Mladog glumca Filipa Vidovića ljubitelji kazališta najviše pamte po briljantnoj ulozi Sandija u "Ciganinu, ali najljepšem", dok ga široka TV publika prepoznaje iz showa "Ples sa zvijezdama". Ako nije do tada, nakon ovog showa postao je prava zvijezda. Kaže da ne zna što to znači biti "zvijezda" i da kod nas danas ne postoji takav status, ali priznaje da ga sada češće prepoznaju na cesti. I neki dan kada je igrao odbojku na pijesku na pulskim Valkanama, neke curice su mahale: "Filip, Filip iz Plesa sa zvijezdama!", priča nam i dodaje: "Uskoro će se to zaboraviti, kratkog je to roka, ta popularnost."

- Danas sve kratko traje. Nije kao u doba tvog oca Ivice Vidovića, kad si jednom zvijezda, vječno nosiš tu aureolu.

- Kad danas spomeneš nekim ljudima "Kaspara Hausera", "Ros i Gill su mrtvi", "Malo misto", "Velo misto", neke filmove u kojima je igrao moj otac, svima je to poznato. Takav tip popularnosti, međutim, više ne postoji, ljudi ne prate više toliko film i kazalište pa nema ni takve vrste statusa. A ne znam ni što taj status uopće znači.

- Što tebi znači? Jesi li kao dijete osjećao da odrastaš u obitelji umjetnika, glumačkih zvijezda?

- Tata je tata, a mama je mama i nikad ih ne doživljavaš kao nekakve zvijezde. Znaš da su dobri u tome što rade i to je to. Više su ti mama i tata nego veliki glumci.

Pulski zet

- Pulski si zet, tvoja djevojka Nataša Pavićević, profesorica anglistike također zaluđena plesom, dovela te u svoj rodni grad. Ovdje ljetuješ zadnjih godina, snimili smo te u Wake Parku na Valsalinama, igraš odbojku na Valkanama, ne propuštaš ni Filmski festival. Što ti znači Pula? Kako je doživljavaš?

- Pula je multikulturan grad. Ima svega. Prije, kada bih razmišljao o Puli, uspoređivao sam je s Rijekom, kao neki grad brodova i luke, gdje nema baš previše drugih aktivnosti. Ali je sve kontra toga. Ima svega, puno lijepih plaža, puno aktivnosti kojima se možeš baviti. Evo, konstantno smo na odbojci, otkrio sam i wake boarding koji je tako zabavan! Žao mi je da ga nisam prije otkrio, čujem da je tu već nekoliko godina. Prvi put sam to probao u Beogradu prije desetak godina, na Adi, i bilo mi je super i od tada ništa. Kada sam vidio Wake Park u Puli, oduševio sam se. Oni te malo upute, nauče osnove, ali ostalo je na tebi, probaš, padneš. Možeš pasti na facu, ali kao voda je pa je ok, nije strašno. Da, draga mi je iz Pule pa smo tu cijelo ljeto. Iako mi fali Vis i sada idemo na Vis.

- Čujem da ti je Vis najvažnije mjesto na svijetu i da se osjećaš Dalmatincem. Zbog Visa?

- Rođen sam u Splitu, tata mi je Višanin, odnosno Komižanin i nekako se osjećam Dalmatincem. Iako sam živio u Splitu možda tjedan dana nakon rođenja, a mislio sam da sam živio puno dulje.

- Po kojim si osobinama Dalmatinac?

- Po mentalitetu. Onako, polako ćemo, sve lagano, malo usporeno. Obožavam klape i Olivera. Brzo se prebacim i na dalmatinski dijalekt.

- Na fejsu u kratkom videu izgovaraš neku brzalicu na komiškom. Ništa nismo razumjeli. Govoriš i komiški?

