Kolegica iz "oglasnog" bila je strpljiva, uviđajna i nadasve precizna. Predati Pozdrav koji bi najradije nikad trebali, u današnjem je vremenu najjednostavnija priča. Nekad se moralo na Rivu, pa tražiti parking, potrošiti dosta vremena te se nadati da fotografija odgovara.

Ako nije odgovarajuća, ajde opet u potragu te naposljetku predati za tisak znak tuge, i poštovanja. Danas par klik poteza, kreditna kartica, sve brže kako dolikuje ovom rallyu ritmu globalnog svijeta. U odnosu na doba prije digitalizacije, recimo prvih 20 i za ovu priču druga polovica dvadesetog stoljeća, istom ostaje tek val tuge. I poštovanja.

"Sve je u redu, samo sam umjesto djevojačkog kako ste napisali, stavila njeno točno prezime." - kazala je ljubazna kolegica, čije je ime, eto, nosila i naša draga sugrađanka i bivša sjajna rukometašica.

Druga polovica 1980-ih. Svijet se potpuno otvara, iskoračuje, oslobađa, kreativnost cvjeta na svim stranama, glazba je u fazi kada izgleda moderna, ali zapravo većinom (p)ostaje stalnost. Danas mnogo mladih, pored nas stari(j)ih sluša, rado sluša, osamdesete. Guštam raditi sportsku kroniku Pule i Istre.

Sve što sam upoznao kao klinac i poslije senior u Istri, Uljaniku, Banjolama, u gradu i na Poluotoku, potom i šire, više-manje ostali su dragi poznanici do danas. Gotovo nema sela u Istri, koji ima igralište i klub, u kojem nismo nastupili. Upoznavanje Istre u svim pravcima, i danas kao i onda, još i više, uvijek zaključiš da je jedan od hitova Gustafa vjernog dočaravanja. A lipo je u Istri, piti i živiti, samo neka nam dura’.

Sport je jedan od najboljih, najzdravijih, najjednostavnijih alata za obogaćivanje društvenih i osobnih odnosa. Upravo to što upoznajete puno ljudi, drugačije temperamente i mentalitete, dijalekte i načine života, jedna je od najljepših posljedica dinamičnog sportskog pokreta. I pri tom najmanje mislim na profesionalni sport. Pogotovo ovdje u našoj Istri, gdje je ta razina bavljenja uvijek bila sporedno tretirana.

U drugoj polovici 1980-ih, dakle, pratimo sve, jer je bilo svega u sportu. Nogomet ok, masovan i svugdje. Ali tu su i dvoranski sportovi. Odbojkašice Istarske banke, Marčane, košarkašice Puljanke, rukometašice Arene. Na jednoj od utakmica potonje ekipe, gledajući s društvom iz kluba i još par kroničara stare garde (Pjer Ladavac, Bane Mihajlović, ponekad Ecio Gobo…), komentiramo "malu".

Rukomet je fizički prilično brutalan sport, više kod muških, ali ne zaostaju puno niti žene u žešćim duelima. "Mala" je zvrk, koliko se sjećam i najniža, ali hitrih nogu i okreta. Laički prepoznajemo neke uigrane kombinacije da upravo ona iskoristi tu brzinu i prođe pored viših i snažnijih suparničkih igračica. Kad je to učinila više puta, postalo je upečatljivo. Pišem u svom izvještaju.

"Bila je nerješiva zagonetka za svoje suparnice, agilna i brza, tehnički potkovana…".

"Mala" je bila Ingrid Cvek. Od tih dana, nekih 36-37 godina potom, dok predajem tužne pozdrave u oglasni Glasa Istre u ime društva i veterana Istre, ostala je navika da je navedem kao Cvek. I srećom da je pažljiva Ingrid iz oglasnog primijetila tu omašku, pa ispravila u Rabar.

Prezime Siniše Sikija, koji je tih godina igrao nogomet u Istri, pa Banjolama, Autsajderima, a u dvoranu dolazio gledati Arenu. I "Malu". Začetak ljubavi i stvaranja još jedne sportske obitelji, u kojoj nogometaš i rukometašica najveću sreću slave rođenjem Andree. Koja je, kasnije, slijedeći majčine korake, postala rukometašica. Golmanica.

Ingrid Rabar izgubila je bitku s bolešću prošle nedjelje. Bila je, do posljednjeg trenutka, snažna. Kakva je bila sve vrijeme otkako smo je mnoštvo nas poznavali još od onih rukometnih dana. Čvrsta osobnost, skromna, ali samosvjesna, posvećena obitelji, pozitivna i u kompliciranim fazama svakodnevice, smirena dobra duša koja bi zaključivala priču "ma bit će sve dobro…".

Na sahrani je bilo jako puno ljudi. Svih generacija i različitih poveznica. Obiteljskih, radnih, sportskih, prijateljskih, institucionalnih. Potvrda ljubavi i poštovanja koje je uživala svih 58 godina. Brojna sportska lica onih 1980-ih i kasnije. Rukometašice, članovi vodstva kluba, treneri, nogometaši i veterani… Dva lica vraćaju kotač memorije unatrag.

Karmen Kliba, sjajna rukometašica prvoligaških razina (i u Lokomotivi) tog vremena, kuma. Igrale su zajedno. Ingrid na srednjem, Karmen na krilu, dva šila brzine, prijateljice za život. "Ah ma..." kazat će Karmen u svom stilu, kojim prikriva svoje emocije. Nekad sretne, a ovaj put tužne.

Eto i znanog nogometnog lica. Vezan za Banjole, gdje su igrali on i Siki, vezan za Istru, gdje su igrali oboje. I postali prijatelji za život, kao kumovi. Goran Eklić. U šezdesetoj je, a da nije obrijao glavu, gotovo pa je isti kao početkom devedesetih. Tada je, kao i danas, bio suhonjav, ali gledajući ga kako igra u Banjolama, prva stvar koja bi upala u oči bila je izdržljivost.

