VRIJEDNA KNJIGA
"Ala šu, gremo se igrati" predstavljena u Novoj Vasi
(Foto: Promo)
»Ala šu, gremo se igrat!«, knjiga autorica prof. dr. sc. Maje Ružić, izv. prof. dr. sc. Vjekoslave Jurdana i izv. prof. dr. sc. Sandre Kadum predstavljena je pred mnobrojnom publikom u Galeriji Konobon u Novoj Vasi.
Fenomen
Riječ je o autoricama s dugogodišnjim stažem u odgojno-obrazovnim ustanovama, na Sveučilištu Jurja Dobrile, koje su tijekom proteklih godina, zajedno sa studentima i kazivačima prikupili dio narodne, zavičajne baštine, odnosno igre koje su se igrale kroz godine, a od kojih su neke dan-danas nažalost zaboravljene.
Kako navode u uvodu knjige »Mnogi su stručnjaci (razvojna psihologija, teorija spoznaje) proučavali fenomen igre te njezinu povezanost s dječjim mišljenjem. Prije svega, Jean Piaget koji naglašava značaj igre kao autonomne realnosti koja nasuprot svijetu realnosti, dobiva karakter svijeta potisnutih želja, tj. sanjarija i snova. I Lav Vigotski je isticao važnost dječje igre smatrajući je korijenom cjelokupna dječjega stvaralaštva. U tom okviru, važno je istaći postavke Vigotskog o važnosti intenzivne komunikacije između individualnog i socijalnog plana ponašanja. Vezivnu ulogu između ta dva plana ima jezični sistem koji pojedinac (dijete) usvaja kao već prethodno izgrađen socijalni znakovni sistem.
Dakle, igra nije tek puka zabava. Pod tim pojmom valja podrazumijevati način mišljenja i strukturiranja unutarnjeg svijeta (svoje Ja) kao i onoga vanjskoga (drugi, priroda, zavičaj, prostor, vrijeme)«.
Naime, dijete je procesualno biće, njegovo odrastanje i spoznavanje sebe i svijeta složen je proces kojim dijete prihvaća sebe i svijet oko sebe te upravo jezik kao osnovno sredstvo komuniciranja među pripadnicima jedne jezične zajednice ima važnu ulogu u procesu igranja.
- Dječja igra, razmotrili smo, ne odvija se izvan vremena i prostora, odnosno izvan određena konteksta. Forma i sadržaj jedne dječje igre oblikovani su kulturnim i socijalnim obrascima određene sredine, zavičaja. Sadržaj igre nije samo »priča, tijek, naracija, radnja«, nego iskaz simboličke komunikacije između društva i njegovih članova – sudionika igre, ističu autorice.
One nadalje navode osobitosti koje se potvrđuju kao oblik folklorne komunikacije. Tu je anonimnost autora – pojedinačni (izvorni) autori kolektivnih dječjih igara nisu poznati. Zatim je tu pitanje izravne komunikacije – pri izvođenju ovih kolektivnih igara, komunikacija između aktera odvija se »licem u lice« i to putem njenih verbalnih i neverbalnih oblika.
Oralnost – izvođenje igre uključuje i neverbalnu komunikaciju aktera koja obuhvaća pojedine geste te samo izvođenje igre, sa ili bez upotrebe rekvizita. Važna je dakako i uzajamnost komunikacije te neformalna distribucija – ove igre se ne distribuiraju iz nekog institucionaliziranog centra, već nastaju spontano i kao takve se neformalno distribuiraju. Kao performativnost autorice navode cjelokupan način izvođenja ovih igrovnih aktivnosti, od pripremnih radnji do samog izvođenja igara. Pojam javnost se odnosi na činjenicu da se veliki broj igara izvodi na javnim površinama koje su namijenjene za igru ili na slobodnim javnim površinama kojima su djeca samim izvođenjem igre na njima.
- Kolektivnost – ove igre predstavljaju kolektivnu svojinu malih dječjih skupina i dio su njihove (nematerijalne) kulture. U kontekstu kolektivnosti, ove su dječje igre i reprezent kolektivnog identiteta djece. Tu je i te-kreativnost – transmisija igara odvija se izravnom komunikacijom na međugeneracijskoj razini, ili u okvirima jednogeneracijskih skupina. Varijabilnost – fleksibilnost igre, odnosno mogućnost uvođenja novih i transformacija starih elemenata, utječe na nastanak brojnih varijeteta jedne igre, smatraju autorice dok se tradicionalnost odnosi na to da iako igre karakterizira varijabilnost, može se reći da je i tradicionalnost njihova odlika.
Neke od tih igara su šćinke, crna Marica, crvena kraljica, fionda, praćka, pikulanje, giro giro tondo, žmurke, kafe, klis, lovice, mora…
Dio baštine
I županijski pročelnik za kulturu i zavičajnost Vladimir Torbica naglasio je važnost očuvanja tog vrlo važnog dijela baštine, te kolektivne memorije.
Izdavač knjige je Sveučilište Jurja Dobrile u Puli - Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti, urednica je izv. prof. dr. sc. Helena Pavletić, a grafički urednik Robert Stanojević.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
