurno ste katkad vozeći se u automobilu kraj ceste vidjeli autostopere, a šanse da su to bili Zagrepčani Jan Vržina i Zoe Šarlija nisu male, jer ovaj mladi par autostopom često putuje već nekoliko godina.

Jan je diplomirani filozof i povjesničar umjetnosti koji brojnim građanima dane uveseljava svirajući gitaru u tramvajima, odnedavno je i novinar, a od završetka studija prošle godine piše putopis o svojim autostoperskim iskustvima.

Zoe je završila studij vizualnih komunikacija, bavi se dizajnom i ponajviše fotografijom raznih glazbenih i kulturnih događanja, fotografirala je za Pixsell, a prošle je godine otvorila i svoj dizajnersko-fotografski studio.

Kada ste počeli stopirati i kako je prošlo vaše prvo iskustvo autostopa?

Jan: Sa 17 godina sam imao neku naivnu želju proživljavati lude pustolovine, ali mi se činilo nemoguće u ukočenom svijetu 21. stoljeća. Tad sam naišao na Ted Talk Tomislava Perka koji mi je otvorio taj cijeli svijet i za par mjeseci sam se s drugom zaputio od Trešnjevke do Lovrana. Bilo je kritično jer nismo znali što radimo, krenuli smo lokalnim cestama i trebalo nam je preko 24 sata.

Međutim, bizarne priče koje sam u tom jednom danu proživio i osjećaj trijumfa koji sam osjetio kad smo napokon stigli, zasjenili su glad, umor, sunčanice i sve drugo. Ushićenje koje mi je cesta dala nije bilo ravno ničemu što sam dotad osjetio, a od tada sam ovisnik.

Zoe: Mene je zajednički prijatelj uveo u taj način putovanja 2018. godine kada sam prvi put provela ljeto u hammocku i shvatila da je to – to, da se za smještaj više nikada ne moram brinuti. Iako sam od njega također slušala o putovanju po Europi stopom i spavanju vani, zvučalo mi je ludo – "super, ali ne bih ja to baš mogla".

Vrlo brzo se to promijenilo, već 2019. s prostopiranom hrvatskom obalom i otocima. Tog sam ljeta shvatila koliko je lako putovati i kretati se iz dana u dan s jednog na drugo mjesto, a sve to uz hrpu anegdota, novih poznanstava i doživljaja. Ukratko, sve je jednostavnije nego što se čini!

Ljudi su u pravilu dobri

Koliko dugo stopirate zajedno i gdje ste sve do sada bili?

Jan i Zoe: Prvi put smo skupa stopali po obali 2019 godine. Tih godina su nam srpanj i početak kolovoza bili rezervirani za beskonačne ljepote Jadranske magistrale, a ostatak ljeta za ozbiljnija putovanja.

Kako je 2020. bila COVID-godina, proveli smo je cijelu po otocima i festivalima u Hrvatskoj, a godinu smo poslije napokon zajedno otišli do Portugala. Na tom smo putovanju negdje u Francuskoj i prohodali, a od tad smo otišli stopom do Irana pa do Alžira.

Jesu li kada postojali strahovi, kako od ljudi, prometa, tako i od "neuspjeha". Trpi li autostop uopće koncept neuspjeha?

Jan i Zoe: Zbog stigmatizacije autostopa strah će neminovno kod svakog biti prisutan kad prvi put digne palac u zrak, no to ubrzo splasne jer jedna je od glavnih pouka takvog načina putovanja da su ljudi u pravilu dobri. Kad vidite da se zaustavljaju najnormalniji ljudi, više nema mjesta strahu, a od svih stotina i stotina ustopanih automobila negativnih iskustava gotovo i nemamo.

Što se tiče neuspjeha, pitanje je koji je motiv stopa. Ako se stopa radi potrebe, odnosno besparice, te postoji zacrtan vremenski okvir kad negdje trebate biti, onda stop može podbaciti. Na dužim putešestvijama stop suprotno tome dobiva svrhu u sebi tako da neuspjeh nije relevantan pojam, iako patnja ponekad je. Po Španjolskoj je stop većinom krvav, znali smo dva dana provoditi na istom mjestu prije nego bi dobili neki prijevoz.

