Svako je putovanje poseban doživljaj i na svoj način puni baterije. Jedna je pulska gimnazijalka neposredno prije početka zimskih školskih praznika iskoristila priliku koja bi za mnoge bez sumnje predstavljala putovanje života. Martina Vitasović, učenica 4. E razreda pulske opće Gimnazije početkom prosinca krenula je na put u Japan. U organizaciji Lions kluba posjetila je tu daleku zemlju, a nakon što su se slegli dojmovi podijelila je s nama neke od najsnažnijih utisaka koje nosi s tog putovanja.

- U Japan sam otputovala zahvaljujući preporuci Lions kluba Pula, odnosno predsjednice tog kluba Vesne Plavšić i članice Izabele Vitasović koje su mi toplo preporučile ovo iskustvo. Putovanje se dogodilo u sklopu Lions kluba mladih koji se tijekom zime održava u Japanu. Prošle je godine to bilo od 15. do 20. prosinca. Tjedan prije i tjedan nakon održavanja kampa, boravila sam u obitelji jednog japanskog člana Lions kluba, tako da sam ukupno u Zemlji izlazećeg sunca provela tri tjedna, otkriva nam Martina.

Gužve bez kaosa

Najzahtjevniji dio priče predstavljalo je samo putovanje, kako zbog udaljenosti tako i zbog presjedanja. Martina je od Zagreba do Varšave putovala oko sat i pol, a zatim od Varšave do Tokija punih 11 sati. No ni to nije bio kraj letovima, jer joj je predstojala još jedna kraća dionica kako bi stigla do Nagoye gdje su je dočekali njezini domaćini. Put vlakom od Nagoye do konačnog odredišta i grada Kanazawe na zapadnoj obali Japana, kaže, bila je već prilika da počne upoznavati zemlju u koju je stigla. Za Martinu, koja je već obišla neke europske metropole, Daleki istok i jedna od najmnogoljudnijih zemalja svijeta bile su sasvim novi doživljaj. Prvi snažan dojam svakako je bila ta prenapučenost.

- Japanske su željezničke stanice i aerodromi prepuni. Vjerojatno svakim od njih dnevno prođe veći broj ljudi nego što ih u godini u Hrvatskoj bude na svim aerodromima zajedno. No u velikim gradovima gužve su uobičajene, i to nije nešto što se događa samo u Japanu. Međutim ono što nije uobičajeno i što me pratilo na svim mjestima na kojem se nalazio velik broj ljudi jest nekakav red koji baš uvijek vlada u svom tom ljudskom kaosu. Dakle bez ikakvog naguravanja i bez buke usprkos tolikom broju ljudi. Red je čak i na poznatim turističkim mjestima i tradicionalnim marketima koji su prepuni ljudi i štandova i u kojima se, s obzirom da su uski, često stvaraju zastoji, prisjeća se pulska gimnazijalka.

Ljubaznost

No kad razmišlja o tome što joj se u taj dalekoj zemlji najviše dojmilo Martina ipak u prvi plan stavlja samu kulturu, odnosno spoznaju koliko je ona drugačija od naše hrvatske i europske.

- Način na koji se ponašaju i ophode jedni prema drugima, koliko su zapravo dragi i ljubazni najviše me iznenadio. Dnevno bih bezbroj puta čula "arigato gozaimasu" što znači hvala lijepa, a toliko se često upotrebljava da se gotovo može izjednačiti s pozdravom. Gradovi i ulice su iznimno čisti te slobodno mogu reći da je to najčišća i najurednija zemlja koju sam do sada posjetila. Isto tako očito je da su japanski gradovi i vrlo uredni, odnosno planski uređeni. Sve je na svome mjestu i sve funkcionira savršeno. Jedna sitnica kao primjerice ulični šahtovi koji su pravilno poredani pokraj pločnika, a ne kao kod nas na sredini ceste pa auti ne voze preko njih, prisjeća se Martina nekih svakodnevnih sitnica koje su joj privukle pažnju i ostale u pamćenje.

Među njima posebno mjesto ima posjet Japanskom vrtu, čarobnom dijelu prirode u srcu grada s vijugavim puteljcima te tipičnim biljkama i stablima, malim jezercima i mostićima.

- U Kanazawi sam imala prilike vidjeti i tradicionalan način zaštite biljaka tijekom zime od snježnog oštećenja. Postavi se okvir od bambusovih štapova koji oblikuje svojevrstan indijanski šator uokolo stabla ili grmlja pa se snijeg ne zadržava na biljkama, kaže ona.

Spavala na podu

Ne samo vrt već svako mjesto koje je tijekom trodnevnog boravka posjetila ostavilo je na nju snažan dojam. No ono što je bilo posebno zanimljivo i što želi posebno izdvojiti zbilo se tijekom prvog tjedna.

- Imala sam priliku jednu noć prespavati u tradicionalnom hotelu u Kanazawi. Hotel je vrlo specifičan po tome što je jedan od rijetkih u kojem gosti još uvijek mogu iskusiti tradicionalan japanski život koji uključuje, među ostalim, spavanje na podu. To tamo nije ništa neobično i još uvijek ima kućanstava u kojima se to prakticira. Sobe su prekrasne potpuno drugačije od naših zapadnjačkih. Pod je prekriven bambusovim tepisima, vrata su isključivo klizna i bez kvaka, jede se na niskim stolićima i sjedi na podu. Također, prije ulaska u sobe skida se obuća, što je uobičajen standard i u kućanstvima, prisjeća se Martina Vitasović.

