Jednog dana će i to morati stati. Kaže 72-godišnji američko-izraelski nobelovac Michael Levitt da će pandemija koronavirusa biti okončana prije nego što očekujemo. "Bit ćemo dobro, treba kontrolirati paniku". To je kazao Levitt, profesor biofizike na uglednom sveučilištu Stanford. Njegova prognoza je medijski prilično marginalno plasirana, iako govorimo o znanstveniku koji je krajem siječnja točno predvidio da će epidemija u Kini trajati do sredine ožujka, i do tada će biti 80 tisuća zaraženih i oko 3250 preminulih. Levittova projekcija pokazala se utemeljenom. Kina je do sredine ožujka imala točno 80298 slučajeva zaraze, a umrlo je 3245 ljudi.

Velike oči straha

U strahu su velike oči. I razumljivo je da svi ljudi danas žive u napetosti, brizi za sebe i svoje, a usporedo ih tlači i strah za egzistenciju. Ekonomija je na koljenima i valovi posljedica ove globalne blokade tek će nas saviti. Da ne govorimo o bojaznima građana Zagreba i okolice koji su doživjeli traumatični nalet potresa. Sve, ali baš sve negativno što se događa ovih mjeseci ostavit će duboke brazde u ljudima, u kojima će se taložiti muka posljedicama. One će biti ekonomske prirode, ali i duhovnog tilta. No, ono što je imanentno čovjeku, to je da u svakoj muci i kraju neke izvanredne situacije, uvijek pronađe energiju nove nade i novog početka.

O tome sam dosta razgovarao proteklih dana s našim sportašima i trenerima. U tzv. normalno vrijeme činilo mi se uvijek kako su ti razgovori brojni, dugi, ponekad iscrpljujući. U ovo izvanredno vrijeme spoznajem da je ono prije bilo lagani ritam u odnosu na aktualnost. Razlog je jednostavan. Svi su, ali baš svi igrači, i dečki iz Istre, i oni iz Dinama ili Hajduka, ili oni iz Reala, Atletica, Barcelone i Milana, ili oni iz reprezentacije, u istom okviru. Doma su. Imaju vremena na pretek, nešto treniraju koliko mogu sukladno uvjetima, nikad toliko nisu u karijeri imali vremena za provođenje s obitelji. I prvi put imaju silno vremena za razgovore jer nema nogometa i sporta na televiziji. Velike oči straha, nelagode i brige iste su kod svih njih. Nemir mirovanja, manjak adrenalina i uzbuđenja, prepoznajem i kod Modrića, i kod Blagojevića, i kod Vrsaljka i kod Pletikose, i kod Šimića i kod kolega iz drugih redakcija. Pandemija je jednostavno uniformirala ljude, stvari, doživljaje i događanja. Neovisno o statusu, imetku, okruženju, slavi i glamuru, svi smo u istom košu sudbine. Mislim da je to njena jako dobra lekcija, po svim pitanjima, odnosima i potrebama. I jako dobra prilika svakom ponaosob i svekolikim zajednicama za preslagivanje i nastavak priče na boljim osnovama.

Pioniri maleni

U tom kontekstu "dana poslije", na temeljima pozitivnijeg pristupa onome što danas izgleda krajnje negativno, sjetih se pionira Istre 1961. Oni su ove sezone u Prvoj HNL lideri. Još od 1970. godine, kada sam počeo život nogometa u toj uzrasnoj kategoriji, nije se doživjelo u Puli imati nogometnu momčad koja je lider Hrvatske. Pouzdano znam iz arhiva da takve momčadi nije bilo ni prije, odnosno od vremena 1960-tih kad su se počele natjecati momčadi "klinaca". Sigurno je pak da nakon 50 godina što sam dio te pulske priče, imamo šampionsku momčad. U moru jalovih ponavljanja kako opet nema prvoligaške momčadi koja će biti nešto više od aktera borbe za ostanak, kao da je to skandal, a ne standardno stanje, rezultatski doseg pionira Istre 1961 prolazi onako, zapisnički evidentirano. Lakonski pohvaljeno i opetovano tretirano kao "vidjet ćemo tko će uspjeti, pogotovo u Istri", bez dužnog zaustavljanja i promišljanja te situacije. Pioniri Istre 1961 su dominantni toliko slavljenim školama Dinama i Hajduka, kojima bježe samo tri boda zato jer su u trenutku dekoncentracije prosuli bodove s posljednje plasiranim Solinom. To ne mijenja sjajan hod škvadre, koja je i kontinuirano hvaljenim školama Osijeka i Lokomotive odmakla 10, odnosno 19 bodova. Da ne kažemo da su Rijeci odmaglili čak 25 bodova!

