RIBLJE VRSTE

Lovite li ciljano kantare? Evo nekoliko zanimljivih detalja koji vam mogu biti od pomoći u ribolovu ove nasrtljive ribe

| Autor: Boris Bulić
(Privatna arhiva)

(Privatna arhiva)


Kantar (Spondyliosoma cantharus, Linnaeus, 1758) je riba iz obitelji ljuskavki (Sparidae). U dužinu naraste 45 centimetara, a bude težak do 2,5 kilograma. Prosječna težina najčešće lovljenih primjeraka je 0,5 kilograma. Ima zdepasto i donekle nabijeno tijelo s malom glavom i isturenim ustima, koja kriju niz poput pilice međusobno spojenih čunjastih zuba.

Boje je tamnosive, sivo-smeđe, do sivo-maslinaste, sa strane sjajne, srebrnkastosive, a prema trbuhu srebrnobijele. Uzduž tijela se protežu zlataste prugice, a okomito široka tamna zasjenjenja.

Kantar je protandrični hermafrodit, a spolnu transformaciju doživljava s pola kilograma težine.

Ženke su sivkasto-srebrnkasto obojane, a zreli mužjaci u doba mrijesta išarani plavkasto-tirkiznim linijama s karakterističnom ‘grbom’. Stareći sve više tamne, poprimajući zelenkasto-plavkasti odsjaj.

Zbog izrazitih razlika među spolovima, ne tako davno unatrag, vjerovalo se da je riječ o dvije različite vrste.

Iako ostavlja dojam snažne i potencijalno eksplozivne ribe, zbog relativno malih i nerazvijenih peraja kantar je spor i izrazito loš plivač. To je svakako dodatan razlog koji ga veže uz dno na kojem pronalazi sve što mu treba, od zaklona do hrane. Drugu ribu gotovo nikada ne proganja, a poznato je i da nema izrazitih prirodnih neprijatelja.

Rasprostranjen je duž cijele Jadranske obale, no najbrojniji je u Zadarskom i Šibenskom akvatoriju, te oko Visa i Lastova. Preferira tvrda kamenita i ljušturasta dna, i to izvan pučinskih rubova otoka, od 5 pa sve do 150 metara dubine.

Uglavnom živi raspršeno, u kolonijama, dok jata formira tek krajem zime i početkom proljeća u vrijeme mrijesta.

U ribolovu iz barke, kantara valja potražiti na rubovima brakova i to uvijek na strani koja je u zavjetrini kurenta. Ukoliko je brak dug i linijski položen u smjeru kurenta, tada kantara možemo pokušati loviti na oba ruba. Budući relativno neosjetljiv na termoklin, ravnomjerno nastanjuje veći dio padina uključujući i širi pojas podnožja braka.

Jednako tako nije riba koja kalkulira oko napada na naješkanu udicu. Napad je odmjeren i beskompromisan. Ukoliko je ješka na udici takva da se može progutati u jednom potezu, čupkanja i natezanja nema.

U principu, s kantarom nije potreban neki veliki oprez prilikom kontriranja. Kontra je uglavnom potrebna kao potvrda već odrađenog kačenja. I inače spor i inertan, kantar ni na udici neće biti drukčiji.

U prvih će nekoliko metara pokušati pružiti nekakav otpor, koji će više nalikovati otporu radi čuvanja dostojanstva nego nekom ozbiljnijem pokušaju bijega. Nakon toga će se do površine objesiti kao mrtvi teret, tek povremenim tupim i slabim udarcima odajući svoje prisustvo na udici. Podmetač je prilikom izvlačenja potreban ponajviše zbog mogućeg pucanja relativno tanke strune, dok su iznenađenja poput iznenadnih pokušaja bijega ili divljanja na površini s kantarom izuzetno rijetke situacije.

Osim kančenicom, kantar se vrlo često lovi panulom, i to znatno češće nenamjerno nego ciljano.

U panuli namijenjenoj zubacu i gofu, kantar često bude brži, pa žive lignje na panuli za kratko vrijeme pretvori u beživotnu, nizašto upotrebljivu istrganu krpu. Stoga panulaši često, pored temeljnih udica namijenjenih velikoj ribi, u najduže lovke lignje postavljaju sitnije udice, namijenjene upravo kantarima, koji će kao spori plivači najprije napasti dijelove lignje koji se posljednji vuku.

Te se udice kantaruše vezuju na tanje fluorokarbonske prame, s tim da se na kraju prame nasuprot udici nalazi samo mala omča koja se natakne na lovnu udicu smještenu među kracima lignje, najčešće u ‘piriji’.

Kantar po pitanju ješke uistinu nije izbirljiv, tako da se za ješku može štošta koristiti. Ipak, najbolje rezultate ćemo postići ako upotrijebimo velikog crva, svježu srdelu, gavuna ili lignju.

Iako ima bijelo i tečno meso s pravilno razmještenim kostima, kantar nije posvuda cijenjen. Dapače, na nekim je mjestima vrlo neomiljen jer ga se smatra strvinarom, zbog čega je u narodu i dobio naziv picigamorti. Nasuprot tome, na pojedinim je dijelovima Jadrana, kao npr. na Visu, kao i većina ostale oborite ribe, neobično cijenjen i tražen.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter