FOTOGRAFKINJA MEDINA REŠIĆ: PULA ZAUVIJEK OSTAJE MOJ GRAD, ali u Amsterdamu je trenutno za mene bolji život

Samostalna izložba "Leftovers" na de Villeovom usponu

Pula i ljudi u njoj su me izgradili i ja ću uvijek biti Puležanka, koja je otišla i možda će se vratiti. Biti dijete svijeta je za mene nešto drugo. To te ne veže, vani si iz drugih razloga. Živiš život dok ne osjetiš potrebu vratiti se. Što bi moja mama rekla: radije bih da si daleko od mene sretna, nego pored mene tužna. Ona shvaća na koji način je meni ovo poboljšalo samo iskustvo života, priča Medina emotivno

"Little Creature House" naziv je tvrtke za video produkciju i fotografiju koju je 28-godišnja Medina Rešić osnovala u tuđini. Točnije u Nizozemskoj. Vrckava, glasna i opuštena. S opakom dozom zaraznog humora. Fotografkinja, kćerka poznatog pulskog skulptora Alije Rešića u Hagu je završila prestižnu Royal Academy of Art (KABK). Za sebe će reći da je Puležanka koja živi život. I živi ga, upravo u Amsterdamu, tisuću i pol kilometara od doma. Punim plućima.

Jabuka, dakle, ne pada daleko od stabla. Prvi fotoaparat, mali automatik na film, upravo joj je tata kupio još 1996. godine. I to negdje u Njemačkoj, u supermarketu Aldi. Zvao se FUN traveler. A bio je, prisjeća se Medina, napravljen od nekakve plavičaste prozirne plastike. Služio ju je do prije četiri godine.

*ebeno opremljen fakultet

Nizozemska, odnosno Hag, došao je na red tek nakon što dvije godine za redom nije primljena na ADU u Zagrebu. U to je vrijeme boravila u glavnom gradu i studirala na Filozofskom fakultetu. No, kad nešto stvarno želiš, onda to i ostvariš. Tako je za Novu 2011. godinu posjetila prijateljicu, također Puležanku, plesačicu Niku Janković u Amsterdamu. Ubrzo je shvatila da joj se sviđa nizozemska kultura, način života. Fakulteti su tamo, britkog je jezika Medina, jebeno opremljeni. Nazvala je, kako kaže, starce i ispalila preko telefona da želi na prijamni ispit na KABK. Sve je nekako imalo smisla, govori.

Za upad u Kraljevsku Akademiju Umjetnosti morala je proći nekoliko zadataka i testova. Na kraju je bila jedna od tek tri internacionalna studenta, na 57 nizozemskih. Bilo je, govori, malo teško zbog jezika, ali snađeš se! Proces prilagodbe na milijun kultura, koliko ih ima u Nizozemskoj, ističe, nije najlakši na svijetu. Bila je tu i pokoja kriza. Nostalgija za domom. Ali, imala je sreće što je tamo već bilo nekoliko ljudi koje je poznavala. Stoga su ti problemi kroz koje je prolazila bili njihovi zajednički. Oni trenutci "ma dosta mi je svega, idem doma" prošli su, u cijelom tom razdoblju promjene, bezbolno. Jer, napominje, s vremenom sve bude lakše.

Tijekom studija provela je neko vrijeme u Pragu na internshipu u produkcijskoj kompaniji za reklame i filmove (od kojih su neki i poznati Narnia i James Bond). Potom je malo stala na loptu s fakultetom i otišla na neko vrijeme živjeti u Kanadu. Na svjež zrak. Tako je tražio trenutak.

Počela u Rojcu

Škljocanje s fotoaparatom počelo je zapravo u srednjoj školi, vraća nas Medina na ishodište. Tada je dobila malo bolji uređaj. Upisala je tečaj fotografije u Formatu, u Rojcu. U to je vrijeme, priznaje Medina, već ozbiljno počela razmišljati o fotografiji kao pozivu. Nečemu čime se u životu želi posvetiti. Naravno, govori, tata je imao enorman utjecaj. Bez daljnjega. Odmalena je odlazila na izložbe i bila u krugu ljudi koji su stvarali umjetnost. A očeva skulptura je bila dosta dugo ispred galerije Nemeš, kod taksija, prisjeća se.

- Danas, a i za vrijeme mog odrastanja, u Puli ljudi cugaju u Titovom parku, na šanku kojeg je napravio moj stari, ha-ha. Aleja heroja. I odlazak na akademiju je, dakako, bio lakši jer u mojoj obitelji umjetnost je percipirana na istom levelu na kojem su i doktori, na primjer. Potpora je uvijek bila tu, štogod da sam servirala. Nije nikad bilo bitno čime se baviš, dokle god to voliš, iskrena je Medina.

Prije nego li je uhvatila svoj prvi fotić u ruke, Medina se već dugo bavila plesom. Od svoje četvrte godine. Čak 15 godina provedenih u tom umjetničkom izražaju, ostavilo je na nju neizbrisiv trag.

I zato za Little Creature House Medina kaže: "prije sam plesala, a sada plešem s kamerom". Ne čudi, dakle, što se njezina tvrtka bavi isključivo snimanjem i fotografiranjem teatra i plesne umjetnosti, odnosno plesnog pokreta.

Chocolate house

Što je sve utjecalo na tvoje stvaralaštvo, pitamo Medinu.

