Istarsko narodno kazalište na svojoj je maloj sceni u sklopu programa "Tribina" ugostio renomiranog kazališnog redatelja Boruta Šeparovića. Dugogodišnji je to voditelj kultnog kazališnog kolektiva (ili, riječima njegovog sugovornika, pokreta" Montažstroj, koji se na hrvatskoj sceni već više od tri desetljeća ističe svojim participativnim kazalištem, dokumentarizmom i eksplozivnim fizičkim teatrom.

Razgovor s njim vodio je kazališni teoretičar, autor i profesor Leo Rafolt, koji je o Montažstroju napisao i knjigu "Montažstroj’s Emancipatory Performance Politics: Never Mind the Score". Šeparović je ponudio brojne zanimljive i intrigantne odgovore na dobro formulirana pitanja Rafolta koji se, kako je to izjavio i sam autor, nije libio i "triggerati" pokoju tešku temu.

Simbioza umjetnosti i sporta

Dijalog je započet naizgled ležernijim, ali za Montažstroj veoma relevantnim motivom simbioze između umjetnosti i sporta. Spomenuta je scena s prosvjeda u Srbiji, gdje su studenti, među mnoštvom od 200 tisuća ljudi, oslobodili dio prostora kako bi tu zaigrali košarku. Premda drugačijim sportom, prva faza Montažstroja bila je obilježena konceptom teatralizacije nogometne kulture.

- U to se vrijeme pojavio fenomen navijača i problema na stadionu. Činilo nam se da se kroz nogomet nešto može reći o toj masovnoj kulturi. Mene osobno – to je sad oksimoron – nije zanimalo završiti u nekoj vrsti elitizma koje kazalište nudi, imao sam dojam da se možemo otvoriti masama. Pitanje je koliko nam je to uspjelo ili nije, ja bih rekao da nije. Da taj moj projekt, kao i većina njih, nije uspio.

S druge strane, s obzirom na taj elitizam koji je prisutan u kazalištu, riječ nogomet je bilo nešto što nikako ne pripada tom mediju, a to sam i htio – dati mu nešto što mu ne pripada. Tako da je ta nogometna kultura bila malo i provokacija. Zvali smo se i nogometno kazalište Montažstroj, što je ljudima bilo iritantno, kazao je Šeparović i dodao da se među njegovim "neostvarenim i nedosanjanim" projektima može naći i jedan košarkaški, radnog naziva "Kletva".

U njemu je htio prikazati pad hrvatske košarke, nekadašnje velesile koja se posljednjih godina često ne uspijeva ni kvalificirati na europsko ili svjetsko prvenstvo. Početak tog pada se, istaknuo je, može pronaći na Eurobasketu 1995. godine, kada su hrvatski košarkaši nakon osvojene bronce napustili podij u znak protesta prema prvacima, košarkašima Jugoslavije. "Kad jednom otiđeš s postolja, nema više povratka", prenio je Šeparović premisu kojom bi se vodio u potencijalnoj predstavi ili dokumentarnom filmu.

Uz mnoštvo neostvarenih projekata koje je spomenuo, u razgovoru se često moglo čuti i o oksimoronima i paradoksima, a za Šeparovića je to i samo kazalište.

- Neki moj intrinzični osjećaj je bio da koliko god me kazalište privlačilo ono me isto toliko odbijalo. Koliko god ga volio, toliko sam ga i mrzio. Ali vjerojatno bi istu stvar rekao i za svoju biografiju, pa vjerojatno i za samog sebe, tako da je to nešto s čim živiš. To mainstream kazalište se najčešće obraćalo nekakvoj srednjoj klasi, ili čak višoj srednjoj klasi, i davno su zaboravljeni oni pokušaj Weimarske republike i Bertolda Brechta, gdje se uz pomoć sindikata, socijal demokrata, pa i komunista pokušavalo raditi kazalište koje će osvijestiti radničku klasu i biti pisano, mišljeno i provedeno za nju.

Ja sam odrastao uz Brechta, koji je bio toliko besmislen u socijalizmu, koliko je besmislen i kad se danas postavi, a još je besmislenije da neka njegova, ne znam tko, unuka ili nećakinja, ima sva autorska prava pa mu ne smijete jedan zarez promijeniti. Ali neki njegovi najosnovniji postulati, ti ajmo reći poučni komadi su tu da nas zabave i pouče nečemu, postoji ta prosvjetiteljska dimenzija.

