Među ješkama životinjskog porijekla u većini udičarskih ribolovnih tehnika prvo mjesto pripada velikom crvu (Eunice aphroditois, Pallas, 1788.) iz roda Eunice.

Ovaj crv živi na svim tipovima dna no najcjenjeniji je onaj s kamenitog dnu. Najživlji je, najžilaviji i u pravilu najljepše obojan.

Velikog crva će rado primiti sva oborita riba tako da je u kančarenju na većem dijelu Jadrana kao ješka na prvom mjestu. Sitna riba ga relativno teško skida zbog čega je dobar i za lov parangalima. Ipak, na dubinama preko sedamdeset metara ne drži prvo mjesto u atraktivnosti. Izuzetno je dobra ješka za većinu ljuskavki koje mu ne mogu odoljeti.

Veliki se crv lovi trapulama, klopkasti alatima koji rade na principu mišolovke, a koje se postavljaju na samom ulazu u njegovu rupu na dnu. Za ješku se najčešće upotrebljava slana srdela, odstajala poluraspadnuta riba ili ljudski izmet. Crv koji je u stanju percipirati i najprozirnije koncentracije mirisa potencijalnog obroka, ovim provokacijama ne može odoljeti.

Trapula crva u pravilu kači odmah iza glave nakon čega slijedi izvlačenje. To je najprikladnije učiniti plastičnom bocom zapremine 1,5 litara, do pola ispunjene vodom. Ako bi boca bila potpuno prazna došlo bi do prebrzog istezanja zbog čega bi crv lako mogao pući nakon čega bi dio koji ostane u rupi bio nepovratno izgubljen.

Živog se crva skladišti u prikladnim posudama s malo mora pri čemu ga se ne smije izlagati većim temperaturnim kolebanjima. Može se skladištiti i u prikladnim kaveznim kanticama uronjenima u more. Na oba načina, ukoliko je neozlijeđen može živjeti i više mjeseci. Ukoliko se pak kida od repa prema glavi, uz povremenu izmjene mora može živjeti i više dana.

Crvi preostali nakon ribolova se mogu konzervirati soljenjem. Najkvalitetnije soljenje se postiže tako da se u posudu s crvom iz koje smo ispraznili more uspe soli, toliko da potpuno prekrije crva. Nakon što crv otpusti višak tekućine, treba ga izvaditi iz salamure te protiskivanjem zadnjeg dijela tijela u kojem se nalazi završni dio probavnog trakta između prstiju, iscijediti unutrašnjost i izmet. Nakon toga se malo posuši, dodatno posoli te spremi u vrećicu ili prikladnu posudu.

Ovako pripremljen crv može dugo vremena biti vrlo upotrebljiv i lovan.

Preostali ili neupotrijebljeni crvi se mogu i duboko zalediti no nakon odleđivanja ih valja odmah potrošiti jer ponovnim zaleđivanjem gotovo u potpunosti gube privlačnu moć.

Veliki se crv može ješkati na dva načina, klasičnim prošivanjem ili pomoću igle.

U prvom se slučaju komad crva udicom probode s trbušne na leđnu stranu te se udica izvuče što je moguće više nakon čega se udica ponovo za širinu luka udice zabija u leđnu stranu tako da vrh proviri s trbušne strane. Ukoliko je komad crva veći udica se u svakom prošivanju potpuno izvlači sve do posljednja dva prošiva.

Kod drugog se načina igla za ješkanje provuče kroz sredinu komada crva nakon čega se premješta na predvez. Kod igala koje imaju kukicu to se radi sa stražnje strane predveza izvlačeći pomoću kukice strunu kroz crva. Naravno, u toj se situaciji predvez vezuje za osnovu tek nakon ješkanja.

Kod igala koje imaju konusno ubušen kraj, taj se kraj postavlja na vrh udice te se pažljivim potiskivanjem na igli i povlačenjem na predvez crv polako premješta s igle na udicu i dio strune. Za ovaj posljednji način ješkanja potrebna je stanovita uigranost.

Bez obzira za kakav se način ješkanja odlučili čuvajte se dvostrukih izuzetno snažnih i oštrih čeljusti kojima crv može zadati jako bolan ugriz.

Povezane vijesti

• POVRATAK NAJCJENJENIJIH I NASKUPLJIH KAPITALACA U JADRAN: "Tune su se vratile, ima ih jako puno, delaju šou!"
• Koliko je svježa ješka koju koristite u udičarenju?
• Izbjegavate dagnje za ješkanje jer su sluzave i loše se drže? Postoji rješenje u obliku plutenog čepa