Koliko puta, našavši se u nekoj ne lijepoj situaciji, bilo obiteljskoj, poslovnoj, emotivnoj, financijskoj, studentskoj, ujutro, probudivši se, poželimo da je problem bio samo ružan san i da ga više nema. Tako je i s tom nesretnom koronom, sanjamo da se probudimo i da odmah uz jutarnju kavu ili čaj pročitamo da ima 0 slučajeva.

No, život, ili preciznije rečeno (su)život, ide dalje i ponekad se čini kao da gledamo paralelno dva sasvim suprotna filma. S jedne strane maske, dezinficiranje, čekanje reda ispred pošte, banke, a s druge strane veselje - pune plaže, toliko potreban smijeh, radost… Naravno, ne može se prestati živjeti, posebice ako će taj suživot s tim nesretnim mini-mini bićem biti višemjesečni ili, ne daj bože, višegodišnji, dakako da treba profitirati i uživati u čarima jednog sasvim drukčijeg ljeta.

Istina, puno je manje zbivanja, nije bilo čari Arene i vatrometa, brojnih koncerata i događanja na svakom kantunu, nema toliko turista kao ranijih godina, kada u ovo doba nije bilo slobodnog kreveta niti u garažama. Sve je drukčije.

Dva lica i naličja jedne realnosti. Dovoljno je napraviti đir Lungomarom - ujutro dječja cika, vesela djeca iz raznih ljetnih kampova, vrtići koji imaju aktivnost pored mora, da je milina gledati to dječje veselje. Odmah se zaboravi na brojke i statistike. Navečer šetači, trkači po šumi, tenis, odbojka na pijesku, kupači, snimatelji zalaska Sunca. Čini se kao da je sve normalno. I par stotina metara dalje opet realnost koja nas podsjeća da je korona još uvijek tu. Stvarnost je tu, a jedna ljepša stvarnost je tamo gdje se nebo s morem spaja, i gdje nema brojki, statistika, samo dječji smijeh i cvrčci.

Povezane vijesti

• Tolstojeva djeca
• Što veći auto, to je veća bahatost
• Pula traži strateškog partnera