Doživljaja je zaista pregršt i oni zauvijek ostaju urezani u pamćenje, a među njima još izdvaja posjet Muzeju insekata i Vrtu leptira u kojem pet vrsta velikih leptira koji lete oko posjetitelja stvaraju čarobni doživljaj. Kaže kako je obišla i neke od šintoističkih hramova, te odradila i službeni dio s protokolarnim prijemima kod gradonačelnika Kanazawe i Hakusana. Iz tih susreta zaključila je kako je i Japancima s kojim se susrela Hrvatska uglavnom nepoznata, a ukoliko je netko od njih i znao ponešto o našoj zemlji uglavnom se to odnosilo na imena nekolicine najpoznatijih hrvatskih sportaša.

Jela sa štapićima

Što se gastronomije tiče ona je vjerojatno za svakog putnika iz naših krajeva poseban izazov, pa po tom pitanja ni Martina, priznaje, nije bila iznimka.

- Budući da sam dva tjedna boravila u japanskoj obitelji imala sam priliku upoznati se s tipičnom japanskom svakodnevicom, što uključuje i prehranu. Svaki se obrok jede sa štapićima; štoviše, u nekim restoranima niti ne nude noževe i vilice, a ako ih i imaju u ponudi potrebno ih je posebno zatražiti. Tipičan ručak i večera uključuju barem pet-šest tanjurića po osobi na koje stane samo sitna količina, a to može biti nekakav umak, najčešće sojin, sol, par kockica tofua, šaka riže, juha.. Čak i hranu koja mi je bila poznata kad sam probala, imala je drugačiji okus od onog na koji sam naučena, pogotovo riža kojoj uvijek dodajem maslinovo ulje, dok je ona japanska namjerno suha i kruta kako bi se mogla jesti sa štapićima, kaže Martina hvaleći se da ne samo da je uspjela preživjeti tu egzotičnu kuhinju već je nakon tri tjedna uspjela savladati i jedenje sa štapićima koje zapravo i nije toliko komplicirano kao što isprva izgleda ako vas ima tko iskusan tome naučiti.

Grijane wc školjke

- U odnosu na život i rutinu na koju smo navikli postoji manja ili veća razlika u gotovo svakom polju života. Automobili su primjerice u prednjem dijelu nekako spljošteni i kockasti, voze lijevom stranom ulice, dok je volan na lijevoj strani, kao u Velikoj Britaniji. Uz već spomenuta klizna vrata, tu su i wc školjke koje su posvuda grijane i čak dolaze s opcijom da se dok obavite ono što morate s njih možete i slušati glazbu.“ Što se ljudi tiče Martina kaže da mnoštvo njih ulicama hoda s liječničkim maskama na licu kako bi se zaštitili od bolesti. Japanci su dodaje vrlo ljubazni i prilikom upoznavanja se klanjaju, isto kao i prije jela. Itadakimasu - pozdrav sa sklopljenim rukama prije jela je obavezan.

- Pronaći nekog tko govori engleski jezik usporedila bih s pronalaskom djeteline sa četiri lista, čak i kod mlađih Japanaca. Komunikacija uglavnom teče preko Google prevoditelja,“ kaže Martina Vitasović. Neobično, dodaje, jer poznato je da je Japan jedna od vodećih svjetskih sila u tehnološkom smislu, a posebice u elektronici i robotici.

Nije zadnji posjet

Zbog svega doživljenog mlada pulska gimnazijalka svima kojima se za to ukaže prilika preporučuje posjet Japanu, a sigurna je i kako ovo nije bio njezin zadnji susret sa Zemljom izlazećeg sunca.

- Naravno da svima preporučam posjet Japanu. I to najmanje na dva tjedna, jer čini mi se za pravi doživljaj to je doista minimalno vrijeme. I ja se želim vratiti što prije, ali nadam se da će sljedeći put biti u proljeće kada je u Japanu sakura – razdoblje cvjetanja trešnjina cvijeta. Želim ponovno susresti obitelji kod kojih sam boravila i želim vidjeti Tokyo, koji nisam uspjela posjetiti. Iskustvo trotjednog boravka u Japanu, zbog čega sam dva tjedna izostala s nastave, sve što sam vidjela i doživjela kao i ljudi koje sam upoznala, vrjednije je od bilo čega što sam u to vrijeme mogla naučiti u školi. Niti sve nadoknađivanje gimnazijskog gradiva koje sada obavljam, neće me natjerati da požalim odlazak. Nisam upoznala niti jednog Japanca koji nije pokazao ljubaznost. Voljela bih se vratiti ondje što je prije moguće i možda, naučiti japanski jezik. Također bih voljela ohrabriti Lions tim da nastave sa ovom razmjenom. Približava nam kulturu ove daleke zemlje,“ zaključuje Martina. Na koncu kaže kad bi čitavu svoju priču o Japanu i iskustvu putovanja morala sažeti u nekoliko pojmova onda bi to vjerojatno bili: spoj tradicije i tehnologije, skromnost, ljubaznost, urednost i riža! (Milan PAVLOVIĆ)

Povezane vijesti

• Japan: Devet mrtvih i stotine ranjenih nakon serije potresa
• Najmanje 41 žrtva subotnjeg potresa u Japanu
• U Japanu novi potres magnitude 6, nije pokrenuta uzbuna na tsunami