Naslov bi mogao sugerirati pitanje o kojoj koloni govorimo. Odgovor bi bio jednostavan. Govorimo o svim kolonama. Pandemija koronavirusa, još jedan je, doduše mučan, doživljaj koji nam potvrđuje kolika je važnost struke u našim životima. Nije da ljudi već nisu imali prilike spoznati tu činjenicu, ali kao i u mnogim stvarima u životu, snaga te spoznaje vremenom kopni i prepuštamo se čarima svakodnevice u kojoj se nameće snaga sveznadara. To su oni koji su glasni, i tim svojstvom uspijevaju skrenuti pažnju sa sadržaja kojeg nude. Sveznadari su oni koji apsolutno sve znaju, svejedno govorimo li o znanosti, politici, sportu, tajnim službama, globalnim ratovima, izborima ljepotica ili predsjednika nečega. U načelu, to su ljudi koji žele odati dojam uvjerljivosti njihova znanja, a da pri tom ne pružaju ništa konkretno što bi to znanje učinilo vjerodostojnim.

Brzina svakodnevice

U brzom ritmu koji si je čovjek nametnuo u tzv. modernom vremenu sveznadarima je kao ribama u vodi. Dišu punim škrgama. Čovjek je zaposlen, okupiran financijskim potrebama, obiteljskim obvezama i rješavanjima problema. Nema vremena, ili si utvara da ga nema, da trezvenije analizira stvari, pogotovo one koje su važne za njegov život. Stvar je globalna, jer je digitalizirana stvarnost svijetu nametnula brzinu klika kao simboliku brzine kojom se živi. Tako će se radije ići linijom manjeg otpora. Puno je toga takvog, nažalost, što utječe na kvalitetu naših promišljanja, posljedično i na življenje.

Sveznadari nude priču koju se želi čuti, a ne onu koju se može ostvariti. Oni govore, ali nema pomaka. Ostavimo li po strani tematike koje ne ugrožavaju direktno fizički integritet čovjeka, ljudi se neće uzrujati što od populista i populizma kao rastuće nuspojave digitaliziranog svijeta nemaju baš koristi. Ali, kada se ljudi osjete ugroženim, i kada u njima prevlada osjećaj straha, tada se u procjeni kriterija znanja brzo vrate iskonima. Traže pomoć struke i spremni su učiniti ama baš sve što im ona kaže da svladaju uzrok iskonskog straha.

Eto, nakon dugo vremena nekih čudnih zbilja čovjekove lakomislenosti, događa se logično stanje vjere u stručnjake. Pandemija, epidemija, kako god, koronavirus zaustavio je svijet. Globalno i svaki naš mikrosvijet. Svi su se uplašili, doduše postupno, da je ovo virus koji je opako opasan i nezgodan "za čuvanje". Strah silno motivira, pa kada je dostigao ove razine i u najrazvijenijem i najbogatijem svijetu, jasno je koje je dimenzije poprimio i u zbiljama kakva je naša.

Ono što je u tom strahu i sada fokusiranom pogledu na stvarnost prepoznato i kod nas, to je snaga struke! Koronavirus je napao žešće i Hrvatsku, ali u svakom relacijskom odnosu s drugima, pokazalo se da je kod nas pristup i metodologija borbe protiv opakog virusa bila, i jest, na visokoj razini.

Naravno, pandemija će trajati, tko zna koliko još, i ne znam u kojem će smjeru ići, ali do sada "zadužena" hrvatska struka, u piramidi od nacionalnog stožera do lokalnih, pokazuje se na visini povijesnog zadatka. Ističu to stručnjaci, takvo uvjerenje i dojmove iznose građani. I ono što kao posljedicu prepuštanja glavne riječi struci možemo prepoznati, to je i jedan nasušno potreban društveni proces – vraćanje vjere u zdravstvo i institucije.

Građani odlučuju

Vrlo često u razgovorima ljudi može se čuti kako su nemoćni da mijenjaju stvari jer muljatori, lukavi prodavači magle za svoje interese ili nesposobnjakovići, nameću svoje igrače na stručnim mjestima. Nekad se čini da je to ljudima ipak alibi kojim si objašnjavaju zašto su neaktivni, drže se svojih komfornih zona i ne bi se zamjerali u borbi za boljitak. OK, za te borbe mora postojati snažna uvjerenja i realnost da se one mogu dobiti i ostvariti ispravne ciljeve.

No, vraćamo se tako na nultu točku ove priče, treba se voditi snagom struke i podržavati je. I onda kada nam odaje kako su neka naša očekivanja nerealna, ili kada nas upućuje na odricanje ili težak put da bismo do željenih ciljeva mogli stići. Praktično to možemo dočarati na sljedeći način. Prvo zamislimo što bi sa Hrvatskom bilo da nije situacija na čelo ministarstva zdravstva dovela dr. Vilija Beroša.