Opet, da je išlo lagano, ne bismo upoznali neke predivne ljude, niti bismo vidjeli neke predivne, a nepoznate lokacije poput Estepone, grada čiji su zidovi u potpunosti prekriveni cvijećem.

‘Neuspješnost’ autostopa često ustupa mjesto neočekivanoj avanturi, zbog koje se na koncu i putuje. Osim toga, čekajući satima pod suncem čovjek očvrsne, postane snalažljiviji i nauči nešto novo o sebi.

Često se šalimo da je autostop reprezentacija rollercoastera života u malome pa u tom smislu treba se pitati doživljavamo li neuspjehe u životu, ili su ti neuspjesi često dio pravog puta.

S obzirom na to da ste stopirali i po Hrvatskoj i regiji, ali i Europi, pa tako i Africi i jugozapadnoj Aziji, koje su neke od glavnih razlika u kulturi autostopa?

Jan i Zoe: Hrvatska je, što god ljudi mislili, jako lagana, čak nerijetko ljudi koje ustopate kažu nešto u stilu "skupio/la sam vas jer si mislim da vas nitko neće uzeti", a uvijek se netko nađe.

Stopiranje po Europi se razlikuje od države do države. U Španjolskoj i ponegdje u Grčkoj i Italiji se prijevoz čeka po par sati, dok se u Francuskoj, po ostatku Balkana i Beneluxu čeka od 5 do 15 minuta.

Nije do kraja razjašnjeno zašto je u Albaniji stop najlakša stvar na svijetu, a čim prijeđete granicu s Grčkom postaje prividno nemoguća misija.

Je li do toga da infrastruktura cesta (broj ugibališta, smještaj benzinskih postaja) nije nikad dopustila autostopu ozbiljniji razvoj ili te kulture nikada nisu bile prijemčive za skupljanje stranaca? Teško je reći.

Mi smo izvan Europe stopali isključivo po muslimanskim državama koje su poznate po gostoprimstvu i štovanju kulta putnika, tako da se u tim kulturama i ova čekanja od pet minuta čine duga.

U Europi je otegotna okolnost i to da je najefikasniji način za prevaliti veliku distancu skakanje od benzinske do benzinske gdje ljude direktno pitate da vas povezu, što zna biti iscrpljujuće.

Dok izvan Europe možete dizati palac nasred autoceste i ljudi se zaustave, u Iranu smo se pak susreli s drugim problemom, konkretno nepostojećim konceptom autostopa.

Kad stopate, ljudi misle da tražite taksi tako da se prije ulaska u auto to treba i nekoliko puta pojasniti, ali nije neki problem, kad se svaki drugi auto zaustavlja čim vas vidi i bez dignutog palca. Iz vlastitog iskustva ne možemo reći kakav je stop u ostatku svijeta, no po pričama se čini da stvarno vrijedi ono da je zapadni svijet najhladniji.

Na putovanju Španjolskom 2021.

Jan Vržina i Zoe Šarlija u Armeniji 2022.

Predvidljiva Europa

Na koji način birate destinacije do kojih ćete ići i podnosi li svaka infrastruktura autostop ili je negdje gotovo nemoguće tako putovati?

Jan i Zoe: Svugdje se da, samo ovisi koliko će teško biti. A propos destinacija, neka kombinacija toga koliko nam je nešto zanimljivo i koliko je izvedivo.

Nakon par godina Europa nam je postala malo formulaična jer otprilike znaš što ćeš dobiti s njom. Super ljudi, super arhitektura, super glazba, no na nekoj je razini to sve postalo poznato, a samim se time neočekivanost stopa izgubila.

Za nas je svrha putovanja susret s nepoznatim, a za to je nužno bilo napustiti komfornu zonu. Iran se tako nametnuo kao "logično" rješenje jer je povezan kopnom i mogli smo lako riješiti vizu.

Nakon neuspjeha ulaska u Maroko zbog zatvorenih granica u vrijeme korone činio se kao sigurna opcija, a Alžir je bio dio magrebskog plana koji je uključivao Tunis i Maroko koji se opet nije dogodio zbog više sile, konkretno zbog velikog potresa netom prije no što smo trebali krenuti prema Marakešu.

Ta nam se ruta iskristalizirala slično kao i Iran, jer je "iza ugla", a željeli smo vidjeti i kako diše druga strana Mediterana.