- Brzalica ide ovako: Cetiri mijora cetorso cetardese i cetiri crna crnjula…. Na komiškom to znači četiri tisuće četiristo četrdeset četiri crna crnjula, to su one male crne ribice. Komiški znam po sluhu, kada ga čujem, razumijem, ali da sad automatski počnem pričati na komiškom, to ne znam. Tamo ljetujem valjda od svoje prve godine, svako ljeto smo tamo bili i htio, ne htio uhvatiš govor te sredine.

- Radio si s prekaljenim redateljima, "Ciganina" s Ivicom Buljanom, "Talijanski slamnati šešir" s Georgijem Parom. Što je glumcu bolje, kada ti redatelj prepusti interpretaciju lika ili kada ti daje koordinate, nameće svoje viđenje?

- Najbolje je kada se nađete na istoj valnoj duljini, kada redatelj usmjerava neka tvoja razmišljanja, neki tvoj unutarnji proces, kada se dogodi suigra između redatelja i glumca i zajedno stvarate nešto novo. S Buljanom mi je bilo jako lijepo raditi, i s Ninom Violić u "Cigi".

- Sada se Nina Violić potvrdila i kao redateljica. Jesi gledao na Puli njezin redateljski prvijenac "Baci se na pod" i kako ti se sviđa?

- Jako mi se sviđa. Jednostavna je priča, ali zanimljivo ispričana, to mi je zapravo jedan od dražih filmova na ovogodišnjoj Puli. Najbolji mi je film "Ljeto kad sam naučila letjeti". Odličan film! Topla životna, ljudska priča, u kojoj se mogu prepoznati i stariji i mlađi. Ja sam se, recimo, poistovjetio s krajem filma. Završava na jako simpatičan način, da ne spojlam što se desi na kraju, ali to se meni uvijek dešavalo ljeti kada sam bio mali.

Frizura Jure Stublića

- Što misliš o domaćem filmu? Ne prolazi baš najbolje kod domaće kino-publike.

- Ne mislim da je problem u kvaliteti filmova, već u tome što se u kinima prikazuje jako malo naših filmova. Ne znam je li to kino-distributerima isplativo ili nije, očito nije, ali mislim da je bitno da su ti filmovi ipak u kinima, da ljudi imaju priliku gledati naše filmove, da se domaća kinematografija počne dizati. Jer u suprotnom, te filmove nećemo moći vidjeti, osim na nekim festivalima ili ako i kada dođu na televiziju.

- Ti još nisi glumio u filmu, ali si imao neke kraće role u serijama "Počivali u miru", "Crno-bijeli svijet" gdje si igrao Juru Stublića. Kako ti je legao Jura?

- Da, sjećam se da su mi radili frizuru za Juru jako, jako dugo, barem sat vremena. To mi je bilo prvo iskustvo pred kamerom, malo veće, i imao sam tremu, ali sam imao sreću da sam radio sa Slavkom Sobinom. Redatelj je htio snimiti prvo mene u krupnom planu pa njega krupno pa obojicu malo iz daljine. Joj, ne, o bože!, rekao sam, pa mi je Slavko priskočio u pomoć i prvo su snimili njega i nas obojicu, prije mog krupnog plana. I na tome sam mu jako zahvalan. Uvijek će mi to ostati u pamćenju. Pomogao mi je da se opustim.

- Jesi li "tvoj" Jura i zapjevao?

- Nije. Jako sam htio pjevati, ali scena nije bila takva. Bacao sam spiku da radim novi album, novu pjesmu i tražim nekog tko će mi snimiti spot, tko će glumiti u njemu. Najviše smo radili na govoru Jure Stublića. Jako je zabavno kada skidaš neka poznata lica, mada se ne smatram baš nekim dobrim imitatorom. Ovo i nije bilo zamišljeno kao imitacija, već je to bila moja interpretacija.

- S kim bi želio raditi?