Čovjek koji narodu nije postojao do prije mjesec i pol dana, sada je već u statusu junaka nacije kojem se apsolutno vjeruje. Nitko ne pita tko je, odakle je, navija li za Hajduk jer je iz Splita, ili je dinamovac zato što živi u Zagrebu. Nitko se ne osvrće da li je HDZ-ovac, desničar ili ljevičar. Ministar je "samo" od prvog trenutka malo i jasno govorio, a puno i konkretno djelovao. Kao što često pišem u ovoj rubrici, čovjek spada među one kojima su riječi praćene djelima. Kada su djela pozitivna i očito vidljiva i svima nama laicima, jer je u pitanju izvanredno stanje koje se tiče ama baš svakog od nas, eto zašto nema folklora Hrvatske. Nema trivijalnosti oko osobe, nema sveznadara kontra stručnjaka, nego razumna vjera u preporuke koje pledira, i logička sljedba naloga koje sa suradnicima donosi.

Pandemija je nametnula takav epilog, kao što je oživjela starinsku vjeru u naše zdravstvo. U galami svekolikih sveznadara, koji igraju na kartu ljudske osjetljivosti na pitanje zdravlja, često se omalovažavalo zdravstvenu struku. Ne samo liječnike nego i medicinske sestre i tehničare. Jedan krivi čin imao bi snagu zasjeniti tisuće dobrih djela. Jedna kriva riječ dovoljna je da bi se obezvrijedilo silan trud. Zahvaljujući površnosti tumača ljudi su uvjereni da je naše zdravstvo nikakvo i da je u svijetu svima bolje. A nije baš tako, uvjeravaju stručnjaci. Naši i mnogi izvana koji su upućeni.

Problem našeg zdravstva, kaže struka, je više stvar organizacije i upravljanja. Hrvatska ima fantastičnih liječnika i mnoštvo kvalitetne medicinske službe, o čemu vam najviše mogu kazati stanovnici onih zemalja gdje su brojni otišli raditi. No, ako "sveznadari" vode priču i snagom galama nameću interesne upravitelje i upravljanja, tada struka gubi snagu. Jer ako je danas Hrvatska oduševljena reakcijom svojeg zdravstva, nije valjda da je ono takvim uspješnim postalo preko noći. To su isti ljudi i struka, samo se percepcije danas mijenjaju. Jer je strah izoštrio sliku gledanja.

Dan nakon

Hoće li tako biti u danima kada virus COVID 19 bude ukroćen i medicina te znanost nam vrate život u normalu? Hoćemo li tada ministra stručnjaka jednako gledati kada (ako) bude donosio neke nepopularne odluke u sustavu, a što će nekim sveznadarima sigurno poslužiti da ga počnu osporavati kod masa? Struku treba poštivati uvijek, a ne samo kada nam u strahu ili kratkoročnom interesu odgovara. Samo tako struka može dati najbolje od sebe i logičnom roku donijeti nam opći napredak.

Sve ono što se odnosi na zdravstvo u kontekstu ove teme, može se slobodno prenijeti na sve struke odnosno djelatnosti u Hrvatskoj. Među inima i na novinarstvo. Možda možemo reći, pogotovo na novinarstvo, koje je danas u dobrom dijelu primjer kako su sveznadari okupirali alate društvenih utjecaja. I time kontinuirano oslabljuju snagu stručnosti, dajući prednost i trivijalnim tematikama i tumačima. Koji svojim djelovanjima zasjenjuju brojne stručne, kvalitetne i hrabre novinare, koji se ne snalaze u spletkarenjima i dodvoravanjima.

Ovaj put nisam inzistirao na nogometnoj-sportskoj priči, jer su potpuno stale. Kao nikad u povijesti. Svima nama koji smo sportom trajno strastveno okupirani nedostaje taj adrenalin. Za sada manje, jer ga trošimo u većim količinama u intenzitetu promišljanja kako se sačuvati od virusa, odnosno u brizi za svoje i društvo (posao) u cjelini. U nogometu je pitanje struke isto, samo što zbog prirode svakonedjeljnog testiranja vrijednosti urađenog, ali i opuštenijeg doživljaja sporta kao djelatnosti, o toj stručnosti zborimo kao sveznadari. Neš ti trenera i struke, klasika.

No, taj je pristup samo paradigma općenitom raširenom omalovažavajućem stavu prema svim strukama u Hrvatskoj. I nerazumijevanju, možda bolje reći zaboravljanju da je samo struka ona koja nas može izvlačiti iz problema, i voditi nas prema boljem življenju i kvalitetnim rješenjima.

Povezane vijesti

• Dan poslije
• Pravi akteri grada
• Ljudi grada, za grad, i trag