Već neko vrijeme imam dojam da je u našem okruženju došlo do revolucionarnih promjena u odnosu prema sportu. Je li to možda zato što je Istra dobila promotivnu titulu Europska regija sporta, od 1. siječnja do kraja 2025. godine? Neće biti, jer taj okvir kao odaje priznanje nekoj regiji za doprinos sportu i zdravom životu. Već su titulu Europskih gradova sporta nosili Umag i Buzet, i ne može se reći da se nešto epohalno promijenilo. Politika voli glamurozne titule jer se njima može javno (po)hvaliti, i usput isticati svoje doprinose. Uvijek ostaje pitanje-odgovor što je netko konkretno učinio da se sportska djelatnost razvija, podiže na višu razinu i verificira kroz natjecateljske domete. Svakog dana se radnici u politici, jednoj od profitabilnijih djelatnosti, na dugo i široko bave pitanjima sporta. Neki su već izlizali ploču kojom ponavljaju koliko više ulažu u tu zdravu djelatnost, drugi su potrošili značajna sredstva na glamurozne večere, a koje su šatro slavile "značajno" ulaganje u "siromašne sportove". Treći, pripravnici za radnike u politici, obećavaju renesansne poteze jer će se stvoriti neki novi ogroman novac o kojem sport samo može sanjariti. Onda kad se pogleda u VIP ložu stadiona Aldo Drosina, pa se spazi radnike u politici i pripravnike za taj posao, a koji su ili bili protiv Istre 1961 ili su pak potpuno nezainteresirani, tada lako sine zbilja naših "revolucionarnih" dana. Slijede izbori!

Objektivno sagledavanje stvari ukazuje da nije nimalo lako raditi u politici. Što god netko učini, u većoj ili manjoj mjeri, uvijek će biti dovoljno nezadovoljnih ili kontraša koji će obezvrjeđivati javnu sliku nekog političkog aktera. Nešto slično se može kazati i za one koji rade u sportu. Novaca za stvaranje dobrih uvjeta rada i funkcioniranja kronično nedostaje, a za razliku od političkih "utakmica", koje se igraju svake četiri godine, i u međuvremenu su jako dobro plaćene, sportski djelatnici imaju ispite svakog tjedna. Svakih par negativnih rezultata i eto javnih osuđivanja i vrijeđanja. Stoga, nije nimalo slučajno da je u današnje vrijeme sve manje ljudi koji će se uključiti u sportsko djelovanje. Ono zahtjeva puno odricanja svoga vremena i podređivanje klubovima, savezu, sportašima, a kako je 99% u Istri primjerice, čisti amaterizam, logično je da se ljudi u jednom negativnom trenutku zapitaju što im to treba. Nekada, u vremenima bivše Jugoslavije, uz još 10-15 godina djelovanja u samostalnoj Hrvatskoj, sportski djelatnici su bili kudikamo respektiraniji, javno tretirani važnima, a pogotovo oni koji su bili maksimalni entuzijasti posvećeni svom klubu, sportu odnosno posredno mjestu kojem pripadaju. Te kategorije entuzijasta gotovo da više nema. Mlađe generacije drugačije dišu, što je s obzirom na mijene (financiranje i status sporta, nove djelatnosti) i logično. Da bi radili u sportu žele bolje uvjete, pristojne plaće i snažnu podršku okruženja. Kad toga nema, a većinom je tako, onda dolazi do odmaka te se djelatnost po klubovima i savezima svede na "preživljavanje" i daj što daš u pogledu kadrova i funkcioniranja.

Sve vrijeme o kojem govorimo ne tretiramo još po onom što je ključno za sportsku aktivnost, a to su natjecateljski dometi, odnosno stručno djelovanje koje je nužno da bi se neka sportska ekipa ili pojedinac razvijao za određenu ambiciju. U Puli i Istri prvo se epohalno mora promijeniti taj temeljni status sporta i njegovih aktera – financiranje i normalno funkcioniranje – da bi tek onda postalo važnim kako što bolje stručno raditi i koje domete dohvatiti. Sport je danas i u ovom okruženju generiran ponajviše roditeljima! Istina je da ima onih koji krivo gledaju na sportsko djelovanje svoje djece, razmišljajući time rješavati svoje teškoće ili subjektivno forsiraju ambiciju i postaju remeteći faktori, no velikom većinom roditelji su već duže vremena glavni stupovi sportskog pokreta. Bez njihova angažmana mnogo bi se toga već urušilo.