- Jako mi je zanimljiv Matija Ferlin i ono što on radi. Kad sam gledao njegove predstave, baš sam poželio biti dio toga. U Puli sam gledao njegove "Samice", u Zagrebu neke njegove solo radove. Stvarno je jako darovit, privlači me to što radi i način na koji radi. Bavi se tijelom, pokretom i kazalištem na jako zanimljiv način. I inače me jako privlači fizičko kazalište i zato bih, među ostalim, htio s njim raditi. Zanima me kako bi taj proces izgledao, jer mi je stvaralački proces najbitniji.

Movieland je ljestvicu iznad

- Nastupao si u plesnoj predstavi, zajedničkom projektu Dance Company &M i tvoje kolegice glumice Judite Franković. Zanimljiva je priča stajala iza tog projekta, bili su uključeni plesači i glumci te čitav niz mladih kreativaca, od glazbenika do arhitekata, dizajnera.

- Da, igrao sam u predstavi "Room N°7", Soba broj 7, Dance Company &M Andreje Solomon i Eme Janković, u Zagrebačkom plesnom centru prije otprilike pet godina. Predstava je temeljena na stvarnoj priči o vlasniku motela Amerikancu Geraldu Foosu koji je kroz rupe na stropovima soba promatrao svoje goste čitava tri desetljeća. I svašta se u tim sobama dešavalo i o tome je predstava. To mi je bilo prvo iskustvo s plesnom predstavom, bilo mi je jako zanimljivo raditi s plesačima jer puno brže i konkretnije rade u odnosu na glumce. Kada dođeš na plesnu probu, imaš jako konkretan zadatak i uvijek ga napraviš na toj probi. A u glumačkom poslu, konkretno u kazalištu, malo probaš na jedan način pa na drugi, jednu pa neku drugu scenu. Ovo je jako konkretno i to mi se sviđa.

- Odličan si plesač, imaš sluha, vjerujem da i dobro pjevaš, voliš fizički teatar, ležali bi ti mjuzikli.

- Nisam baš siguran da sam za mjuzikle, pjevam ok, ali ne nešto genijalno dobro. Ono što bih htio malo više raditi, dok mogu, dok sam mlađi, je fizičko kazalište i plesne predstave, gdje se istražuje tijelo i govori više kroz tijelo.

- Show "Ples sa zvijezdama" je, dakle, očekivan angažman.

- Volim ples, zavolio sam ga na Akademiji, imali smo predmet Scenski pokret i tu sam prvi put počeo osvještavati svoje tijelo. Prvo što smo radili na faksu je osvještavanje tijela kroz pokret i kroz prostor. Do tada sam mislio da nisam baš neki genijalac u sportovima, u nogometu, recimo, koji je na satima tjelesnog odgoja u školi najbitniji, i misliš da si fizički nesposoban, a onda sam na faksu počeo osvještavati vlastito tijelo i prvi put skužio što sve mogu. Ples me je zato jako privukao, to je zaista lijepa aktivnost koja donosi puno radosti i veselja. S druge strane, ne mislim da puno glumaca pleše ili da se intenzivnije bavi plesom, osvještavanjem tijela, a glumački su alati i govor i pokret. Tijelo je jednako bitno kao i govor.

- Ples, dakle, umjesto teretane? Američki glumci jako drže do svog tijela i održavaju se bildanjem mišića.

- Idem ja i u teretanu, ali čisto zbog zdravlja. Imam i problema s leđima, a konstantno kretanje to dovodi u red i održavam tijelo na nekoj razini. Ovo mi je ljeto do sada najaktivnije. Nešto sam malo plivao, ali sve ostalo sam iskoristio do maksimuma.

- Na odbojku u Pulu došao je i tvoj brat Luka koji je ljeto proveo radno na umaškoj rivijeri.

- Luka je sudjelovao na ATP-u, ušao je u četvrtfinale na turniru zvijezda, a sada ima nastupe po cijeloj Istri. U Umagu mu je baza, tu je cijelo ljeto tako da smo se dosta družili. Došao je s djevojkom Petrom, a igrali smo još moja Nataša, njezina seka Maša i još dvojica prijatelja.

