dramedija
DRUGI DAN 69. PULSKOG FILMSKOG FESTIVALA. U hrvatskom programu prikazan film "Nosila je rubac črleni". Zabavan, premda zbrčkan
Film je zabavan, premda zbrčkan, ali s druge strane ima neki svoj živahni tempo kojeg se drži i cijelu priču uspijeva iznijeti u manje od sat i pol
"Nosila je rubac črleni"
Drugi dan 69. Pulskog filmskog festivala i opet Domovinski rat, premda u drugom planu, ali vrlo prisutan u filmu Gorana Dukića "Nosila je rubac črleni". Film je predstavljen kao dramedija, ali u ima manje drame i više komedije.
Ovaj film je zabavan, premda zbrčkan, ali s druge strane ima neki svoj živahni tempo kojeg se drži i cijelu priču uspijeva iznijeti u manje od sat i pol.
U "Nosila je rubac črleni" ili kako je nazvan na engleskom "Even pigs go to heaven" odnosno "Čak i svinje idu u raj" imamo svinju koja priča, svećenika koji je dio ljubavnog trokuta i Isusa Krista kao pripovjedača (u glasu Jadranka Popovića Volarića). I Jadranku Đokić kao Bogorodicu, jednostavno je moram spomenuti. Između ostalog. Sve se to događa u Zagorju koje je predstavljeno prizorima koji kao da su spremni za neki film u sponzorstvu Turističke zajednice. Ali neka jesu jer nije toliko što stvarno lijepo izgledaju, nego ne skreću pažnju s glavne radnje.
Oni su tu da upotpune idilu u kojoj se kriju neke tajne i priče koje nisu toliko mračne, ali jesu nekako ljudske poput sina koji se utopio i sada se javlja svojim roditeljima. Malo iracionalno, ali spomenuti element je jedva naznačen i sasvim fino unosi tu nijansu tuge u osunčane zagorske brege.
U središtu priče je Anka, inače sjajna Nataša Dorčić koju bi trebalo uzeti u obzir kod dodjele Zlatne Arene, a u filmu je ona obična kumica koja se brine za domaćinstvo, ali i za svinjicu Bebu koja pak čeka pravog krmka da je oplodi. Taj krmak postoji, zove se Roki, ali vidi užasa, on je Srbin. No, odlučna Anka odvest će svinju k njemu i baš u trenutku kada se njih dvoje spremaju zbližiti, Zagorje će nadlijetati neprijateljski avioni, što će Roki i Pepa iskoristiti da malo "odu u život" dok nitko na njih ne pazi.
"Nosila je rubac črleni" je pozitivna priča s ne baš stopostotnim happyendom, s jakim ženskim likovima i crnohumornim elementima za koje bih volio da su mrvicu jače naglašeni. Primjerice, dok vodi Pepu kod Rokija, Anka zastaje da se odmori i nešto prigrize, a među njenom hranom je i slanina. Dalje, Pepa želi imati odnos s Rokijem kako bi dobila odojke, ali znamo svi kako će ti odojci završiti, a možda i Pepa s njima. Uostalom u zadnjoj sceni prikazano je tradicionalno kolinje. Konačno, ima tu i nekih scena i potpriča koje mi nikako nisu jasne.
Pored spomenutog ljubavnog trokuta, tu je i jedna animirana scena u kojoj avioni umjesto bombi bacaju pečene odojke na ražnju dok Pepa i Roki bježe. Nakon kratkog dumanja zaključio sam da se tu vjerojatno krije jedna implicitno-eksplicitna vegetarijanska poruka, što je lijepo, ali – što to, dovraga, predstavlja? Nisam ljubitelj moralizatorskih filmskih poruka koje se gledatelju nameću, više volim nešto suptilnije i tu se očito nešto takvo krije, ali malo previše čvrsto vezano i zapakirano.
I još jedan detalj – znači Pepa zna govoriti i komunicira sa svojom gazdaricom i to je sasvim u redu u kontekstu filma. Ali u jednoj sceni kada spazi tabelu koja stoji ispred kuće Rokijevog gazde, ispada da ona zna i čitati?!
Likovi inače pričaju na zagorskom i gušt mi je bio slušati taj lijepi govor, ali moram se zahvaliti i onome tko je radio prijevod na engleski koji sam nekoliko puta morao konzultirati. Istoj osobi pohvale ne samo jer je smisleno prevela dijaloge koje uključuju neke ne baš jednostavne lokalne fraze nego se otišlo i korak dalje pa kada jedan od likova kaže da se učlanio u HDZ, u prijevodu stoji "HDZ (ruling party)" odnosno vladajuća stranka. Neka i stranci nešto nauče.
Za scenarij je zaslužna Sandra Antolić i njen ženski dodir vidi se u filmu, prvenstveno u odlično napisanom liku protagonistice, dok taj kolektivni ženski element dolazi najviše do izražaja na kraju, u jednoj jakoj slow motion sekvenci. Uspjela je Antolić izbjeći forsiranje nekih odavno istrošenih fora, a komičnost, kao i povremena dramatičnost ovdje proizlaze iz same priče, umjesto nekih prvoloptaških viceva koje bi netko manje vješt ubacio. Tu su i neki jako dobro postavljeni likovi, poput Ankinog supruga kojeg glumi Pjer Meničanin. On se ne pojavljuje puno u filmu, ali ima takve scene i replike, da se i u tom kratkom vremenu prema njemu može razviti suosjećanje.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
