(Privatna arhiva)
Dagnja je naša najbrojnija školjka i nalazimo je gotovo posvuda.
Raste u grozdovima i nije je teško sakupiti. Tamo gdje teren dozvoljava do nje se može doći ronjenjem, ili je pak dovoljno zagaziti u more do prvog kamena koji se crni i pobrati ih. Treba se čuvati oštrih rubova koji vrlo lako mogu izazvati neugodne posjekotine.
Dagnje se gotovo redovito mogu naći i na okomito betoniranim obalama lučkih pristaništa. Tu se ne smije roniti, ali se do školjki može doći grampom, modificiranim grabljama koje se lako može doraditi u kućnoj radinosti.
Na grablje sa produženim držalom se montira mreža, razapeta preko žičanog kostura učvršćenog za same grablje.
Uloga mreže je da zadrži dagnje, grebanjem odvojene od podloge. Oblik mreže je stvar mašte, a materijal koji se pokazao najisplativijim je obična mrežasta ambalažna vreća za krumpire. Oni koji se pak na žele baviti takvim aktivnostima, a ipak žele dagnje, mogu ih uvijek pronaći po pristupačnim cijenama na ribarnici.
Ova školjka na rang ljestvici ješki često zauzima niže mjesto nego što joj pripada.
Većina ribolovaca koji je ne upotrebljavaju pri udičarenju, navode kao glavni razlog loše držanje na udici i sluzavost što im znatno otežava ješkanje.
No dagnje se, ako su dobro naješkane, odlično drže i pri dalekim izbačajima surf-štapovima, a nerijetko se dogodi da se ulovi i po nekoliko riba za redom ne mijenjajući ješku.
Pored klasičnog nabiranja prilikom ješkanja, dagnja se može dodatno armirati silikonskim koncem, bilo nakon postavljanja na udicu, bilo prije toga.
To je najpraktičnije odraditi na pomagalu koje se složi od običnog plutenog čepa u koji se zabiju dva komada inox žice u dužini od desetak centimetara.
Na tu se improviziranu vilicu i više očišćenih daganja naniže poput ražnjića nakon čega se omotaju silikonskim koncem.
Kada se tako armirane dagnje skinu sa tog pomagala, s njima se može postupati kao i sa svakom drugom crvolikom ješkom, dok se višak jednostavno može odrezati škarama.