Bio je to masakr. Moralo je tako izgledati. Nemamo, doduše, nikakve egzaktne podatke, samo usmenu priču koja je okolnim mještanima ostala urezana duboko u pamćenje. Mjesto radnje je selo Pavletići ispod Oprtlja. Nećemo otkriti točnu lokaciju jer u Pavletićima još postoji vrijednih ostataka nekadašnjeg života koje bi netko mogao otuđiti. Već je štošta, kažu nam, i opljačkano. Selo je zapravo spomenik ljudskog zvjerstva. A ništa nije slutilo da bi jedno malo mjesto moglo tako teško stradati u Drugom svjetskom ratu da se više nikada neće oporaviti.

Izgleda da se sve dogodilo sasvim slučajno. U Pavletićima nije bio nikakav partizanski štab, nikakvi se tu važni sastanci nisu održavali, ali je njemačka okupatorska vojska svejedno upala u selo, pobila gotovo sve stanovnike i spalila kuće. Nažalost, o tom se događaju vrlo malo zna, nema nikakve spomen-ploče, nikakvog obilježja o masakru. Čudno da se u vrijeme Jugoslavije nitko nije sjetio takvo što učiniti. Možda iza svega stoji neka nama nepoznata priča. U pomoć smo pozvali povjesničare i ljude iz istarskog Saveza antifašističkih udruga. Ono što smo u kratko vrijeme uspjeli doznati jest da ni godina tog događaja nije posve jasna. Publicist i novinar Just Ivetac piše da su vojnici upali u selo u listopadu 1943., dok etnolog Josip Miličević u svom radu o istarskom lončarstvu, po kojem su Pavletići bili poznati, navodi da je mjesto spaljeno 1944. te da je "sve u njemu zatečeno stanovništvo pobijeno". Povjesničari koje smo kontaktirali slažu se da bi godina mogla biti 1944. jer su u ljeto te godine na ovom području partizani bili aktivni, napali su Oprtalj, Grožnjan… Stoga, smatraju da je moguće da su se Nijemci iskalili na nekom selu.

Dvojica pobjegla

U susjednom nam mjestu pričaju da je sve počelo tako što je čovjek koji je živio u blizini, u kući na saminji, neki kažu iznad, drugi ispod Pavletića, uzeo lovačku pušku i pucao po koloni njemačkih vojnika koja se spuštala iz Oprtlja prema dolini Mirne. Bio je, kažu, malo munjen, falila mu je koja daska u glavi. Uglavnom, zapucao je iz te puške i pritom ranio jednog njemačkog vojnika. U Pavletićima navodno u tom trenutku nisu ni znali što se događa, mještani su živjeli svojim životima ne sluteći da su na putu bijesnim vojnicima gladnima osvete. Da im se na putu našlo neko drugo selo, vjerojatno bi ono stradalo. Nije bilo bitno tko živi u njemu, jesu li tu djeca, žene, starci, muškarci. Nijemci su uletjeli u Pavletiće i započeli svoj krvavi pir. Priča se da nisu poštedjeli nikoga. Doduše, usmena predaja govori o 14 žrtava, što bi moglo značiti da je dosta mještana ipak nekim čudom preživjelo. Naime, selo je prije Drugog svjetskog rata brojalo 15 obitelji i isto toliko kuća, što znači da je moglo biti i stotinjak žitelja. Ali jedna mještanka iz obližnjeg sela tvrdi da su samo dva muškarca uspjela pobjeći pred njemačkom odmazdom. Možda bi to moglo značiti da su Nijemci ipak poštedjeli žene, djecu i starce, da su ubili samo radno aktivne muškarce.

I načelnik Općine Oprtalj Aleksandar Krt kaže nam da je, koliko on zna, u Pavletićima ubijeno 14 ljudi. Više informacija o tome ni on sam nema, ali ga je zaintrigirala priča pa će pokušati u narednim danima doznati nešto više. Kaže da se po sadašnjim ruševinama, ali i po štorijama koje kolaju tim krajem, pretpostavlja da su mještani Pavletića bili imućniji od stanovnika susjednih sela. Možda je netko bio ljubomoran na njih pa ih je prokazao okupatorima? Imali su puno stoke i veliku uljaru koja je danas najočuvanija kuća u potpuno razrušenom mjestu. Krt nam potvrđuje i da nitko nikada nije došao s inicijativom da se u selu postavi kakvo spomen-obilježje. Poput nas primjećuje da je u najmanju ruku neobično da to nije učinjeno u vrijeme Jugoslavije.

Preduboke rane

Preživjeli stanovnici Pavletića očito su nakon pokolja pobjegli glavom bez obzira. No, oko njihovog povratka postoje kontradiktorni podaci. Ljudi iz šire okolice nam pričaju da u Pavletiće nakon masakra više nitko nikada nije ušao, dok nam oni koji žive bliže tom selu potvrđuju podatak iz literature, a to je da su spaljene kuće nakon Drugog svjetskog rata obnovljene i da su se mještani pokušali vratiti. Ali rane su očito bile preduboke. Ubrzo su povratnici ipak krenuli nekim drugim putevima. Nisu mogli živjeti u mjestu u kojem su njihovi bližnji ubijeni na kućnim pragovima. Možda su u trenutku pokolja iz nekog žbunja slušali krikove, jauke, pucnjeve koji su odjekivali do doline Mirne. Selo je definitivno napušteno 50-ih godina.