Vjerujem da ste se vozili u raznim vozilima, od kabrioleta, preko kamiona, ali isto tako i s raznim ljudima. Jeste li s nekima ostali u kontaktu, kakve ste sve životne priče čuli i imate li "metode" kojima se služite kako biste osigurali da sve prođe kako treba?

Jan i Zoe: Ostali smo u kontaktu s više ljudi, a sigurni smo da ćemo neke od njih susresti opet, bilo kad oni posjete nas ili mi njih. Prošle smo se godine tako javili Bachiru, Alžircu kojeg smo na 15 minuta ustopali u Španjolskoj 2021. godine da ga pitamo za savjet oko toga što posjetiti.

On je taj poziv shvatio kao izazov i obavezu te nas je pozvao u svoj grad, Biskru. Tamo nas je dočekao njegov bratić koji nas je po gradu, i izvan njega, furao tri dana, ugostili su nas njegovi susjedi, majka nam je kuhala hranu… Predivni ljudi, predivno iskustvo i sve zato jer smo razmijenili kontakte.

Staju nam najrazličitiji profili ljudi, bez nekih pravila, pa se upozna fascinantnih ljudi, od sitnih kriminalaca preko renominiranih kirurga koji se spremaju preseliti na farmu uzgajati konje, pa sve do starih bračnih parova koji su i sami stopali kao mladi. Začudi se i čovjek kakvi sve poslovi postoje na ovom svijetu, na primjer, ustopali smo curu koja je taksist životinjama.

Postoji velika rasprava oko korištenja natpisa u stoperskoj zajednici, a mi smo čvrsto protiv njih, osim u slučaju lokalnih cesta gdje koristimo tablu "1 km" za brži prijevoz.

Stop je ipak vještina i postoje stvari koje se trebaju savladati ako želite brzinu – kako izaći iz grada i pronaći pravu lokaciju za stop, kojom rutom krenuti i koje prijevoze prihvaćati, gdje izaći ako niste dobili direktan prijevoz.

Ključna vještina je i prezentacija, odnosno kako prodajete sebe kao osobu koju je poželjno prihvatiti u svoj auto. Na benzinskoj postaji to dosta ovisi o načinu na koji ćete pristupiti kandidatima, a kod stopa "na palac" o mimici lica i tome koliko dobro možete vozačima pratiti pogled.

Noćenje u španjolskom Algecirasu

Od Zagreba do Magreba

Prošle ste godine autostopom išli od Zagreba do Magreba, a godinu prije toga do Teherana. Za Irance ste kazali da su jedan od najljubaznijih naroda – kakav je dojam na vas ostavio Teheran, je li bilo zahtjevno i koliko vam je dugo trebalo da prostopate gotovo 4.000 kilometara?

Jan: Do Teherana je trebalo nešto više od dva mjeseca, ali to je zato što je u takvom putovanju uvijek više cilj putovanje, nego mjesto do kojeg se ide.

Zaustavili smo se u više od dvadeset gradova po putu u Grčkoj, na turskoj obali Crnog mora te na Kavkazu. Za nazad je direktnim stopom od Teherana do Istanbula (2400 km) trebalo četiri dana, što mi je osobni rekord.

Nakon toga smo malo usporili, ali recimo da nam je trebalo deset dana sve skupa. Neka standardna kilometraža koja se u danu može očekivati je oko 500 kilometara.

Zoe: U Iranu smo osim kaotičnog Teherana posjetili Tabriz i predivan Isfahan koji je najudaljeniji grad od Zagreba do kojeg smo stopirali.

O doživljajima iz Irana bi se dalo napisati stranica i stranica teksta, ali ukratko, predivna zemlja, gostoprimstvo jedno od najvećih, ali život beskrajno tužan, nepravda na svakom uglu, osnovna ljudska prava na nezamislivo niskoj razini za, kako se voli reći, 21. stoljeće.

Ono što je mene osobno u početku iznimno odbijalo od putovanja u Iran je potpuno neravnopravan položaj žena, segregacija proizašla iz toga i obaveza nošenja hidžaba za sve žene, pa i za turistkinje. Moji principi su se korijenski opirali tome, ali na kraju je znatiželja prevagnula.

Kakav je pak bio Alžir i kojom ste rutom do njega došli?