Eklić je, kako se kolokvijalno govorilo, "znao igrati" ali je iznad svega bio upečatljiv koliko je mogao trčati. Maratonac, koji niti jednom nije odavao da je umoran, niti pred kraj utakmice. To ga je i dovelo u Istru, kada je postao dio nezaboravne grupe 1992/93, koja je debitirala u prvoligaškom društvu. Eklić je bio osmica i u famoznoj utakmici protiv Hajduka, kada je oduzimanjem lopte Jošku Jeličiću, inicirao akciju za prvi pogodak Eveldina Trešnjića te otvoreni put u pobjedu 2:0 (Lasić gol).

Piplica, Resan, Jurić, Lasić, Popović, Dadić, Mujanović, Raković, Pamić, Eklić, Trešnjić (Macan), a kadar su te godine još činili Ibriks, Piutti, Surač, Ramčić, Rajkić, Šverko, uz trenere Sergia Scoriju, Radu Koraća, savjetnika Alda Drosinu, fizioterapeuta Franka Lalića, doktore Marčela Pletikosa i Wilijama Bilića, ekonoma Vladu Peleska, pralje Femiju i Silvanu Sorbola, odnosno Rožanković, i kao operativnog predvodnika, nezamjenjivog Branka Bubića Bubu.

Povijest podno drevne tribine Zapad, koja je nakon 80 godina "služenja" kao dom nogometa, 2010. otišla u legendu i prepustila mjesto modernijoj, ili bolje rečeno mlađoj, verziji Zapada, koja na rekonstruiranom stadionu imena Aldo Drosina, nosi Bubićevo ime.

Goran Eklić je rano odabrao odlazak iz velikog nogometa i Pule. Dobio je poziv iz Italije, gdje je futsal već tada bio jako popularan i s važnim ulaganjima. Eklić je bio odličan futsal igrač, pa je svoje ogromno iskustvo s Apenina stavio i u službu hrvatske reprezentacije.

Debitirao je 29. rujna 1998. godine, a onda je kroz 26 nastupa, sa 7 pogodaka, svoju reprezentativnu dionicu zaključio 25. siječnja 2001. Između ostalog nastupio je na Europskom prvenstvu 1999. te Svjetskom prvenstvu u Gvatemali 2000.

- Čim je Siki javio, odmah smo supruga Nataša i ja krenuli iz Monze da stignemo na sprovod. Jako smo tužni, Ingrid je bila duša od čovjeka.

Nije mu bilo baš do priče, tek je podvukao da i dalje živi u Monzi, radi, djeca su odrasla i imaju svoje putove, ali za sada nije u planu povratak u Pulu. Bit će vremena u boljoj zgodi evocirati uspomene na "one sportske godine" i na bezbrižnija vremena mladosti, prijateljstva, doživljaje Pule i Istre. I gdje je kotač životnog sporta krenuo i do danas stigao.

Jedna od vrlina sportske osobnosti Ingrid Rabar bila je uvijek pozitivan stav prema sportaši(ca)ma Pule i općenito. Nije bila populistički glas, nego jasan stav podrške u dobrom, ali i lošem, momentu, pobjedama i porazima. I čvrsti stav da Grad mora učiniti više za svoj sport jer je to ulaganje u mladost, zdravlje, rekreaciju, pozitivne društvene i energije svakodnevice.

Nogomet je, naravno gledala i podržavala, ne zato jer je suprug nogometno nastrojen, nego zbog navedenih sportskih joj pripadnosti. Nije dočekala polufinale Istre i Rijeke u Kupu. Imala bi što vidjeti, kao što smo svi dojmljeni promatrali na Rujevici ili putem ekrana. Život uvijek mora ići dalje.

Od 1990-ih i navedene prvoligaške promocije do ove srijede u Rijeci, trideset je tri godine. I po mojem skromnom sudu čini mi se da je baš ova srijeda simbolični okvir sazrijevanja nogometne Pule u razinu stabilnog kluba koji napreduje, i djeluje sve bliže slijedećoj točki potvrde tog rasta. Europi.

Prvi puta joj je bila blizu na Rujevici prije dvije godine, kada je Garcijinu prvu eru zaustavila nepravda. Drugi puta je još bliže bila u srijedu na Rujevici, gdje je početak druge Garicijine ere europski zakočila interna greška. I realnu opciju osvajanja prvog trofeja.

Jako je teško bilo prihvatiti, temeljem dominantnog nastupa Zeleno Žutih, gubitak te šanse u posljednjim trenucima utakmice. No, to je bilo jedinim minusom srijede. Sve ostalo je u rezultatskom porazu bila pobjeda, velika pobjeda nogometne Pule i pridruženih snaga Istre (Šajeta i drugih). Gard momčadi, ponašanje struke, senzacionalna (masivna) podrška Demona i ostalih navijača, i nadasve taj doživljaj osjećaja "može se".

Nakon svakog gubitka, tuge u životu, život mora ići dalje. Nakon svakog poraza i muke, sport mora ići dalje jer je to njegov smisao. Nametnuli su Istri manje od tri dana kasnije da se mora suprotstaviti se, kako god okreneš, moćnom Dinamu. Istra raste i čini ponosnim navijače kao i one 1992. kada je sve počelo. Život ide dalje, i kako bi "Mala" rekla, bit će dobro.

Ćao Ingrid.

Povezane vijesti

• MetroPola: Veliki mali nogomet
• MetroPola: Dočekati doček, rijetkost, ali nezaboravno
• Ponos Pule, naš Čapo, koji je rušio svjetske face