Oni su ti koji kompenziraju odumrlu kategoriju iskusnih entuzijasta i za neki sportski subjekt prikupljaju sredstva, troše svoje slobodno vrijeme da obavljaju neke dužnosti u svakodnevici i natjecanju. Oni su ti koji plaćaju ili ključno participiraju u troškovima opreme, putovanja. Oni su ti koji šire glas da treba podupirati sport i trude se što mogu da olakšaju djelovanje istome. Naravno da su motivirani jer su im djeca dio te priče, ali da postoje sređeni i kadrovsko ekipirani klubovi, onda ne bi trebali oni djelovati. Logično je i kada djeca prerastu mlade kategorije pa možda prestanu aktivnost u sportu, ili sele u druge sredine, da roditelji gube tu motivaciju. Dolaze drugi, točno je, ali to je opet početak procesa razvoja ispočetka do nekog novog generacijskog zaključenja. Upravo zbog masovnog upliva roditelja u funkcioniranje sporta posljednjih 15-20 godina, kod onih koji se bave politikom sazrelo je da se tom djelatnošću moraju više baviti. Glasovi. Jer djeca su najvažnija, a roditelji uz brigu da im bude što bolje, da im omoguće da se mogu ispuniti kroz sportske aktivnosti, sve su više preplavljeni rezultatima raznih istraživanja koji ukazuju da su mladi sve lošijeg fizičkog stanja. Pretilost, lokomotorni deficiti, dramatičan porast mentalnih poremećaja pogotovo intenziviran nakon pandemije, potresa i socio-ekonomski izazovi nisu priče, to je naša stvarnost. Stručnjaci su utvrdili kako 50% poremećaja nastaje prije 14. a njih 75% prije 18 godine života. Uloga sporta u smislu preventive je ogromna. Naravno, ako ga se pravilno tretira, prati i promiče. Zašto onda sport nema takav društveni status i kudikamo izdašnije financiranje?

Bilo bi netočno tvrditi da politički akteri posljednjih godina nisu pojačali izdvajanja za sport. No, ne bi se trebalo time stalno hvaliti i paradno ponavljati svaki dan jer se približavaju izbori. Nisu ljudi baš tako naivni. Naime, izdvajanja su do ne tako davno bila na razini simbolike, pa su aktualna povećanja višestruka, ali u realnom sportskom životu zna se da su i dalje bitno ispod minimuma potreba. Činjenica da se sada politički akteri sve više javno bave sportskom problematikom odaje nešto dobro. To je da je razumijevanje važnosti sporta otišlo na višu razinu, i da oni shvaćaju da ga ne mogu više zanemarivati, jer društvo (a to smo svi mi) to više ne dopušta. Kad o nečemu puno pričate u javnosti, onda to ostaje u eteru. Utoliko će biti zanimljivije pratiti što će tko od onih koji će ubuduće utjecati na političke (i sve posljedične) odluke doista i konkretno učiniti da obećanja ostvare. Zato bi trebalo, između ostalog, da vode računa što govore i što realno mogu učiniti. Svakako ćemo ih na to podsjećati. U tom smislu treba naglasiti i jednu bitnu stvar koja se u narativu radnika u politici uvijek ponavlja kao priča o crvenkapici. Dakle, mantra da je najvažnije da se ljudi bave rekreacijom ne spada pod sportsku problematiku. Rekreacija je osobni izbor i stav prema životu, i što se ljudi više rekreiraju to je nedvojbeno, zdravije! Rekreacija je nešto što postaje dio života ljudi kada nisu u sportu, ili kada protokom godina osjećaju da im je pokretljivost kroz rekreativne aktivnosti generator boljeg zdravlja. Ona je opuštena neobvezna tjelesna aktivnost koja se provodi radi zadovoljstva, opuštanja ili socijalizacije. Glavni cilj joj je poboljšanje fizičkog i mentalnog zdravlja te uživanje u aktivnosti.

Sport je nešto sasvim drugo. Organizirano djelovanje s ciljem postizanja određenog rezultata ili natjecanja. Zato je fokus na trening, tehnici i izdržljivosti, da bi se postigao individualni ili timski cilj. Ulaganje napora u sport ili rekreaciju je kao dan i noć. Uloga sporta u afirmaciji rekreacije je ogromna. Uloga sporta u afirmaciji bavljenja sportom je odlučna. Da bi se mladi uključivali u sportske aktivnosti, razvijali psiho-fizičke i socijalne komponente, oni moraju biti motivirani. Danas više nego ikad, jer su tehnologije i komotnije aktivnosti postale dominantna linija odvlačenja mladih od fizičkih napora i neizvjesnosti koje nosi sport. Zato društvo mora ulagati, višestruko više, i s novim programima stvaranja sredstava, da bi sport imao kvalitetne uvjete, ali i da ostvaruje natjecateljske iskorake. Kad mladi vide uspjehe aktera iz svojih okruženja, to je ono što će ih najviše motivirati da se uključe u sport. Da bi se tamo zadržali, tada važnim postaju infrastruktura i stručno djelovanje. U lošim dvoranama, igralištima i drugim poligonima, s lošom opremom i uvjetima putovanjima, iluzija je da će se mladi duže zadržati u sportu. Naposljetku, primjer Istre 1961, protiv koje je politika više kontraška, pokazuje u profesionalnijem smislu te hodograme. Uspješnost na najvišoj nogometnoj sceni puni tribine, mladih je na Drosini mnoštvo, sve je više žena, familija, starih i mladih, sve je više onih koji nose dres, šal, kapu ili drugo obilježje Zeleno-žutih. Proces je trajao šest godina s Baskima, da bi dobio na zamahu u ovoj godini. Bilo u tim ili amaterskim pričama, uvijek je takav hodogram ulaganja i rada ključan za iskorake i napajanje strasti. Za bavljenje sportom ili za uživanje u njemu rekreativno i navijajući. Da nema Drosine i događanja, na što bi se svela pulska sportska priča kad govorimo o masovnosti posjete, druženja ili bavljenja sportom?

Povezane vijesti

• Struka na čelo kolone
• Dan poslije
• Koliko Istra ulaže da zainteresira generaciju Z i Alfa za sport?