Dva traka ceste u istom smjeru u ljudima probudi zvijer. Čak i kada se dva usporedna traka nalaze u gradu, gdje je brzina ograničena na 50 kilometara na sat, gdje sa svakog ugla vrebaju nepredvidive situacije. Što je to u našim sugrađanima da, kada im se pred šoferšajbom otvori cesta, požele momentalno stisnuti gas, preteći onog ispred i uz škripu guma brutalno mu demonstrirati silu i snagu.

Mnogi Puljani ponašaju se na cesti kao da su za igraćom konzolom, a ne za volanom. Prebacuju se iz traka u trak, bez žmigavca, ispituju granice izdržljivosti, i svoje i automobila i svih oko sebe. Pod stalnim imperativom ubrzanja i uz stalnu nuždu za naglim kočenjem, natječu se tko će se komu ubaciti i tko će eliminirati iz trke one što voze po propisima. Tko će, dakle, prije i u koliko sekundi proći Marulićevu, Rakovčevu ili Stankovićevu.

Kao da igraju Tetris, traže praznine u kolonama u koje bi se mogli ubaciti pa i opet katapultirali iz kolone u drugi trak. I tako unedogled. Sve samo da bi što prije stigli do semafora na kojem i opet gori crveno ili dostigli gradski autobus iza kojeg će i opet militi. Ti sugrađani, dragi ljudi, pristojni, vrlo šarmantni, za volanom brzo mijenjaju svoj blag karakter, a u duploj traci budi im se i neki praiskonski špiljski poriv.

Bolidi na gradskim pistama ne fermaju puno pješake koji strpljivo čekaju uz cestu. Pa tko bi i mogao paziti na njih u toj dinamičnoj vožnji. Kada od Doma branitelja potegnu Dobrilinom, tko bi od njih mogao na vrijeme stati pred pješačkim prijelazom kod Stuba Jurine i Franine i bez tenzija propustiti pješaka? Da nije hupsera na Marulićevoj, koji bi pješak mogao sigurno prijeći cestu kod Pattinaggia?

A nije ni dupla traka nužna da bi probudila zvijer u nama. Općenito se nešto čudno događa u mozgu kada vozač nakon migoljenja prometom ugleda pred sobom otvorenu cestu. Evo, ima jedan kratak i uzak komad Japodske, od vrtića Kaštanjer do Valvidala, koji treba odvoziti polako, u drugoj brzini, nakon čega vozači izlaze na cestu standardne širine. I tada mnogi od njih doživljavaju uzbuđenje i orgazam, kao da nikada cestu prije nisu vidjeli. Krv provri, mašina zaurla, a guma zacvili. Bez obzira što se i tu vozi tek 50, što je puno pješaka, djece, pasa, parkiranih automobila i drugih, za njih nevažnih, pojava u prometu.

Povezane vijesti

• Tolstojeva djeca
• Što veći auto, to je veća bahatost
• Pula traži strateškog partnera