Sve je prolazno i podložno starenju, čak i monumentalne građevine od bijelog kamena podignute za fašizma između dva svjetska rata. I režim i zgrade trebale su trajati barem koliko i prvo Rimsko carstvo, ali eto nakon 80-ak godina već im padaju i kamene erte.
Tako je sa zgrade Županije u Puli proteklog tjedna na nogostup Mletačke ulice pala kamena obloga špalete prozora, kako to stručno kažu u tvrtki Castrum Pula 97. Danima se nije zbog sigurnosti moglo hodati pločnikom, no jučer su, nakon zidarske obrade, konačno i nestale trake koje su priječile prolaz pješacima. Današnje kameno sjedište istarskog župana građeno je pak u razdoblju od 1938. do 1940., po projektu F. Mazzonija, da bi u njoj talijanska vlasti smjestile gradski tehnički ured (l'Ufficio del genio civile).
No, Puležani starije generacije i dalje "Županiju" zovu "Komitetom", a Flanatičku ulicu, na kojoj zgrada ima ulaz, Lenjinovom. Ne treba se čuditi s obzirom na dugo razdoblje od završetka rata do demokratskih promjena u Hrvatskoj. Tu zgradu Komiteta SKH navodno su dobro znali i neki novinari Glasa Istre, u ono vrijeme mraka, dok je pod logom našeg lista pisalo: "Tjednik Socijalističkog saveza radnog naroda kotara Pula", a koji su na kraj Lenjinove, navodno, odlazili da bi provjerili ispravnost svojih stavova. Teška vremena, pomislili bi danas.
"Misliš da je bio problem biti novinar u to vrijeme? Točno si znao do koje granice smiješ ići, a ako ne znaš gdje su granice onda nisi bio normalan. Ne diraj Tita, NOB i Partiju, a ostalo piši što hoćeš, dok imaš argumente", pričao mi je svojedobno sada pokojni novinar i urednik, kada bih ga pitao kako se novinarski posao obavljao u njihovo vrijeme.
"Vama je i gore. Komitet je nekad bio jedan, a danas se više i ne zna koliko ih je. Ne znaš danas tko je sve zaštićen k'o lički medvjed", poentirao bi na kraju kave na Giardinima. Nama je i gore, dodao bih, jer bi danas mogla gradskom reporteru i kamena erta pasti na glavu, a to se u ono doba mraka, valjda, nije smjelo dogoditi.