- I tko je pobijedio?

- Ekipe se stalno mijenjaju, ali jučer smo u jednom trenu igrali Petra i ja protiv Nataše i Luke. Vodili smo fino i onda je u Nataši proradio neki nerv, neki inat i jednostavno smo izgubili. Na kraju su nas lijepo dobili. Ali dobro, neka.

- Voliš i internetske igrice?

- Volim razne igre. Nedavno smo Nataša i ja bili u Italiji, u Gardalandu i Movielandu, isprobali smo većinu stvari, zabavno je, ali Movieland mi je ipak ljestvicu iznad. Manje je poznat, na kilometar od Gardalanda i ima više avanturica, hororhouse gdje smo umrli od straha, baš je bilo gadno, ali super iskustvo. Imaju avanture koje traju puno dulje, sve je u điru filmova i Holywooda, ulaziš u podmornicu, krenu padati bombe, treseš se i to traje, traje, pa te zalijevaju vodom i tako.

- Na sceni nemaš straha? U intervjuima govoriš da nemaš tremu.

- Na faksu sam imao puno treme, ali sve što sam kasnije radio nisam imao nikakvu tremu. To mi je ful čudno i zapravo me malo i nervira. Jer trema i pomaže, malo te stisne. Jedino sam tremu osjetio u Beogradu, kad smo gostovali s "Cigom". Nakon dugo vremena osjetim malo treme, opala, zanimljivo! Razloge pretpostavljam: ipak mi je mama iz Beograda i taj mi grad očito nešto više znači.

Dubrovačke ljetne igre

- Predstava "Ciganin ali najljepši", rađena prema odličnom romanu Kristijana Novaka, vinula te visoko, to ti je bila najveća i najzahtjevnija uloga do sada. Predstava još igra ili je skinuta s repertoara HNK-a u Zagrebu?

- Bila je skinuta, ali ju je nova intendantica ipak uvrstila u sljedeću sezonu. Neće je biti tako puno, ali ćemo je ipak igrati i dalje.

- Ideš li na Dubrovačke ljetne igre?

- Da i tome se jako veselim jer nisam bio u Dubrovniku sigurno sedam-osam godina, još od faksa kada smo nastupali sa studentskom predstavom. Na Ljetnim igrama gostujemo s "Genijalnom prijateljicom", po knjizi Elene Ferrante. To je lijepa priča o dvije prijateljice koje odrastaju skupa u Napulju, a u HNK-u smo je postavili prije pola godine, režirala je mlada djevojka Marina Pejnović. Radio sam s njom par puta na faksu i bilo mi je jako lijepo.

- I Dubrovnik je neka posebna pozornica, možda tamo budeš imao tremu? Nastup na Dubrovačkim ljetnim igrama još uvijek je san svakog kazališnog glumca, potvrda uspjeha?

- Ne znam više što uopće znači taj pojam, uspješan kazališni glumac. Znači li to da si na nekim većim festivalima, ili da imaš puno predstava, ili da radiš posao kako se spada. Ne znam. Ja se trudim biti korektan i lijepo raditi i što bude - bit će.

- Družiš se s kolegama glumcima i izvan scene? Postoje li i dalje takva okupljanja? Nekad su to bila legendarna prijateljstva.

- Vremena se mijenjaju, mislim da ne postoji više takav tip druženja i takav tip rada na filmu. Ta su vremena prošla, ne znam je li to dobro ili loše, ali sve je drugačije. Nekad je sve bilo opuštenije, a danas je više poslovnije.

- Pamtiš li iz djetinjstva neka takva okupljanja i druženja u vašem domu?

- Najviše što pamtim je Pređin gulaš. Predrag Vušović radio je gulaš od hobotnice i sjećam se tog druženja kod nas doma u Zagrebu i da je taj gulaš bio tako genijalan. Radio se užasno dugo, ali sve se isplatilo.

- Kako se vi danas družite? Više se ne kuhaju hobotnice po kućama?

