(Snimila Nina Orlović Radić)
Međunarodni dan žena na poseban će način obilježiti i Rovinjac Mario Sirotić, koji se točno 8. ožujka 2000. godine, kao prvi Hrvat u kategoriji sportskih disciplina, upisao u Guinnessovu knjigu rekorda. Prije četvrt stoljeća uspio je učiniti 671 brotrzajući sklek na zapešćima u sat vremena čime je uspio oboriti dotadašnji svjetsko rekord od ukupno njih 600 ranije registriranih.
No, na lovorikama Sirotić nije spavao pa već sljedeće godine obara sopstveni rekord i postiže dvostruko veći broj od ukupno 1.523 skleka na zapešćima. Treći i posljednji put u Guinnessovu knjigu rekorda upisuje se 2002. godine kada postiže 3.610 »običnih« sklekova. Od natjecanja potom odustaje, jer, kako kaže, zbog izostanka izazivača nije se želio nadmetati sam sa sobom. A da natjecatelja nema, najbolje svjedoči podatak kako njegov sportski podvig od 1.523 skleka na zapešćima do danas nije srušen.
(Snimila Nina Orlović Radić)
- Čitav život bavio sam se sportom. Sklekove na zapeščima oduvijek sam izvodio kao vježbe zagrijavanja. Vjerojatno, bi tako i ostalo zauvijek da mi jednog dana kolega s posla, koji je gledao televiziju i prilog o Guinnessovim rekordima nije dojavio da je oboren svjetski rekord od 660 naizmjeničnih sklekova na zapešću.
S obzirom da sam osjećao da mogu nadmašiti tu brojku i sam sam se, uz pomoć prijatelja prijavio te se s rezultatom od ukupno 671 izvedenog skleka na zapešćima po prvi puta upisao u Guinnessovu knjigu rekorda, veli nam Mario Sirotić, trostruki osvajač Guinnessovih rekorda.
Prisjećajući se tih dana, ponosni rovinjski »Guinnessovac«, kaže da se nikada i za ovako ekstremne sportske rezultate nije posebno pripremao. O.K., dodaje kako su nakon prvog postignuća i pripreme za sljedeća natjecanja bile intenzivnije, što znači svakodnevni trening od četiri, odnosno pet sati.
Od ostalih mogućnosti, koje u pravilu prate iznimne sportaše, poput posebnog režima prehrane ili vojske pomogača - fizioterapeuta, masera, trenera i slično, nije imao ništa. I svoja je dva posljednja rekorda, nakon što su svjetla sportskog Rovinja nakon prvotnog uspjeha pogasila, sam organizirao i financirao, veli nam Mario Sirotić, kojeg smo upitali da li je osim vlastite satisfakcije dobio i neke konkretne potpore i priznanja.
- O tome mi je teško pričati i to me boli. Međutim, zbog nekolicine iznimnih sportaša koji su imali sličan »slabopotporni« put, kao i ja, (pritom spominje veslača i višestrukog osvajača svjetskih medalja Igora Božića i svjetsku rekorderku u ronjenju na dah pod ledom Valentinu Cafolla), mislim da se daleko više, i od strane sportskog Rovinja, može učiniti. Naime, premalo se i u odnosu na neke tzv. ekipne i popularne sportove, ulaže u individualne sportove i napredak pojedinaca, kaže Sirotić, koji je za svoj rezultat od strane Grada bio nagrađen dvjema trenerkama, patikama i besplatnim obrocima u trajanju od mjesec dana. Uz to, dodijeljena mu je i plaketa Grada Rovinja. No, kako kaže, tako je - kako je.
- Uvijek sam bio sportski tip, i oduvijek sam našao vremena za bavljenje sportom. Najviše sam preferirao individualne sportove u kojima sam uvijek težio pobijediti sam sebe i biti svoja najbolja verzija. S obzirom da sam godinama radio kao spasitelj na moru i bazenima, morao sam biti i dobro utreniran, kaže Sirotić, koji uz sportske, ima još jedanaest ne manje važnih, no neregistriranih životnih postignuća. Naime, u svojoj je profesionalnoj karijeri od sigurnog utapljanja i nesreća na vodi spasio čak jedanaest ljudi. A kako tvrdi, spasiti ljudski život nemjerljiv je s bilo kojim sportskim i inim uspjehom.
O sportskim uspjesima Marija Sirotića mogla bi se ispisati čitava knjiga. Jer, uz sve navedeno, bio je i jedan od osnivača i članova Streljačkog kluba Rovinj, a zanimljiv je i podatak da je i kao umirovljenik (do operacije prije dvije godine) nastavio rušiti rekorde. Posljednji se odnosio na dizanje utega i postignuće u kojem je Sirotić u samo sat vremena, težinu od pedeset kilograma, uzastopno podignuo čak 571 put. I danas u osmom desetljeću života od sporta ne odustaje. Svakodnevno izvodi neke od kondicionih vježbi s kojima započinje dan. Jer, kako kaže, dan bez vježbanja, izgubljen je dan.
No, sport je i u drugim segmentima obilježio njegov život. Mario je zbog svoje strasti prema veslanju (i dugog treniranja na ergometru na kojem je također bio vrlo uspješan) bio i onaj Rovinjac koji se s nekolicinom svojih istomišljenika zalagao za spas, odnosno gradnju tradicionalnih rovinjskih ribarskih brodica - batana.
Upravo je i na prvo izgrađenoj »Fiamiti« (koja će potom činiti »flotu« nastalu pod budnim okom Ekomuzeja »Kuća o batani«), bio službeni barkajol, koji je za vrijeme Jedriličarske regate »Regata Storica« u Veneciju uplovio zaveslajima na rovinjskoj batani »Fiamita«. Također, sve do operacije kralježnice bio je aktivni član veslačkog tima Ekomuzeja »Kuća o batani«.