Anđeoski morski psi: Otkrivanje sklatova, posljednjih branitelja Jadranskog mora

(Snimio: Nikola Kosanović)

Iz muljevitog morskog dna u svjetlo su znanstvenog interesa, nakon godina skrivanja, izronili anđeoski morski psi – sklatovi, jedinstvena i kritično ugrožena vrsta morskog psa koja svoje obitavalište u našem području ima oko otoka Molata i Silbe. Ovaj je jedinstveni morski pas godinama bio zaboravljen, mislilo se da je potpuno izumro, dok ga nedavno u dubinama mora nije uočio ribar Nikola Kosanović.

To je fantastično otkriće znanstvenike oduševilo, ali i unijelo dozu zabrinutosti jer su sklatovi prva i zadnja linija obrane od invazivnih vrsta koje se iz Crvenog mora u sve većem broju otkrivaju u Mediteranu. Ovi teško uočljivi predatori tako su zadnja slamka spasa za Jadransko more koje se zbog zagrijavanja i klimatskih promjena sve brže mijenja čime postaje domom novim invazivnim vrstama koje su već okupirale more oko Malte i uzele primat nad njihovim autohtonim vrstama.

Kritično ugrožen

Sklat je, kako nam je kazao stručnjak za ribarstvo Danijel Kanski, nakon godina izlovljivanja, jer njegovo je meso slovilo kao najukusnije od morskih pasa koji se mogu naći u našim vodama, potpuno iščeznuo, kako iz mora, tako i iz ribarskih legendi i priča. No, zadnje snimke očito pokazuju kako u našim vodama postoji kolonija sklatova koje pod hitno treba zaštititi. Sklat izgledom podsjeća na ražu i »majstor« je kamuflaže. Zakapa se u pjeskovita i muljevita dna, lovi iz zasjede, a naraste preko metar i pol. Obitava u Mediteranu i istočnom Atlantiku, ali je svugdje kritično ugrožen. Brojnost sklatova u Jadranu nekada je bila značajna, čak su postojale mreže sklatare namijenjene isključivo njihovu lovu. No, najednom je iz mora iščeznuo, a znanstvenici još uvijek malo znaju o njegovim navikama, migratornim kretanjima i životnom vijeku.

Ono što se zna je to da ova vrsta raste sporo, kasno doseže spolnu zrelost, ima mali broj potomaka i stoga je vrlo osjetljiva na ribolovni pritisak. Osim toga, živi u plitkim priobalnim područjima gdje je ribolov najizraženiji. Sklat je na rubu opstanka i gotovo je nestao iz Sredozemnog mora. U Atlantiku je prisutan još samo uz Kanarsko otočje i to na ograničenom lokalitetu koje je pod najstrožom zaštitom, a koje godišnje posjećuju milijuni ronilaca samo da bi vidjeli ovu vrstu.

Predator iz sjene

Biologinja Javne ustanove Natura – Jadera, Morana Bačić zato nam je kazala da je najvažnije na zakonskoj razini regulirati zaštitu sklatova, kako bi se znanstvenicima otvorilo vrata za njihovo bolje istraživanje.

– Vremena za akcije imamo jer je najvažnije da je životinja uočena i snimljena. Svojevrsni je to zadarski Loch Ness kojeg ronioci godinama nisu uočili, da bi Nikola uspio na okupu snimiti pet komada, kazao je Kanski.

Bačić je dodala kako je sklatove, zbog svoje urođene sposobnosti za mimikrijom, jako teško uočiti.

– Lovi na način da mirno leži u pijesku i kada uoči plijen, ekspresno reagira. Pravi je predator iz sjene i to nam je jako važno s obzirom na pojavu invazivnih vrsta u našem moru. Jako se malo zna o tim vrstama, znamo da plovi periodično u proljeće i obično se tada mogu uočiti ženke. One kote žive mlade, no primjerci koje je Nikola snimio još su uvijek spolno nedozrele jedinke. Nitko tu vrstu nije dovoljno dobro istražio da bismo mogli sa sigurnošću govoriti o njihovom ponašanju. Dosta je komplicirano naći ih i staviti im uređaje za praćenje, tako da tek trebamo vidjeti kako će se njihovo proučavanje razvijati, pojasnio je Kanski.