No, tema nije plasman, nego doživljaj tog senzacionalnog hoda zeleno-žute dječačke družine, i to u kontekstu drugačijeg poimanja prioriteta u odnosu na eru do pandemije. Uvjeren sam da je tim dečkima jako teško pala ova blokada života. Em su mladi, drugačije energije, em su prvi u državi, em su kao i svi vršnjaci gladni životne svakodnevice. Vjerujem da su, kao i slavni kolege iz Liverpoola, opterećeni strahom da se njihova povijesna sezona ne zaustavi na najljepšem. Kad treba samo proći ciljnu crtu kao prvi. Objektivno gledano, kad su prvenstva mladeži u pitanju, to je vrlo realna opcija. Kad su Englezi u pitanju, i slavne lige, onda će svijet nogometa učiniti sve da se njihova prvenstva nastave. U pitanju je otprilike 1-2 milijarde eura, koliko visi po pitanju obračuna prihoda od TV prava, ulaznica, suvenira i drugog. Za takve nogometne aktere ne treba se brinuti. Prebogati su, prezaštićeni, privilegirani i globalno protežirani, pa će im interesne sfere odraditi sve što treba da dođu na svoje. Za djecu treba imati drugačiji pristup, jer o njemu ovisi kako će odrastati i s kojom prtljagom uvjerenja krenuti u seniorski život.

Pioniri veliki

Završe ili sezonu, ili ne, najvažnija istina ove generacije pionira na "Drosini" je da je bogata talentom. I od toga treba početi tretman tih igrača, a on se ne odnosi na veličanje i tretman slave za dječake. Bili oni prvi ili drugi, ti dečki imaju potencijal. Rezultat u ovim kategorijama je relativan pojam. Nekad je u pitanju poklapanje generacije, nekad je to splet okolnosti da se okupi dečke s više strana, nekad je to pogođen tajming da neki trener "sjedne" takvoj generaciji. Vrlo je važno znati da se sve to može dogoditi u obrnutom smislu. Dakle, da se ne poklopi generacija, da nedostaje par igrača, da trener nije pravi za određenu selekciju. Zbog toga nije mudro stvarati sud o nekome ili nečemu što je podložno "poklapanju". Najmudrije je stručno promišljati da to što je ova pionirska Istra 1961 na čelu ljestvice Prve HNL, svakako nije slučajno! Eh sada, od pionirske kategorije do seniora je 5-7 godina, put koji je zahtjevan i dug kao od Pule do Kine, te je veliko pitanje tko će s 19 godina biti gdje po razini potencijala, kvalitete i perspektive.

Treba li zato sada teretiti nejaka pleća tih nezrelih momaka ogromnim očekivanjima, još od kuće preko kluba do javnosti i okruženja? Ako im želimo loše, to će se tako raditi. Pričat će im se o velikim karijerama, zamantati glave tako da zaborave na važnost škole i tinejdžerske radosti, dopustiti da im kojekakvi posrednici obećavaju blagostanje u drugim sredinama, gradovima i državama. I za svaki njihov krizni trenutak i potez alibi ćemo im osigurati u kritiziranju kluba, uvjeta, kopačka ili trenerovim potezima. Jednostavno, oduzet će im se normalni mladenački razvoj, učenje nogometa i dječačke radosti. Ako pak želimo i na tom primjeru pokazati da nas je žestoki stres pandemije i resetiranje prioriteta i temeljenih vrijednosti života učinilo mudrijim i boljim, onda ćemo ih pustiti da u miru rastu, sazrijevaju i omogućiti im pristojne uvjete za razvoj. Neovisno o rezultatu, poticat će ih se da rade i stalno ponavljati ono što struka najviših razina vječno govori, a to je da je talent 20% uspjeha, a 70% su rad i upornost. Onih deset posto pripadaju formuli svih životnih zbilja, faktoru sreće.

Priča o pionirima Istre je samo metafora svih resetiranja koje se mogu provesti nakon što smo zablokirali u globalnoj epidemiji i zajamčenoj ekonomskoj recesiji. Nije da treba izmišljati toplu vodu. Ovo s pionirima Istre je stara formula (ne)uspjeha, provjerena još od 1970-tih godina. No, resetiranje koje je u tijeku je prilika da ono što smo prije propuštali birati kao prioritet, iako je vrjednije, sada napokon s novom prilikom ne propustimo učiniti na mudriji način. I u nogometu, i u poslu, i u odnosima, i u običnom pristupu svakodnevici, u svemu vrijedi ista lozinka. Dan poslije će doći, i uvijek je šansa za novi i bolji početak.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• Pravi akteri grada