U posljednje vrijeme primjetno je da se puno više politička kasta bavi sportskom problematikom. Kako to već iskustva sugeriraju, to je pouzdani znak da se ulazi u izbornu godinu. Vrijeme je to kada se najviše priča što ljudi žele čuti i obećava. Dakako da političari uvijek imaju ružičaste tonove onog što plasiraju javnosti. U tom ih dojmu, sadržajno, prihvaćaju oni koji vjeruju obećanjima, oni koji imaju razumijevanja za alibije što se nešto nije još napravilo, kao i oni koji ne poznaju dovoljno materiju te misle da nešto što se najavljuje jest dobro. Ima svega, naravno, jer je to tako u društvu 21. stoljeća, poglavito otkako je virtualni život (on line) postao gotovo najutjecajnija linija diktiranja javnih (ne)raspoloženja. U Istri se politička škvadra hvali kako su bitno povećani proračuni za sport. Što je formalno točno, ali bi cinici kazali da je to veliko povećanje zbog odnosa malih brojki koje su se izdvajale do nedavno. Ističe se kako je i Županija stvorila novi fond za sport, iz čega se financira obrazovanje trenera. U Puli gradska vlast hvali stvaranje Zaklade za sport. Ne ulazeći u statusnu domenu, kao ni (relativno skromne) potencijale tih fondova, koji bi trebali biti pod paskom Sportskih saveza, a ne političkih aktera, ostaje činjenica da se oni koriste u proklamiranju kako društvo skrbi o sportu.

Slijedom toga uklapa se u tu priču činjenica da je jedna neprofitna udruga (ACES) koja promiče vrijednosti sporta unutar društvenog i političkog spektra, dodijelila Istarskoj županiji titulu Europske regije sporta u 2025. Ona je bila moguća zato jer su u Istri dva grada, Buzet i Umag, već nosila titulu Europskog grada sporta. Što znači ta zvučna titula u praksi? Ona je više kao priznanje nekoj zajednici za izgrađenu infrastrukturu i stvaranje uvjeta da se što više mladih može baviti sportom, a ne za postignute rezultate vrhunskih sportaša. Uglavnom, niti će se to financijski reflektirati na istarski sport, niti će utjecati na neki njegov poseban iskorak. Najviše će osnažiti uloga politike i pratećih joj društvenih sfera, jer se tim statusom mogu hvaliti da sportu daju dužnu pažnju. Je li u široj javnosti koja živi istarsku stvarnost isti taj osjećaj opće sportske izvrsnosti koji izvire iz tih društveno-političkih stavova?

Kriterij da bi se nekog "europski sportski istaklo" je sportska infrastruktura, programi rekreacije i sporta namijenjeni građanima svih dobi i uzrasta, poticanje na bavljenje sportom, iskustvo organizacije prestižnih međunarodnih sportskih natjecanja, organizacija natjecateljskog sporta i klubova te financiranje sporta. Svatko od vas može po tom slijedu, unutar svoje zajednice i preferencija, procijeniti koliko je Istra "europska" po pitanju sporta. Županija je u tom smislu službeno objavila sljedeće podatke. U Istri imamo 32.773 registriranih sportaša i sportašica, ali se natjecateljski sportom bave njih 17 tisuća. Postoji 600 klubova i udruga, s 1.200 trenera, 700 sudaca te više od 2 tisuće sportskih djelatnika. U infrastrukturu za taj "pokret zdravlja" Županija i deset gradova uložili su kroz deset godina ukupno 66 milijuna. Izdvajanja za sport u razdoblju 2020 - 2025 iznose 71,5 milijuna. Radi ilustracije simbolike, svedemo li to na godišnju razinu u kontekstu broja registriranih sportaš(ic)a, trenera i djelatnika, ispada da godišnje na svakog otpada 380 eura godišnje.

No, već sama brojka od 33 tisuće registriranih sportaša i sportašica čini mi se pretjerana, kao i ona o 600 klubova- udruga. U uvjerljivo najvećem gradu, Puli, je 57 klubova i čini mi se nelogičnim da bi ostalih devet gradova, koji su bitno manje naseljeni, svaki imali barem još toliko da bi se dostiglo brojku 600. Možda se misli na puno veći broj udruga (ali i klubovi su udruge), ali to onda ima neki drugi okvir, a ne prioritetno sportsku značajku. Brojke i javne društveno političke promocije sportske problematike su jedna strana priče. Realnost istarskog sporta djeluje mi malko drugačije. Oskudnije u svakom smislu, ali uz jednu dužnu digresiju. Danas je po pitanju infrastrukture i uvjeta puno bolje nego prije 15-30 i pogotovo više godina. No, je li to dovoljno da sport bude dobrog standarda i privlači mlade, koji danas žive sasvim drugu stvarnost, a kojoj je obilježje da mladi više ne osjećaju privlačnost sporta kao nekad? Jedno (lanjsko) istraživanje iz Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Dr. Andrija Štampar, odaje nam puno smjernica u tom pravcu.