Jan i Zoe: Do Alžira smo, osim stopiranja, putovali i dvama trajektima, iz Drača za Bari i iz Palerma za Tunis.

Alžir je nevjerojatna država. Suludo je do koje su mjere dragulji poput Konstantina ili Ghardaije nama nepoznati, premda bili bliži od Lisabona ili Glasgowa.

Naravno, predivna arhitektura i predivna priroda, no najbolji su dio Alžira ljudi čija darežljivost, znatiželja i gostoprimstvo prelazi svaku granicu.

U pola su nas gradova udomili, a mnogi su nas molili da ostanemo duže kada smo odlazili. Uz to, ljudi su jako ekstrovertirani pa se na ulici lako sprijateljiti, sve je kao još intenzivnija verzija pomahnitalog juga europskog Sredozemlja.

Funkcionira li autostop i kao brodostop ili aviostop?

Jan i Zoe: Nikada nismo ustopali brod, ali ozbiljnijim je stoperima to standardna praksa, no tu je teško razlučiti koliko je posrijedi stop, a koliko razmjena amaterskog brodskog rada za prijevoz.

Avione je danas notorno teško ustopati, no nije nemoguće. Jedna od najvećih pomoći na stopu je stranica hitchwiki koju često konzultiramo za savjete o stopu po državama ili izlasku iz gradova.

Tamo pak tvrde da je avion danas najlakše ustopati na Papui Novoj Gvineji pa smo si to nekako zacrtali kao zadnju razinu avanture.

Putnik kroz vrijeme

Zašto biste nekome preporučili autostop kao način putovanja?

Jan: Ima puno argumenata za autostop. Uz već navedene, ekološki je osviješteno, pospješuje karakterni rast, suzbija predrasude, kontekstualizira svijet i stavlja ga u međuodnose, najbolji je način za upoznati lokalnu kulturu.

Ipak, ako moram izdvojiti jedan razlog, to je taj da pokazuje sjaj i intenzitet života koji je iskalkulirani i otuđeni sjedilački život prigušio. Dani traju duže, konstantno se uči i proživljava nešto vrijedno spomena, problemi su neposredni te se kapacitet za užitak u svakom smislu podiže.

Svjestan sam da sam u ekstremno privilegiranoj poziciji što sam tako što imao priliku proživjeti i što je još uvijek imam, no mislim da mnogi ljudi nisu svjesni da i oni imaju priliku za takva iskustva.

Ako ste zdravi i nitko ne ovisi o vama te postoji krov pod kojim možete spavati dok ne zaradite za prvu rentu nakon puta, ništa vas ne sprječava da se sami uvjerite u to.

Zoe: Slažem se s većinom toga što je Jan rekao, mislim da je ključna stvar ta da si stvarno takvim načinom putovanja na neki način produljuješ život, jedan dan na cesti je ekvivalent tri dana klasičnog zapadnjačkog života, bez pretjerivanja.

Količina podražaja i interakcija je toliko zgusnutija da stvarno imaš osjećaj kao da si upao u neku dimenziju u kojoj vrijeme teče potpuno drugačije, u kojoj jedan sat ne traje jednako dugih 60 minuta na koje si navikao.

Zapravo se nakon putovanja i povratka u Zagreb osjećaš malo i kao nekakav putnik kroz vrijeme, jer sve je nekako čudno i trebaš se ponovo priviknuti na brži protok vremena, a samim time se vraća i onaj grozan i svima poznati osjećaj da "vrijeme leti", a ti ga neuspješno pokušavaš usporiti.

Koja je sljedeća destinacija?

Jan i Zoe: Rekli smo si da nam je ovo tour de force godina u kojoj se fokusiramo na stvaranje, više nego lutanje, tako da ne idemo predaleko, nego samo malo do grčkih otoka i Turske, uz susjedne države u prolazu. Za dalje destinacije, o tom potom…

Povezane vijesti

• PREKO ANDA DO DŽUNGLE: Puljani spremaju kufere za dvomjesečnu ekspediciju u Peruu
• MARTINA VITASOVIĆ: Japan je izrazito uredna zemlja ljubaznijih ljudi. Sve je na svome mjestu i funkcionira savršeno
• ART NOMAD: Prezentacija umjetničke ekspedicije u Peru