Za danas, nothing but poems. Probirem po intimnim fajlovima, a analogičar 100% e piu tanto ancora, per forza del destino divento digitale, cio e - tento, inutilmente, de inserir la mia veciaia nela gioventu mileniale: a baš njoj, toj našoj nesretnoj mladosti kojoj smo s*ebali budućnost, za danas sam iščupao nekoliko pjesama ovijeh i komšijskijeh pjesnika.

Uvodno malo proročke proze, pisane prije jednog stoljeća:

Bertolt Brecht: "Politički nepismena osoba je toliko glupa da je ponosna i busa se u grudi govoreći kako mrzi politiku. Taj imbecil ne zna da se iz njegovog političkog neznanja rađa prostitucija, napuštena djeca, i najgori od svih lopova: loši političari, korumpirani i potkupljeni od strane lokalnih i multinacionalnih kompanija".

A prije pola stoljeća, naš Furlan Pier Paolo Pasolini sitisnuo je u jednu strofu našu sadašnju i buduću stvarnost: "E quanto al futuro Ascolta i suoi figli fascisti Che vellegeranno sulle navi della nuova preistoria..." (Koliko o budućnosti počuj njene sinove fašiste što jedrit će na lađama nove prahistorije)...

Miroslav Krleža: "O, pasji sabore, ti laješ, a karavane idu, i čuje se zveket orme, kopita i točkova škripa. Zaludu lavež tvoj svu pasju mržnju na prolaznike sipa, svi prolaze i nestaju, a ti na lancu, kao sjena slijepa,sudbinu čekaš da s tobom tu pod plotom pasji krepa".

Paul Verlaine: "Bit će tako kobno kao da se mrije, na licima suze od slatkoga plača, smijeh prepun jecaja u lomu kotača, dozivanje smrti da dođe što prije".

Antun Branko Šimić:

VELIKI UBIJAČ

I/ I opet jedan što je oružjem ubijo

od oružja bi ubit; sravnjen sa zemljom s kojom za života sravnio je mnoge. Sad je kod njih: izmiješa se s njima.

II/ On pade. I kad pade vriska stade oko njeg tiskaju se turaju se tuku da nađu onog, da raskinu onog što ubi ovog,

koji ubio je mnoge. U rukama je: već mu jedan iskopao oko, drugi drži uho mu u zraku i najbliži okrvavljenim zubima se cere, i teturaju jer oni se odstraga naprijed guraju da zateknu štogod i barem ga se taknu i kad im umor svlada bijes i srdžbu, počeše da se razlaze, jer - reče mnogi - na njima nije da mu sude; zato tu je pravda. Raziđoše se i ostatak ostaviše pravdi.

III/ Nad grobom ljudskog ubijača pravda bjesni i ljudi mru i umrijet će još mnogi. Pravda smrću zbori. I ko bi znao dokle će još ovaj koji tolike pomori Da rukom svoje pravde mrtav dalje mori!

Jure Kaštelan:

Vojske, vojske! Vojske, vojske preko neba, preko zemlje, preko rijeka, preko brda. Bježi, brate! Kuda? Kuda? Oganj, oganj! Mrak i oganj - plamsa voda Kolje bog i kolje đavo.

Kuda, kamo, jadna glavo? Krst i nož u istoj ruci. Kolji, tuci. Kolji, tuci! Kolju vuci. Kuda? Kamo? Spasa nije iz krvave Krvavije.

Janko Polić Kamov, MISLI

Od kolijevke jer život naš do groba

Tek vuče kola teških zakonika

I savija se poput vječnog roba

Pod sramnom knutom glupog redarnika

I dok se ruka veličanstva liže

Kroz špalir cijevi, sablja i oštraca,

Tvoj let se nosi i nad prijesto diže

I čupa jezik svinutih podlaca

Ti jedina, što sruši sva božanstva i razotkri im avetnu prazninu;

Ti jedina, što pljusnu veličanstva.

I s ruševina ti se opet vinu I raskoš cijelu duša ti istrese,

Kad samu sebe na prijesto ponese...

Stanislav Vinaver:

On visoko stoji na pesničkoj tabeli

I s te nam visine pouku deli:

Da se ne boji repova konjskih (veli),

Ni dželata naših, ni naše anateme,

Jer mi smo crno Loyolino seme,

A on zna da ćuti, jer ćutati je zlato,

Mudar je ko zmija,

šta kažete na to?

Međutim ta njegova klasična šutnja

I pobuna protiv železne dogme

Hrabrost je moralna i nečuvena bogme!

Jer to nisu fraze, ni laži, ni dim,

Winawer je s Muzom, a Muza je s njim,

Muza je s njim, i on je s njom,

A mi smo za definitivni lom

S tom Muzom i s tim Winawerom.

Janez Menart Post festum

Potem prišla je bela smrt in rekla je bav-bav! Še šc! sem slišal – in že krt mi grob je porahljal.A duša je kot slab sonet odšepala s sveta,zdrdrala v jambu "svet, svet, svet!in padla pred boga.

No, Janezek, - je vzdihnil bog - zdaj, ko je konec rim,

ko sklenil si življenjski krog, kaj s tabo naj storim?

Res sem vseveden, glej, pa spet sprašujem se zaman:

te naj na desno dam sedet, ali na levo stran?

Kako si rekel, o moj bog? - zjecljal sem (v duh) ves bled –

kaj zdaj še ti bi rad v kak blok me stlačil, kot prej svet?

Priklical si me med ljudi na tisti prah sred zvezd,

kjer vsak naj dela, govori, kot mu veleva vest.

In jaz za to sem vnel se ves, a hladen bil je tuš:

za desne bil sem levi pes, za leve desna uš.

Škužajte, ne zamirite, ča san najbolju poeziju vrga u proznu formu: ma to je samo zaradi tega da se bolje kapimo, senssa riguardi senssa niente, anima brižna kako ča san i ja. Valja razumiti z moždani i črivi da valja meritati to ča smo živi...

*Nastavak u sljedećem broju

Povezane vijesti

• Hoće li biti rata među jeans-mafijom?
• Važna je ruža, vjeruj mi
• Fangschuss iliti Brigada del Amanecer