Neobična žalopoljka prisutna je u razgovorima u posljednje vrijeme. Mahom je riječ, odnosno mahom se žali odrasla još uvijek radno sposobna populacija.

Ona glasi - čitao bih, ali ne mogu. Ne odnosi se to na nedostatak vremena kojeg trenutno mnogi, nažalost, imaju napretek, već na nedostatak novca. Opet, ne radi se o kupovini knjiga. Jer, osim što se malo čita, malo se i kupuje. Riječ je o posuđivanju knjiga, odnosno o njihovom ne vraćanju u knjižnicu i penaliziranju zaboravnosti, nemara, previše obaveza odnosno o - zakasnini.

Da, to je taj trenutak zaborava povratka knjige i suočavanju s gotovo roditeljskim prijekorom knjižničara koji u mirnoj i tihoj knjižnici poprima još veću težinu. I u tom trenutku dolazi do regresije. Odrasla se osoba pretvara u dijete - srami se i istovremeno zanemaruje zahtjev u nadi oprosta.

Ali, oprosta nema, a dug samo raste. I tako iz mjeseca u mjesec, a nekada i godine. I kako sada vratiti knjigu? Nekima je račun na nekoliko stotina kuna što je više od same kupovne cijene knjige. Ima onih koji noću vraćaju knjigu u bankomat, da ih nitko ne vidi, a dug će jednog dana, valjda, podmiriti. Drugi pak pokušavaju iskoristiti dolazak s djetetom u knjižnici i onjušiti "baš poput lopova" je li zrak čist, odnosno da li lice knjižničara odaje nadu u oprost. Da, "knjiški grješnici" vole knjižnice, stalno ih obilaze, čeznu za posudbom knjiga, ali im je ta kazna - prepreka.

Nekada je spas bio u Danu knjiga kada su knjižnice čitateljima, uz besplatan upis, poklanjale i oprost na nevraćene knjige. No, oprosta na knjige nema. A da se s "knjiškim grješnicama" pokuša kao s uvjetnom kaznom? U stilu - bit će ti oprošteno, ali u godinu dana ne smiješ zgriješiti, u ovom slučaju - zakasniti. Čitanje nije grijeh. Znaju to knjigoljupci. A znaju i zakasniti… dobrano.

Povezane vijesti

• Tolstojeva djeca
• Što veći auto, to je veća bahatost
• Pula traži strateškog partnera