- Sve. Pula, Zagreb, Prag, Hag i Kanada. Obitelj. Živi ljudi oko mene i oni u knjigama. Fotografija, i ona dobra i ona loša. Sva osjetila utječu na mene. Ono što sam vidjela čula, osjetila, hrana koju sam probala, ljudi koji su je napravili. Ples. Rat. Život. I taj neki sense of displacement, koji je itekako prisutan, ne samo u mom privatnom životu, nego i u radu, odgovora Medina.

- E, čekaj, čekaj. Stani. Zapali cigaru i opusti se. Uzmi pauzu, zapovijeda nam.

- Zašto?

- Moraš pogledati video. Ala šu!

"Chocolate house" kako se video zove, četverominutni je film koji je bio dio Medininog diplomskog rada. U njemu mlada fotografkinja priča o povijesti svoje obitelji.

- Uz taj film sam, naravno, trebala napisati i diplomski - "Reprezentacija rata u medijima i što se može napraviti uz uporabu novih tehnologija da bi se rat približio ljudima koje ga ne proživljavaju u svrhu idealistične kolektivne evolucije", objašnjava.

Tako saznajemo da je Medina rođena 1990. godine u Prijedoru, u Bosni i Hercegovini. Za vrijeme rata, obitelj se preselila u Pulu. O tom se teškom razdoblju tijekom njezinog odrastanja nije pričalo. Osobno se, govori, Prijedora ne sjeća. Stoga, naglašava Medina, Pula zauvijek ostaje njezin rodni grad.

- Pula i ljudi u njoj su me izgradili i ja ću uvijek biti Puležanka, koja je otišla i možda će se vratiti. Biti dijete svijeta je za mene nešto drugo. To te ne veže, vani si iz drugih razloga. Živiš život dok ne osjetiš potrebu vratiti se. Što bi moja mama rekla: radije bih da si daleko od mene sretna, nego pored mene tužna. Ona shvaća na koji način je meni ovo poboljšalo samo iskustvo života, priča Medina emotivno.

U Pulu Medina ne dolazi često. Možda tri tjedna na godinu, ali kad dođe, onda je to vrijeme, svega sedam dana u komadu, rezervirano za obitelj i prijatelje. Cuga na Forumu, cuga u Skandalu i preskupa cuga u Uljaniku, nabraja kroz smijeh. To je taj pulski đir, govori, koji voli odraditi kad dođe. I naravno đir Lungo mare.

Lijepo ne plaća kruh

Medina ističe da kad ljudima u Nizozemskoj kaže da je iz Pule, prva reakcija je: "Jao! Pa Hrvatska je tako lijepa!".

- Ja im onda odgovorim: "Ali lijepo ne plaća kruh svima". Pula je uvijek dio mene, obitelj mi je tamo, prijatelji, psi. Pula je moj rodni grad, ali nažalost trenutno je u Nizozemskoj za mene bolji život.

Pule se sjeća kao grada u kojem je na kraju svake godine išla na plesne predstave, na predstave u INK, Dr. Inat u Rojcu. Tu su, napominje i festival Puf koji je još uvijek aktivan, pa Visualia festival, SeaSplash. Puležani su, govori Medina, otvoreni za sve i vole kad se nešto u gradu događa. Tu su i, prisjeća se, Rocktarata, izložbe kod Hasana.

- Financijski se još uvijek radi ono što se može. Postoje razne radionice. Rojc je za mene uvijek bio kao neki shopping mall za starce, da upišu klince negdje. Ja imam neke planove, sama i u kombinaciji s drugim Puležanima, ali o tom - potom, tajnovita je mlada fotografkinja.

Zasad se, nastavlja, nema potrebe vratiti u Pulu. U Amsterdamu joj je dobro. Radi ono što voli, fotka i snima. Živi život i nije joj loše da bi se vratila. Kako joj Pula izgleda danas, kada dođe na tih nekoliko dana, Medina kaže da teško može prosuditi. Nema je već 10 godina. No, svaki put kad dođe, za nju je to ona ista Pula.

- Ljudi su ti koji čine grad, a Pula ima predivne ljude koji će učiniti nešto za grad, da to još uvijek bude grad za ljude. No, ono što vidim da se događa s gradom u političkim vodama mi se ne sviđa. Cijeli deal s Uljanikom, shopping centri, stara priča oko Muzila, ne znam. Nadam se da ima budućnosti, mora biti. Pula je prekrasan grad ljudi, kazala je Medina.

Snimala Prstenac

No, Medina je ipak posljednjih nekoliko godina imala prilike predstaviti nekoliko projekta u Puli i okolici. Fotografirala je i trening i trku trke na Prstenac 2013. godine, a 2014. je izlagala za vrijeme trke u školi u Barbanu. "Prstenac" je i naziv izložbe kojom su 2015. godine u Puli ona i njezin otac tematizirali tradicionalnu barbansku Trku. Samostalnu izložbu "Leftovers" imala je na De Villeovom usponu, u sklopu manifestacije Mladi na Usponu - Youth on Rise. Dugi niz godina bila je dio organizacijskog tima festivala Organ Vida. Dobitnica je brojnih nagrada na salonima fotografije u Hrvatskoj.

- Štogod radiš bitno je da te ispuni jer, na kraju krajeva, bitno je da smo sretni s onim čime radimo i da nas se poštuje, zaključuje Medina. (Chiara BILIĆ)