Velika uljara na ulazu u mjesto

Tužna povijest Pavletića okončana je, možemo slobodno reći, 1943. ili 1944. jer pokušaj povratka očito nije bio dugog vijeka. Danas je vidljivo tek da je selo bilo veće od mnogih u okolici. Neke su kuće potpuno srušene, dok se na desetak objekata još nazire koliki su bili i čemu su služili. I na uljari se urušio krov, ali alati su netaknuti. Tu su i preša, i kotač, i još poneki detalj.

Ostaci nekad prilično velikog sela

Probijamo se kroz zarasle prolaze između porušenih kuća iz kojih izranjaju stabla. One zidove, koji i dalje prkose neminovnosti da će se i oni jednog dana pasti, zagrlile su razne puzavice. Pokušavamo zamisliti taj dan u listopadu 1943. ili u ljeto 1944. kad su se Pavletići našli na putu krvoločnoj vojsci. Jesu li se djeca igrala na maloj placi na ulasku u mjesto? Jesu li obitelji upravo objedovale? Je li netko bio u kampanji? Je li tkogod vodio stoku na ispašu? Jesu li, kad su ugledali njemačke vojnike, na njihovim licima odmah vidjeli što se sprema? Morao je nakon prvog pucnja selom odjeknuti krik. A onda - panika. Mještani su se, dok su pokušavali spasiti svoje i živote svojih najmilijih, morali pitati zašto im se ovo događa, koji je razlog bezumnog čina. Vjerojatno sve skupa nije dugo trajalo. Nijemci su upadali u kuće i možda već unutra počeli s ubijanjem. Ili su iz kuća izvukli odabrane, poredali ih na placi i strijeljali pred očima djece.

Upisani vlasnici

Tada je cesta iz Oprtlja prema dolini, pojašnjavaju nam, prolazila baš kroz to selo. Danas je trasa istočnije, a do Pavletića vodi samo neasfaltirani put kojim se ne može drugačije nego pješice. U neposrednoj blizini napuštenog mjesta nalaze se maslinici. Krt nam kaže da ruševine ne glase ni na državu, ni na Općinu. I dalje su upisani privatni vlasnici, iako njih uopće nema, a pitanje je koliko ih je uopće živih.

Pavletić je vrlo često prezime na Buzeštini, ali Krt je siguran da među njima nema onih koji su porijeklom iz spaljenog sela. Naime, u Pavletićima nije živjelo puno obitelji s tim prezimenom. Povjesničari nam skreću pažnju na jedan članak u Glasu Istre iz 1955. u kojem se spominje Antun Pavletić iz sela Pavletići, ali bez drugih detalja.

Posljednji lončar

U zanimljivom radu etnologa Josipa Miličevića o istarskom lončarstvu dio je posvećen upravo selu Pavletići. "Postojanje lončarstva u Pavletićima prva je registrirala koncem 1963. etnolog konzervator Beata Gotthardi-Pavlovsky. Tom je prigodom (25.11.1963.) od kćerke posljednjeg lončara prikupila u Antoncima, kao i u drugim okolnim selima, više muzejskih, a posebno keramičkih predmeta za budući bujski muzej. To su uglavnom bili lonci iz Pavletića. Pri prikupljanju građe i postavljanju muzeja u Bujama od 1965. do 1968. ti su predmeti negdje 'zagubljeni' i tako su izgubljeni dragocjeni dokazi za postojanje i stručnu obradu toga lončarstva.

Budući da i za ostale predmete nabavljene za bujski muzej nisu na terenu prikupljeni nikakvi opisni podaci i da nisu inventirani i stručno obrađeni, za pojedine posude možemo pretpostaviti da su izrađene u Pavletićima, ali nemamo nikakvih dokaza. Tek je već spomenutim istraživanjem u Bujštini 1974. godine prikupljeno i točno dokumentirano desetak proizvoda iz Pavletića pa se mogu potvrditi kazivanja kćerke posljednjeg lončara. Prema zapisu kolegice Gotthardi-Pavlovsky, posljednji lončar umro je 1948. godine, a pri istraživanju 1975. godine njegova je kćerka rekla da je umro oko 1944. i zapravo se nikako nije mogla pouzdano sjetiti kada je to bilo. I u drugim podacima se vidi da je zaboravljiva u tolikoj mjeri da se svi podaci moraju i drugdje provjeriti. No, od sela Pavletići ostale su samo sablasne ruševine; na mjestu gdje je bila lončarska peć sada je samo hrpa kamenja; ne mogu se mjeriti nikakve dimenzije, pa će se samo od stanovnika nekih susjednih sela moći prikupiti opisi", navodi Miličević.

Opisuje i kako je sve to moglo izgledati. "U Pavletićima su oko Prvog svjetskog rata bile dvije lončarske peći i nekoliko lončara, kasnije je bila jedna i četiri lončara, a do Drugog svjetskog rata još je radio samo Benedeto Blaškić. Ljeti je radio lonce samo noću, nakon poljodjelskih radova, a zimi i danju i noću. Bila je jedna posebna kućica u kojoj ih je izrađivao i tu ih je sušio na daskama stavljenim na grede pod stropom. Osušeni lonci pekli su se u peći nedaleko kuće."

Ekipa Glasa Istre u Pavletićima

Povezane vijesti

• KORONA U SRCU ISTRE U malom selu između Motovuna i Buzeta žive Marija i Milka prkoseći opasnom virusu
• Stjenoviti amfiteatar "Pokrovoc" - strme stijene privlače nekom svojom energijom
• Brgudac prkosi negativnim demografskim trendovima. Mladi se iz grada vraćaju na selo i obnavljaju djedovinu: "OVDJE SE OSJEĆA ZAJEDNIŠTVO KAKVOG SE SJEĆAM JOŠ IZ DJETINJSTVA"