- Imaš neke bliske ljude, neke malo manje bliske. Nema hobotnica, većinom se karta bela uz malo gemišta, sira i pršuta.

- Ali čujem da voliš kuhati.

- Nisam već dugo kuhao, ali volim kuhati. Kad sam bio mlađi, uvijek me interesiralo što to mama radi u kuhinji, što to i kako sprema i vrlo brzo sam počeo sam nešto pripremati. To je i korisno, jer opušta. Puno mojih prijatelja glumaca također voli kuhati, kao recimo mladi gospodin Marin Stević, koji je na stipendiji u HNK-u, završava petu godinu Akademije, obožava kuhati i par puta smo nešto skupa pripremali, uz druženje i neke igre.

Slobodni umjetnici

- U intervjuima si spominjao novi autorski kazališni projekt koji pripremaš s kolegama. Do sada nisi otkrivao detalje, možda je sada vrijeme?

- Nije još vrijeme. Još se radi na tekstu, jer je autorski projekt pa drugačije tome pristupamo, ali radimo i nadamo se da ćemo početkom sljedeće godine izaći s tim u javnost. Već smo u probama. Kazališni je to komad o prijateljstvu, dramaturg je mladi Filip Jurjević iz Zadra, ali svi bacamo ideje, improviziramo i zajedno dolazimo do teksta. U projektu su, uz mene, Silvio Mumelaš i Silvio Vovk, skupljamo i ostatak ekipe, majstore svjetla, tona, tražimo i producente.

- Da, kako ćete to isfinancirati?

- To ćemo tek vidjeti.

- Kako se danas živi i opstaje u glumačkom svijetu? Kažu da previše glumaca izlazi s raznih akademija, teško je dobiti stalni angažman kakav ti imaš u HNK-u. Tvoja majka glumica Gordana Gadžić ima privatni Teatar Rugantino. Kako žive nezavisni umjetnici?

- Teško je, ljudi se bore, pogotovo privatna kazališta, posebno nakon korone koja je sve još dodatno poremetila. Ovisiš o potporama grada i države, a tu nema puno novca, i s jako malim prihodima moraš napraviti predstavu i stalno ulaziš u neki rizik. I to je u redu, ali slobodna scena teško uspijeva. Mama jako puno radi. Osobno imam puno sreće da se uopće otvorila mogućnost da sam tu gdje jesam i jako sam zahvalan na tome. S akademija izlazi jako puno mladih glumaca koji su super, ali ne dobivaju priliku da pokažu što mogu, da uopće rade i da od toga mogu živjeti.

- Koga bi od svojih mentora istaknuo, od koga si najviše naučio o glumi, teatru?

- Prvog bih spomenuo Tomislava Rališa, profesora govora koji nas je ohrabrio i potaknuo da razmišljamo u smjeru koji mi se osobno sviđa. Spomenuo bih i profesore pokreta Pravdana Devlahovića, Blaženku Kovač Carić, Kseniju Zec, Sašu Božiča. Pokret mi je bio dosta bitan pa njih najviše pamtim. Izvan faksa, Ivica Buljan, Nina Violić, Slobodan Unkovski, Paolo Magelli... to su mi jako bitne osobe, procesi koje sam s njima radio.

- Što voliš u glumi?

- Volim u glumi što u svakom procesu krećeš ispočetka, od nule, i to što te potiče da radiš na sebi. Uvijek istražuješ nešto novo i sukladno tome se razvijaš, i profesionalno i privatno. Preispituješ neke stvari i sebe jer svako lice nosi nove ideje i kako provedeš mjesece radeći s tim karakterom i zastupaš to lice, paralelno preispituješ i sebe i te ideje.

Povezane vijesti

• Srpski glumac Ivan Bekjarev i filmski režiser Mića Milošević žrtve korone
• Preminuo glumac Boris Komnenić
• Pulski glumac Rade Radolović ljeto provodi - na kazališnim daskama