BREND COOLAŽ
PULJANKA ISABELLA BUBOLA, MAJSTORICA AUTOPORTRETA: Volim kad je nešto malo pomaknuto
Njezin brend Coolaž je ideja koja se zakuhala u studentskim danima. Maštoviti, iracionalni, apsurdni printevi koji potom završe na ogrlicama, bedževima i prstenju. Zatrpa se hrpom časopisa. Ne razmišlja, mozak radi u leru. Ono što joj zapne za oko izreže. Kasnije um poveže nekakve, na prvi pogled nespojive elemente. Njezini likovi umjesto glava nose cvjetove, a nerijetko i hodaju po televizorima
Otkud početi priču o Isabelli Bubola? Od njezinih snenih i nostalgičnih fotografija? Ili od nadrealističnih kolaža kojima spaja nespojivo? Možda od minimalističkih stripova ili pak unikatnog nakita njezinog brenda Coolaž? Težak zadatak. Jer ova je 28-godišnja Puljanka, neafirmirana umjetnica, koja za sebe kaže da živi s glavom među oblacima, kreativka na kvadrat.
Inače diplomirana grafička dizajnerica, 2012. godine svojom je serijom fotografija "Koncept" pobijedila na Rovinj Photo Daysu u kategoriji Akt. Izlagala je u Novom Sadu, Rijeci i Zagrebu. Sudjelovala na brojnim radionicama od kojih je definitivno najupečatljivija ona u Veneciji pod mentorstvom Rajka Grlića. No, tu je i iskustvo na Fotosofiji Damira Hoyke, ali i redateljski angažman na petominutnom filmu Elisabetta prezentiranom prošle godine na Motovun Film Festivalu. Vratimo se, ipak, na fotografiju…
Dokumentiranje
- To je strast, ispalila je Isabella kao iz topa. Dugogodišnja strast, nadopunjuje odmah svoju misao. Prvi je fotoaparat, prisjeća se, bio malen i plastičan. Nije imao ekran. Ali, bio je digitalni. Dokopala ga se s nekih 11 godina. Tada je, kao i danas, imala potrebu bilježiti i dokumentirati. Sve i svakoga. Pa i sebe. Jer, objašnjava, imala je fotoaparat i imala je sebe. To je prirodno, nastavlja, kao dva plus dva. Otud, dakle, autoportreti. Možda najintrigantniji dio Isabellinog stvaralaštva.
- Kad ljudima kažeš da radiš autoportrete svi vide samo onaj dio u kojem sebe stavljaš ispred kamere. No, meni je cijeli proces udaljen od mene same. Ne fotkam sebe, nego priču, osjećaj ili raspoloženje koje želim prenijeti. Samoj sebi više nisam tamo. Nisam prisutna kao ja, objašnjava Isabella.
Samouka je fotografkinja. U to vrijeme, govori, na internetu nije bilo tutoriala. Imaš samo fotić i zezaš se s njime. Sve što zna, naučila je principom probaj-pogriješi-pa opet probaj.
- Vidiš što funkcionira, a što ne. Kad sam nabavila DSLR to je bio jedan totalno drugi nivo. Prvo sam štreberski naučila cijelu teoriju i onda sam to provela u praksu, opisuje svoje početke mlada umjetnica.
Portreti kao trenutak
Postprodukcija fotografije je, priznaje, prisutna. Photoshop je dio stvaralačkog procesa. Na fotografijama voli što manje distrakcija. Zbog toga ukloni te, pod navodnicima, nesavršenosti. Jer one to, ističe, nisu.
- S druge strane mislim da je to sve normalno. I zato uvijek na društvene mreže podijelim i onu fotografiju prije Photoshopa. Tako da mlade osobe mogu razumjeti da fotošopirana fotka nije ideal ljepote kojoj trebaju težiti. Jer kad pričaš s nekom osobom uglavnom gledaš u oči. I malo toga drugog zamjećuješ. Ali u 2D je malo drugačije. Primijetiš sve, pa čak i neki prištić, trepavice, objašnjava Isabella.
Portreti, odnosno ljudi bili su joj i ostali najzanimljiviji. Ali, tvrdi, ne hvata poziranje, već "ono između". Djelić stvarnosti koji je tamo samo na trenutak.
- Izaberem modela. Lokacija je tu. Svijetlo koje želim. To je sve namješteno. Ono što nije namješteno su ti mali trenuci između svega toga. Iskreni trenutak za koji se uhvatim. Odnos modela i fotografa je naravno jako bitan. Kad radim s bilo kime najbitnije mi je da je ta osoba opuštena i da nema negativnih emocija. Na temelju toga mogu iskopati iz te osobe zanimljivost i ono što smatram ljepotom, naglašava.
Uvijek stvara, ističe, prvenstveno radi sebe. Ako se netko pronađe u tome, to je dodatna motivacija, iskrena je Isabella.