Dodao je kako se o migratornim navikama anđeoskih morskih pasa skoro ništa ne zna.

– Oni su izdvojene jedinke svoje vrste. Raste do preko dva metra, a posebno je ugrožen jer se sporo razmnožava. Dok je mali, obitava u plićem moru i hrani se manjim ribama, da bi potom migrirao u dublje. Prije su ga ribari ciljano lovili što je dodatno smanjilo njegovu populaciju. No, ribari su sada prepoznali važnost i obvezu njegove zaštite, istaknuo je Kanski.

Prilika je ovo za bolje ponašanje prema morskim ekosustavima jer sklat je izdvojena linija unutar porodice morskih pasa i nema bližih rođaka među drugim dokumentiranim vrstama, naglasio je Kanski, rekavši kako su dosada uočene dvije vrste sklatova – sivac i žutan.

Razgovori s ribarima

Morski psi i raže pripadaju razredu hrskavičnjača, riba koje za razliku od koštunjača imaju hrskavični kostur. Zbog toga znanstvenici za proučavanje nemaju nikakvog fizičkog dokaza. Na starim se slikama tek, kako kaže Kanski, mogu vidjeti primjerci kože sklatova koji su nekada kao trofeji visili u dalmatinskim konobama. Čak bi i takav primjerak znanstvenicima pomogao da proniknu u tajne ove ugrožene vrste. Specifični su po svom obliku koji podsjeća na ražu.

– Područje gdje je sklat uočen područje je ekološke mreže Natura 2000, tako da je na jedan način već pod zaštitom. No, cilj nam je zaštititi ga kao ciljnu vrstu područja molatskog i silbenskog akvatorija i tako istraživanja, ali i kažnjavanje njegova izlova podići na višu razinu, pojasnila je Bačić i dodala kako će se nakon proglašenja ciljnom vrstom moći početi s radom na konkretnom planu zaštite.

– Ako je ciljna vrsta suri orao, u blizini njegove nastambe ne može se graditi vjetroelektrana. Tako da se sa zakonskog gledišta gleda kako onemogućiti aktivnosti u prirodi koje bi ugrozile njihova staništa. Isti se princip primjenjuje i na morska staništa koja su pod posebnim opterećenjem zbog marikulture i povećanog prometa morem, naglasila je Bačić.

– Prije četiri-pet godina kroz WWF počeli smo s pričom o sklatovima jer u jednom je trenu u povijesti nestala iz ribolovnih priča. Zbog postojanja specifičnih mreža sklatara znali smo kako je bila lovljena, no ta vrsta kao takva više nije postojala, tj. nitko ih nije viđao. Ribare smo tako pitali love li ih i od Istre do Dubrovnika kroz razgovore s 300-tinjak ribolovaca doznali kako su se baš u zadarskom arhipelagu s njima susretali. Direktnim smo razgovorima i došli do Nikole koji nam je otvoreno kazao kako su se sklatovi znali uvući u njegove mreže. Situacija je potencijalno ugrožavajuća za njega i druge ribare koji od mora žive jer da bi se sklat zaštitio, određena vrsta ili tempo ribolova iz područja njegovog obitavanja moraju nestati. Krhka je to ravnoteža između toga da ribarima ne ugrožavamo egzistenciju i ne dovodimo ih u potencijalni sukob sa zakonom, dok istovremeno zadržavamo njihovo povjerenje kao izvora informacija, rezimirao je Kanski.

Ugroženost prilovom svih jadranskih ranjivih vrsta najbolje dočarava upravo priča o sklatu. Već desetljećima tome nije tako, ali snimke slučajnih ulova i vraćanja u more, ponekad objavljene na društvenim mrežama, bude nadu u to da će sklat opstati.

Molatsko područje

Sklat puno više vrijedi živ nego ulovljen. Ronilački turizam tako je, kaže Kanski, dobra prilika da se vrsta istovremeno zaštiti i popularizira.

