"početak" u ink-U
Vatromet strasti izazvao gromoglasni pljesak: Predstava o ljubavi u kasnim tridesetima i spajanju onog što je nespojivo
(Snimio Duško Marušić Čiči / Glas Istre)
Često se može čuti da onaj (ili ona) koja se ne skrasi do 30-e godine živote, ostaje samac/usidjelica. Je li to uistinu tako?
Odgovor na to pitanje na prepunoj Maloj sceni Istarskog narodnog kazališta pružila je predstava pod nazivom »Početak«.
Glavne uloge, žene u kasnim 30-im godinama s uspješnom karijerom i nedavno kupljenim stanom i, potpuno suprotno, rastavljenog muškarca s maloljetnom kćerkicom koji stambeni prostor dijeli s majkom i bakom, igraju izvrsni glumci Dijana Vidušin i Dražen Šivak, koji su publiku u više navrata nasmijali, ali i na trenutke rastužili.
Nespojivi par
Već sam naziv drame »Početak« daje naslutiti da se radi o početku spajanja nespojivog para; naime, Lucija, na prvi pogled, ima sve: izvrsno plaćen posao, dobar izgled, novo kupljeni dvosoban stan u elitnom gradskom kvartu, (površne) prijatelje koji s njom vikendima ispijaju skupa vina…
Danijel, s druge strane, nema ništa, tj. nezadovoljan je slabo plaćenim poslom, o vlastitoj nekretnini može samo sanjati, a kćerku nije vidio dosta dugo poradi loših odnosa s bivšom suprugom.
Jedne večeri, tokom noćnog provoda, prijatelj Krešo ga upoznaje s Lucijom, s koje ne može maknuti pogled. Uskoro se nađe u Lucijinom stanu u kojem počinje prava ljubavna drama.
Oboje su mamurni od alkohola, ali i umorni od vlastitih prošlosti. Dok je Lucija umorna od slušanja o tome kako je uspješna žena, Danijel je umoran od čekanja da vidi dijete i počne biti gospodarom vlastitog života.
Čak i publika, iz voajerske perspektive, postavlja pitanje: »pa što onda ovo dvoje imaju zajedničko?« Kako se predstava primiče kraju, odgovor se nameće sam od sebe: »Danijela i Luciju spaja usamljenost.«
Da, samoća koja ih guši, svakog na različite načine, ali uvijek je prisutna u njihovim životima, naročito nedjeljama, kad bi se rado sklupčali pokraj nekog i podijelili radosne trenutke. Ali nemaju kraj koga.
Barem do sudbonosnog susreta. Usamljenost je ta koja ih paralizira u svim njihovim strahovima, sjećanjima na loša iskustva koja lijepe uspomene pretvara u crno-bijeli nostalgični film koji se, kad završi, ne može pogledati dvaput.
Luciju je strah da će ostati sama i da joj, za majčinstvo, otkucava biološki sat, dok je Danijela strah da ne ponovi pogrešku iz prošlosti i ponovno ne naleti na krivu osobu. Pitanja koja im prilaze kroz glavu započinju s onim iritantnim »što ako?« Što ako ostanem sama i nikad ne osjetim što znači biti majka? Što ako do kraja života nedjeljama budem gledala Netflix potpuno sama, u mraku? Što ako nikad ne budem mogao pružiti djetetu sve ono što zaslužuje? Što ako upoznam novu ženu koju moja kćer nikad neće zvati mama? Samo su neka od pitanja koja su, tokom čitavih 70 minuta trajanja predstave, visjela negdje u zraku. Jer, iskreno govoreći, svatko se od nas u nekom periodu života našao u sličnoj ljubavnoj situaciji koja je završila prije negoli se stigla razviti, upravo zbog dviju riječi - što ako?
Vatromet strasti
Lucija i Danijel su nas naučili nešto: za ljubav, ukoliko je prava, treba hrabrosti. Prije svega, hrabrosti da se prošlost ostavi iza sebe. Zatim, hrabrosti da izbacimo pitanja koja počinju bespotrebnim riječima što ako iz naših vokabulara. I, što je najvažnije, hrabrosti za novi početak.
Jer i najdulji put započinje najmanjim korakom, zar ne? A upravo hrabrost, poput sjene, prati sreću, pa i ljubav. Sve ostalo su samo izlike. Danijel i Lucija, završavaju predstavu i počinju novu priču vatrometom strasti u krevetu, što je rezultiralo gromoglasnim pljeskom, toliko dugotrajnim, da su se glumci čak četiri puta vraćali na naklon.
Iako zadovoljni predstavom i nostalgičnim sjećanjima, gledateljima je prolazilo glavom: Što ako Danijel i Lucija čuče negdje skriveni u svakome od nas? Gdje smo mi sami u svemu tome? Što ako…?
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
