Spajajući suprotnosti, mekoću tkanine i tešku industriju, krhkost materijala, nestalnost vizura, nesigurnu budućnost Uljanika s krhkošću ljudskih života, ova izložba je mali puležanski homage umjetnici koja nas je prerano napustila 29. rujna prošle godine, kaže kustosica Branka Benčić

S puno ljubavi, kustoske suptilnosti i nadasve poštivanja umjetnice i njena opusa, Branka Benčić, voditeljica vodnjanske Apoteke i članica kuratorskog tima recentnog 3. Bijenala industrijske umjetnosti - koji se održava do 21. studenog u šest gradova Istre i Kvarnera - postavila je u Apoteci posthumnu samostalnu izložbu tekstilnih kolaža Marine Orlić (1958.- 2019.), prošle godine preminule pulske kiparice, keramičarke i slikarice.

Kao hommage prerano preminuloj pulskoj umjetnici, iz ciklusa 'Poetika stare krpe' izložena su Marinina četiri dojmljiva, topla tekstilna kolaža s poznatom vizurom Uljanikovih dizalica te jedan impresivan autoportret. Intimna je to autoričina posveta pulskom brodogradilištu.

Vizura Uljanika dio je svakog Puležana (Dejan ŠTIFANIĆ)

Njeni tekstilni kolaži ili zidnjaci nastali su, kako pojašnjava Branka Benčić, od odbačenih dijelova odjeće, krojačkih ostataka i drugih tekstilnih fragmenata koje je autorica oblikovala s namjerom isticanja ljepote pohabane teksture materijala i njezinih vrijednosnih konotacija.

Izrađeni ručno od nekoliko slojeva tkanine, tekstilni kolaži Marine Orlić izvedeni su kao valovita mreškanja površine koja teku u različitim smjerovima, a nadahnuti su narodnom tradicijom, srednjovjekovnim tapiserijama, indijskim i japanskim tehnikama veza, kao i minulim ili postojećim vantekstilnim estetikama poput minojskih freski, rimskih mozaika i kuhinjskih zidnjaka iz 19. stoljeća.

Ova serija tekstilnih kolaža bila je izložena 2018. godine u Maloj galeriji Tekstilnog fakulteta u Zagrebu (Dejan ŠTIFANIĆ)

Spajajući suprotnosti, mekoću tkanine i tešku industriju, krhkost materijala, nestalnost vizura, nesigurnu budućnost Uljanika s krhkošću ljudskih života, ova serija tekstilnih kolaža, veli kustosica, bila je izložena 2018. godine u Maloj galeriji Tekstilnog fakulteta u Zagrebu.

- Kad se otvorila prilika za ovo Bijenale, a 29. rujna bila je godina dana od Marinine smrti, činilo mi se dobrim to povezati i dati mali puležanski homage umjetnici koja nas je prerano napustila, kaže Branka Benčić, dodajući: "Možemo pretpostaviti da žene umjetnice, pogotovo one koje se bave keramikom ili skulpturom, u bolesti više ne mogu izvoditi radove u ateljeu. Ako se nešto može raditi kada si manje pokretan, to je sigurno ručni rad, vez, nešto što radiš kući, za stolom. Na tom tragu shvaćam ove radove Marine Orlić. Ta analogija krhkosti materijala, krhkosti tih vizura i krhkosti ljudskog života činila mi se posebno emotivnom".

Radovi prepuni emocija (Dejan ŠTIFANIĆ)

Osim što je u ovom slučaju posrijedi klasični umjetnički čin, ovdje je, dodajemo, riječ i o duboko intimnom činu tkanja, i to upravo za brodogradilište Uljanik.

- Tako je. Te dvije razine, kućni ručni rad, vez, a s druge strane taj neprestani pogled na Uljanikove dizalice, koje su svakom Puležanu ugrađene u vizuru, neodvojive od nas. Vidimo da je to Marina radila gotovo do samog kraja. U Apoteci izlažemo i jedan njen rad koji nije uspjela dovršiti, veli Benčić. Preostali, peti rad je autoportret.

- Autoportret prikazuje umjetnicu u žanru arkadije, raja ili tog zagrobnog života, zaključuje kustosica Branka Benčić.

Povezane vijesti

• Misliti film: Pulska izložba u Beogradu
• ZAGREBAČKI SALON: "Bez anestezije" prema kustoskoj koncepciji Branke Benčić i Tevža Logara
• RETROSPEKTIVA: Zaborav je jezovito brz, Marina Orlić zaslužuje vječno sjećanje