– Kroz priče smo otkrili lokacije oko otoka Silbe i Molata, pa čak i sve do Ždrelca. No, molatsko je područje hot spot za sklatove. Kombinacija struje, temperatura, staništa i dostupnosti hrane vjerojatno je uvjetovala da su baš tu lokaciju odabrali za stanište, kazao je Kanski.

Dodirnuli smo se i pitanja klimatskih promjena i njihovog utjecaja na život u moru jer sklat je, kao predator, prva linija obrane protiv invazivnih vrsta. Mora su, pojašnjava, ugroženija, promjene su manje uočljive i teže za preokrenuti.

– Neke su se vrste zbog topline mora doslovno skuhale. Druge, kao školjkaši, ne mogu više zbog kiselosti mora izgraditi ljušturu. Samo je u arhipelagu PP-a Telašćice prošle godine izmjerena temperatura na 50 metara dubine u rujnu 24 stupnja mjesec dana u kontinuitetu. Cijeli se morski život stoljećima prilagođavao temperaturama i više od deset stupnjeva nižima. Invazivne vrste, koje prvenstveno u Mediteran ulaze iz Crvenog mora došle su do nas – riba paun, riba napuhača i plavi rak. Desetine vrsta samo dolaze i tek ih treba uočiti. Ukoliko one dođu na prostor bez predatora, uništit će lokalnu floru i faunu i nekontrolirano se razmnožiti. Sklat je zato i tako važan u procesu obrane od invazivnih vrsta, naglasio je Kanski dodavši kako se velike vrste love kao trofeji, dok se istovremeno zaboravlja da jedino one imaju apetit dovoljno velik da invazivne vrste drže pod kontrolom.

Uništavanje morskih ekosustava

Jadransko more, kaže Kanski, mijenja svoj pH. Školjkaši i područja pod koraljima tako su među prvima stradali. Svoj utjecaj na život u morima ima i marikultura, posebno razvijena upravo u zadarskom arhipelagu gdje se proizvodi najviše ribe u Hrvatskoj.

– Iz ulova se nikako ne mogu namiriti naše potrebe za ribom, zato je utjecaj akvakulture na prirodu potrebno dobro balansirati jer ako je more loše kakvoće, i krajnji će proizvod biti loš. Mjerna jedinica uspjeha, naročito u turizmu koji ovisi o moru ne smije biti broj noćenja. Takvom se politikom samo još više ugrožavaju ekosustavi koji su stoljećima opstajali, mišljenja je Kanski, dok je Bačić naglasila kako su osim sklatova, kod nas jako ugrožene i livade posejdonije, crveni koralji i jegulje. Za pomor periski svi znaju, no mnogo se vrsta tiho bori za opstanak.

– Zdrave livade posejdonije ojačavaju imunitet mora. Njihova se zaštita može poboljšati zabranom sidrenja jer ona je »Amazonija« mora. To su i jaslice i rodilište, hranilište i na kraju ugibalište za brojne vrste koje o njoj ovise, dodala je Bačić, dok je Kanski kazao kako se dozvolama za ulov koralja uništila njihova populacija.

– Oni se zapravo režu sjekiricama i tako nepovratno uništavaju. To je kao kada krivolovci slonove ubijaju radi bjelokosti. To je kritično ugrožena vrsta koja nestaje, a mi se njome i dalje kitimo. Jegulja je u istom problemu. Vrsta je to koja ima izuzetno kompleksan način života. Do spolne zrelosti živi u slatkoj vodi, kod nas najčešće u dolini Neretve, da bi je nagon za razmnožavanjem potjerao u more sve do Kariba. One se na nekoj dubini mrijeste, tamo umru, a male jegulje plivaju natrag do Neretve. Nitko ne zna kako zna kamo plivati, razmnožavati se i hraniti. To je vrsta koja je i dalje specijalitet, iako se njena populacija smanjila za više od 97 posto. Nestaje zbog ribolova i uništavanja područja koje nastanjuje, a koja su posebno interesantna poljoprivrednicima koji taj prostor tretiraju ogromnim količinama pesticida i herbicida, pojasnio je Kanski.

Jegulja se, dodaje, na svom putu do Kariba hrani naslagama vlastite masti, koja je sada sve bogatija otrovima koji je uništavaju.