Dakle, povijest protječe u generacijskim ciklusima, koji se izmjenjuju svakih dvadesetak godina, a svaki ima svoje posebnosti. Događaji i opća klima u kojoj jedna generacija odrasta na isti će način obilježiti ljude koji su u njoj rođeni i počeli odrastati. U svijetu trenutno žive predstavnici 7 generacija i to: Velika generacija (rođeni 1901.-1924.), Tiha generacija (1925.-1945.), Baby boomer generacija (od 1946.-1964.), Generacija X (od 1965.-1979.), Generacija Y-Milenijalci (od 1980.-1994.), Generacija Z (od 1995.-2012.) i Generacija Alfa (od 2010.-2025.). Za prve tri i djelomice četvrtu grupu vrlo su jasna svjedočanstva o razlici dan-noć u kontekstu infrastrukture i statusa sporta iz njihovih vremena i današnjice. Slijedeće dvije generacije, Y i Z već govorimo o onima koji stvari gledaju kroz novije vrijeme i malo toga im znači uspoređivanje s prethodnim epohama. Oni iz generacije Alfa imati će najmanje razumijevanje za "priče starih" i tezu kako moraju biti sretni što imaju, jer oni prije nisu imali ni približno takve dobre uvjete. Društvo se danas mijenja "digitalnom brzinom" i neusporedive su te mijene s onima iz analognog doba. Primjerice, Z generacija ima između 11 i 28 godina. Ovo je prva generacija koja ne poznaje vrijeme prije interneta, a svoje živote žive kroz razne aplikacije i brzu komunikaciju s prijateljima. Većina njih su djeca generacije X. Neki istraživači opisuju je kao "egoističnu, okrenutu sebi, razmaženu, koja je od obitelji i društva dobila sve". Smatra ih se najusamljenijom generacijom do sada, a beskrajni online sati dodatnu pojačavaju osjećaj izoliranosti i depresivnosti. Malo vremena provode u izgradnji značajnih bliskih odnosa s drugima, a mnogi upadaju u zamku "usporedi se i očajavaj", koju donose društvene mreže. Ova generacija prva otvoreno govori o svojim problemima vezanim za mentalno zdravlje.

Generacija Alfa ima najstarije od 13 godina i novi pripadnici se tek trebaju roditi. Oni koji su već tu rođeni su kad i iPad, Instagram… Žive s pametnim telefonima, tabletima i društvenim mrežama, kao dijelom svoje svakodnevice. Djeca su milenijalaca i mlađa braća i sestre generacije Z. Rođeni su u visoko digitaliziranom svijetu, češće djeca visokoobrazovanih roditelja. Odrastaju često s jednim roditeljem. Globalno su povezani kao niti jedna generacije prije njih. Djeca ove generacije su izrazito zahtjevna, traže ispunjenje želje odmah. Oni ne moraju čekati omiljenu emisiju – gledaju što žele, kad žele, i koliko žele. Roditelji ih teško kontroliraju. Oni su djeca na koje društvene mreže imaju veliki utjecaj, najviše Tik Tok. Praktične vještine ove generacije zanemarive su, a mentalna i fizička snaga, emocionalna otpornost i socijalne kompetencije slabe. Odgoj djece ove generacije poseban je izazov roditeljima.

Nema ovdje prostora za još okvir o X generaciji (44 do 58 godina) te Y (29-43), ali koje su važne utoliko što daju utjecajne aktere upravljanja sportom ili kroz stručno djelovanje. Bilo bi možda previše za jednu priču, ali već ove druge generacijske odlike daju naslutiti ono što želim kazati o perspektivi sporta. Naime, Z generacija (11-28) je ona koja treba nositi aktivno sport, ili to već čini, a pridružuje im se Alfa generacija (14 na dalje). Iz znanstvenih istraživanja može se prilično jednostavno zaključiti kakve su im navike u svakodnevici i kakav stil života one gaje. U kontekstu svih faktora koji su potrebni za bavljenje sportom, razvijanje vještina i napredak u natjecanju, prilično je jasno da te dvije "noseće" generacije ovog i (bliže) budućeg vremena ne djeluju verzirane za strpljenje, upornost, odricanja i svekolike žrtve koje traži sport. Ne mora biti ni vrhunski, međunarodne razine, nego je dvojbeno i za nacionalne okvire.

Istra je jedna od najbogatijih županija. Samo turizam donosi "akterima" milijarde eura u okruženju u kojem se 200-tinjak tisuća stanovnika podređuje njegovim potrebama. Je li onda sport Istre, kao jedna od zdravih društvenih djelatnosti, dovoljno praćen da bi se danas govorilo o "europskim statusima, velikim proračunima, zakladama i fondovima" kao o nečem senzacionalnom u brizi za bolji život zajednice? Svatko neka prosudi po svojem nahođenju. Kretanje u realnom okružju sporta, na borilištima, među sportašima, njihovim trenerima i sportskim djelatnicima nudi sliku koja ne ohrabruje u kontekstu perspektive. Jer mlade generacije neće privlačiti teren i dvorana, hranarina i dres. Pogotovo ne ako u zahtjevnom natjecateljskom sportu nemaju magnet odnosno inspiraciju kvalitetnih momčadi, natjecanja i sportaša, a posljedično onda niti motivaciju koju nude pune tribine i atmosfera svetkovine sporta. Nadajmo se da je znanost, sociolozi, istraživači i struka u krivu kad sa zebnjom gleda gdje sport ide, a da je politika (barem) ovaj put u pravu kad kaže da je nikad više ulaganja i optimizma za razvoj najzdravije društvene djelatnosti.

Povezane vijesti

• Struka na čelo kolone
• Dan poslije
• Pravi akteri grada