Stjenoviti amfiteatar "Pokrovoc" - strme stijene privlače nekom svojom energijom

Riječi, riječi, riječi. Što napisati kada osjetite da vam manjka riječi? Ne općenito riječi, već onih koje će većini biti prihvatljive i razumljive. Riječi koristimo kao glavno sredstvo komunikacije. Kako u razgovorima, tako i ove napisane. Dok s nekim razgovaramo uživo uvelike se koristimo mimikom, govorom tijela, pogledima, izrazima lica, bojom glasa i još koječime tako da mnogi stručnjaci smatraju kako u tom slučaju izgovorene riječi predstavljaju samo manji dio naše komunikacije. Kod pisanja je drugačije, komunikacija je jednosmjerna i tada su riječi glavno sredstvo koje koristimo obraćajući se čitaocima.

Račevos - toponim, sinonim…

Paradoksalno je da i tada, kao i u razgovoru, riječi mogu biti izvor nesporazuma i nerazumijevanja. Uglavnom zbog toga što iste riječi raznim ljudima znače različite stvari pa se lako možemo naći u situaciji pomalo izgubljenih u prijevodu. Ipak, kada nešto zagovaramo ili smo protiv, to radimo kroz riječi. Ali da li one doista znače ono što pretpostavljamo? Možda su neprecizne ili pak znače nešto potpuno suprotno od naše predodžbe. Zato sam u naslov napisao Račevos. Što vama znači ta riječ, da li je jasna, precizna, mislite li da je toponim ili sinonim, imenica? Prvo, moram se opravdati i priznati da sam napisao jednu riječ jer se tako izgovara, piše se ipak Rače Vos. Neki su sigurno pogodili, a ako nekome još nije razumljiva, Račanima i mnogim Ćićima sigurno je jer, kako sami kažu, oni i danas svoje selo zovu Rače Vos, među većinom poznatije i službeno - Račja Vas. 40 godina dolazim na Ćićariju, a to sam saznao tek neki dan. To, ali i još ponešto. I dosta toga namjerno koristio u tekstu i pri opisu fotografija. Neka ostane zapisano.

I to sam, zamislite, saznao putem Facebooka, po meni jednog od glavnih krivaca za sve manje komunikacije među ljudima. Ne da mi se razgovarati, kažu mi neki, napiši mi poruku u messenger ili na Viber i opet smo u plošnoj komunikaciji i pišemo si poruke u kojima se ja često pogubim. Izgubim nit, ne ide mi to i nije mi drag način komuniciranja. Surogat koji mi nikada nije, niti neće, kao ni vama, zamijeniti razgovor uživo uz kavu, u šetnji ili u krevetu, na primjer. Tata, kaže mi jednom prilikom sin student - sva sreća da nije bilo fejsbuka kada sam bio mali jer…. Pogodite na što je mislio. Da se ne lažemo i ja imam profil na FB, koristim ga kako kada, prilagodio sam se kao i svi. I gotovo. Ipak, draže mi je napisati tekst, javno ga objaviti pa neka svatko tko čita stvori sliku i osjećaje koje pisanjem pokušavam prenijeti. Riječima! Kritičan sam prema fejsbuku, ali mi je pri pisanju ovoga teksta baš taj fejsbuk pomogao.

"Ćićarija mala Švicarska"

Objavio sam fotografije u meni dragoj grupi "Ćićarija mala Švicarska" i postavio par pitanja. Napisao sam da smo na izlet krenuli iz Prapoća (da li slučajno ili namjerno neka ostane moja mala tajna) i dobio cijeli niz pozitivnih i interesantnih komentara, imena toponima koje nisam znao, malo poduke iz ćićkog dijalekta i još ponešto.

"Reci mu da je to selo Podgaće a zgora pod kroh je "Pokrovoc".

To je Gajska fontana s koriti de se je negdar robo pralo i blago najveć krave pojilo.

Jušto poli crekvo zgurin od istočne strane ma je forši zarašćeno ot kada se ne koristi i moraš pasat ispod rezervara na zapad pa zgurin po klančići i prideš iznad pokrovca s leve zapadne strane i kada si ne vrh Funede je šahta ot vode.

Bravo Vinko se znaš, niki od nas z Račevasi ne reče Račja Vas i tako za Račane ni beseda mala nego mikina!

To je Sv. Marija mikina…"

Nisam nikada čuo da Račju Vas zovu Račevos, to je po starinski ili je i danas tako zovu? "To mi u dijalektu ćićskin".

Samo su neki od komentara koje sam dobio i veliko hvala svima koji su sudjelovali u toj našoj maloj fejsbuk prepisci. Bravo fejsbuk! Bar za ovaj put, ali nemoj si umisliti da si neki fejs.

Sada bih najradije u tekst stavio onaj zamišljen emotikon. Zalutao sam malo. A namjera mi je bila i još uvijek je, pisati o Ćićariji, kao već više puta ove jeseni i zime. Napisao sam da već 40 godina dolazim i hodam Ćićarijom. Bilo je sigurno i nekih kada sam je zaobilazio jer preče su mi bile Alpe ili još više planine, ali i za njih sam se često pripremao na Ćićariji. Tada trčeći, a onda baš i ne vidiš puno, niti te zanima. Danas pak smatram da, ako neki kraj doista želiš upoznati, potrebno je naučiti u njemu se i izgubiti, ako ne tijelom, a ono bar duhom. Život nam je dat kako bi napredovali, mada mi se često čini kako nas u tome uvelike sprječava današnje društvo koje, uza sva potrebna sredstva kojima raspolaže, kao da je izgubilo ciljeve. Ali što to nas briga. Mi idemo pa, i ako ne uspijemo, na nama je da ne uspijemo i sljedeći puta ako treba, samo bolje.