Meni to negdje zvoni i danas, koliko god to bilo besmisleno, jer više ne idemo u kazalište da bi se poučili, mi koji u njega idemo već sve znamo, a ono što zna biti još gore je to što gledamo jedni druge u tome. Postoji neki potpuni eklskluzivizam i ja s tim imam ozbiljan problem. Imam problem sa sobom koji u tome sudjeluje i u tome stari. Ali dobro, valjda je ontološko svojstvo kazališta da jednostavno umiremo u njemu pred publikom, nasmijao je i naveo svojim riječima na razmišljanje Šeparović.

O etiketama koje mu se lijepe kazao je da mu ne smeta što ga prozivaju populistom ili čak posljednjim socrealistom:

- Ako je Brecht populist, ja nemam problem s tim da me se prozove populistom. Isto tako su mi veoma inspirativni bili modeli ruske avangarde odmah nakon Oktobarske revolucije. Tako da sam svoju inspiraciju često tražio u početku 20. stoljeća. Netko mi je jednom rekao da sam zadnji socrealist, i to mi uopće ne smeta. Ako je moj dokumentarizam, ili pseudo dokumentarizam, neka vrsta socrealizma, ja ću to uzet kao kompliment. Populizam, socrealizam, kakvu mi god etiketu nalijepili, za to me boli…ona stvar. Mislim da je više problem to da često ne znamo što radimo i za kog radimo.

Mislim da umjetnost ne bi trebala biti sama sebi svrha, a često je, i zbog toga samog sebe često iživciram, rekao je pa, na inzistiranje Rafolta, još ponešto kazao o svojoj fascinaciji Oktobarskom revolucijom, čemu svjedoči i činjenica da je otišao u Sankt-Peterburg na obilježavanje njene 100. godišnjice. "Mislim da danas nemamo taj utopijski horizont koji su oni imali, da ne možemo kritiziratI ovo što je oko nas, ukazivati na neke bolne točke i slabosti i propitkivati. Fali nam upravo taj horizont, i na tome zavidim umjetnicima iz tog vremena", smatra.

Govoreći o utopijskom horizontu povela se riječ i o umjetničkoj slobodi, za koju Šeparović smatra da je uvijek uvjetovana određenim kompromisom na koji umjetnici pristaju čim ih financira sustav. Nije, dodao je, to svojevrsna ucjena, ali je svojevrsni dug prema instituciji i državi. Nešto s čime se Montažstroj nije suočavao u svojim ranim godinama. Od ostalih je poteškoća u stvaranju spomenuo autorska prava, zbog kojih se danas moraju polagati računi čak i u slučaju kad se određena pjesma iskoristi na tek nekoliko sekundi, a do sličnih je problema došlo i s GDPR-om.

Osvrnuo se i na slap tužbe kojima se umjetnici obeshrabruju u svom radu ukoliko se hvataju u koštac s temama poput korupcije i raskrinkavanja državne ili kapitalističke vrhuške, naglasivši da je čak i lakše kritizirati političare u odnosu na korporativni kapitalizam. Takve su ga potencijalne tužbe, zaključio je, spriječile u stvaranju predstave po uzoru na aferu Borg, kazao je i dodao da su ga svi ti nerealizirani projekti više odredili nego one koje je ostvario.

Psi lutalice

Od onih je realiziranih pak istaknuo "Timbuktu", predstavu u kojoj su korišteni psi lutalice (od kojih su neki kasnije udomljeni) i 12 beskućnika s kojima je, unatoč prognozama i komentarima kolega, na kraju odlično surađivao u predstavi koja je igrana 11 puta.

Spomenuo je i "Generaciju 91-95", gdje je surađivao s mladim glumcima, tada srednjoškolcima, od kojih su mnogi kasnije završili akademiju, "Moje srce kuca za nju", gdje su protagonistice bile nezaposlene žene te "55+", u kojoj su stariji ljudi ovisno o svojim godinama imali toliko sekundi za ispričati svoj život.

Povezane vijesti

• Krik za pravdom, ali i krik vlastite krivnje
• U srijedu u INK-u premijera predstave "Blak"
• Razgovor sa Svetlanom Slapšak o umjetnosti, znanosti do kritičkog sagledavanja suvremenih društvenih pojavnosti