Oduvijek je, govori, nešto stvarala. Škrabala, zapisivala, crtkarala. Prvo su to bili jednostavni crteži, ilustracije. Pisana riječ. Potom stripovi. Kasnije je došla i ta fotografija. A grafički dizajn nije nikada bio u planu. Dugo je vjerovala da će studirati jezike. Ili završiti u novinarstvu, nekom vidu gdje je pisana riječ glavni medij. Na kraju je ta unutarnja potreba za kreacijom prevagnula. Upisala je Akademiju za umjetnost i dizajn u Rijeci gdje je diplomirala upravo na temu ljepote.
- Tada su bile velike polemike jer su selfiji doživjeli veliki procvat. Tako da se moj rad bavio odnosom medija i društva na temu ljepote, objašnjava.
Zabranjene bradavice
Ta je tema, naravno, još uvijek intrigantna, govori. Pogotovo sada kada postoji svijest da su žene više od objekta promatranja. One nešto i stvaraju. I te svoje radove plasiraju. Isabella to najviše vidi po sebi. Zbog autoportreta. Nije zbog toga nečija muza, nego je i kreator i objekt, tvrdi. Iako, čini se, da po tom pitanju nažalost vrijedi ona jedan korak naprijed, dva koraka nazad. Žalosno je što na platformama poput Instagrama i Tumblra nije dopušteno prezentirati radove na kojima su ženske bradavice eksponirane. Ispada da je to nešto čega se moramo sramiti, ogorčena je po tom pitanju Isabella.
Na fakultetu se razvila i ta ljubav prema kolažu. Njezin brend Coolaž je, dakle, ideja koja se zakuhala u studentskim danima. Maštoviti, iracionalni, apsurdni printevi koji potom završe na ogrlicama, bedževima i prstenju. Zatrpa se hrpom časopisa. Ne razmišlja, mozak radi u leru. Ono što joj zapne za oko izreže. Kasnije um poveže nekakve, na prvi pogled nespojive elemente. Najčešće je to noću. Ujutro joj se, napominje, jako spava, mozak ne radi. Noćna je ptica i ta čuda smišlja upravo kad padne mrak. Njezini likovi umjesto glava nose cvjetove, a nerijetko i hodaju po televizorima.
- Nadrealizam je prisutan. Dali i Magritte su mi fascinacija odmalena. I Degas, barem što se tiče boja. Volim kad je nešto malo pomaknuto. Izgleda stvarno, ali nije. Nisam išla dublje od toga jer mislim da bi se previše toga iskopalo o meni samoj, šali se Isabella.
Takav modus operandi je, govori, njezina unutarnja potreba. Estetika kojoj teži. Strana njezine osobnosti koju ljudi obično ne vide. Na prvu svi pomisle da je jako ekstrovertirana osoba, ali, priznaje, ona sebe smatra totalnim introvertom. Jako puno vremena, dodaje, živi u svojoj glavi. A taj dio može izraziti samo kroz likovnost. Upravo je to jedan od razloga zbog kojeg razigrano skače iz medija u medij. Sebe vidi isključivo kao kreatoricu. Bitno je da nešto stvara, a ne koji je medij u pitanju. No, Isabella ne podliježe starom stereotipu umjetnika kojemu je u glavi kaos, a oko njega je planina nesvrstanog materijala.
- Inače sam disciplinirana osoba i kod mene je sve po špagi. Umjetnike ljudi vide kao kaos, ali ja nisam takva. Imam određene zadatke za svaki dan. Volim da su stvari organizirane, priča Isabella.
Stripovi i slikovnica
Strip je također priča koja ima daleke korijene, još od srednje škole. Odrasla je, govori, na stripovima poput Persepolisa i Mausa. Kad je bila mala tata joj je nosio Paperina i Topolina. Ljeto, vani toplo, na moru si, malo jedeš i čitaš stripove u sjeni borova, nema boljeg, priča Isabella. Strip je medij kojim je htjela zadržati jednostavnu, bazičnu estetiku. Minimalizam. Ali i humor. U svemu što promatra, objašnjava, postoji neka doza zdravog, bazičnog humora. Ako je nema, pokušat će ju pronaći. Bez smijeha, napominje, malo što ima smisla. To je jedan od razloga zbog kojeg su ilustracije na engleskom jeziku. Na hrvatskom, priznaje, ne uspijeva izraziti komičnost.
Novi projekti su, priznaje, u glavi. Kuhaju se. Izrada slikovnice joj je ostala neostvarena želja. Cijela ideja je tu, kaže, ali smatra da joj ilustracije još uvijek nisu tamo gdje bi trebale biti. Veoma je samokritična i oko toga nema šale.
Najbolja stvar ikad je, govori Isabella, kad joj se ljudi jave i kažu da traže inspiraciju u njezinim radovima. Bolje od toga, veli, ne može. (Chiara BILIĆ)
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