Cilj je bio naći put na Funedu

Znate što, taj dan uspjeli smo 200% najmanje. Te subote parkirali smo automobile u prekrasnim, slikovitim, pomalo i bajkovitim Podgaćama. Mjestu udaljenom jedva kilometar od Lanišća. O Podgaćama vam ovaj puta neću pisati. Ionako planiram obići sva mjesta na Ćićariji, sve njene vrhove, prirodne, povijesne i kulturne znamenitosti. Polako na noge i dati si vremena. A tada ću o svakom posjećenom mjestu posvetiti nešto više teksta i fotografija. Onako, po svom, kako sam ja ta mjesta doživio, koga upoznao i što sam sve saznao. O-tom-potom.

Kao polazište Podgaće smo taj dan odabrali iz jednostavnog razloga. Kako malo produljiti uspone na Gomilu ili Orljak i Žbevnicu. Jer već se nekako ustalilo - parking u Rače Vosi i ajmo, negdje. Drugi motiv čak i bitniji od prvog bio je proći i naći put na Funedu, kako je domaći zovu. To vam je ona uzvisina koju ugledate lijevo iznad ceste kada dolazite u Rače Vos. Put smo našli, neki naš. Pomogao mi je i prijatelj s par savjeta koji je tuda već prolazio. Napisati ću samo to da je tih sat i pol, koliko smo se tuda muvali, bilo prekrasno. Prizori, pogledi na Učku, Gajsko i Laniško pulje u Vali ćićskoj, na Orljak, Gomilu, Žbevnicu i Rače Vos pod nama. Stjenoviti amfiteatar "Pokrovoc" sve nas je oduševio i pod njim smo se na suncu i zadržali. Strme stijene privlače ne samo vizualno već i nekom svojom posebnom energijom. Bilo je zaista lijepo i to sve i cijelim putem. Fotografija "ajmo skočiti svi odjednom" na žalost nije uspjela. Skakati s ruksacima na leđima nije uvijek lako, no nismo se domislili skinuti ih. Nema tu neke označene staze i bolje da je tako. Ponegdje je strmo da smo i koljena po koji puta poljubili, za drvo ili kamen se pridržali i povukli, kroz gustiš provukli. Za sve ljubitelje čiste i netaknute prirode najbolje je da tako i ostane. Ne znači da ljudi tuda ne hodaju, mada prohodnih stazica prvim djelom nismo našli. Ma ni papirić, a kamoli kakav drugi znak česte ljudske bahatosti prema prirodi također nismo našli. I uživali smo.

Krenite u avanturu bez straha

Ima trenutaka na takvim izletima kada se i osamiš. Utoneš u krajolik i shvatiš da sve živi. Trava po kojoj hodaš, i voda koja pamti sve životne procese, a čuješ negdje pod zemljom dok ti kamen za koji se pridržavaš priča o mudrosti koju na Zemlju odašilje svemir. Vjetar, drvo, cvijet sve na tvome putu ima svoju svrhu i priča svoji dio priče o sveukupnom postojanju. Tako ja to doživljavam, za vas ne znam. Svatko je od nas tkalac svog života, a na nama je da pronađemo konac. Neka barem bude fin, finiji od svile. Kako god, nitko neće živjeti vaš život umjesto vas. Dakle na vama i u vama je sve. Popeli smo se na Funedu, a od tuda svi su pogledi drugačiji. Na vrhove Ćićarije, Učku, Rače Vos pod nama, Sv. Jelenu i Gomilu iznad nje. Stigli smo tako i u Rače Vos. Na pola puta do Gomile, a o njoj, kraljici Ćićarije već sam pisao. Koliko god mi mislili da smo neki veliki individualci, ili čak i posebni, ništa na ovome svijetu ne možemo postići sami jer uvijek smo u interakciji s drugima kao i s okolišem koji nas okružuje. I mi smo taj dan hodali, zajedno, doživjeli cijeli taj put svatko na svoj način i puno se smijali. Što se češće krećem Ćićarijom, otkrivam je u sebi, ponešto i vama napišem, a u meni sve više raste spoznaja koliko je ona važna za budućnost cijele Istre. A važna je i neponovljiva, kako za današnje još puno više za buduće generacije. Pisati ću jednom i o tome. Tema je opširna, a vi je posjećujte, čuvajte i upoznajte njene stanovnike. Samo tako otkrit ćete njene tajne samo vama znane. Tu je i pomalo od svakog tko je voli. Nemojte se nikada osjećati kao stranac na Ćićariji, pa ni na ovome svijetu. Kao netko tko ovdje ne pripada, kao da ste ovdje slučajno, jer niste. Vaše postojanje temeljno je i važno kao i sve drugo u ovome vremenu. Zato krenite u samo svoju avanturu bez straha, strah je samo neprihvaćanje neizvjesnosti. Jednom vas možda stigne i ono - "Wow, bilo je to super brijanje i to izbliza, zar ne?" A ja sam ovaj puta zabrijao i to pošteno. I vi ste, ako ste izdržali i stigli do kraja teksta, samo se možda pretvarate da niste. "Ljepota je život, kad život skine koprenu sa svoga svetog lica. Ali, vi ste taj život i vi ste ta koprena. Ljepota je vječnost što se gleda u ogledalu. Ali vi ste ta vječnost i vi ste to ogledalo." - Khalil Gibran